Reli je poput ruleta, a to najbolje zna legendarni Jovica Paliković

Reli je poput ruleta, a to najbolje zna legendarni Jovica Paliković
Screnshot: Yugopapir

JOVICA PALIKOVIĆ je bio prvi vozač s ovih prostora koji je prošao legendarni Reli Monte Carlo.U suradnji s Yugopapirom donosimo njegovu priču o ovom legendarnom natjecanju.

Veljača 1973: Jovica Paliković, jedini naš vozač koji je prošao čitav Rally Monte Carlo, piše za čitaoce Starta o ovom teškom i jedinstvenom auto-natjecanju...

Za one kojima je automobilizam hobi moram u početku reći da se često stvaraju pogrešne predodžbe o šampionima rallyja. Takvi misle da se rally sastoji isključivo od jurnjave, lude vožnje na granici ljudske sigurnosti. To je samo manjim dijelom točno.

Dobar rally vozač mora prije svega biti sposoban da danima sjedi u tijesnom prostoru vozačke kabine. Vozačko je sjedalo konstruirano po obliku tijela i u njemu se vozač može udobno smjestiti. Zamislite kako biste se osjećali da vas netko priveže za stolac i da na njemu provedete neprekidno dva dana i dvije noći? A to se nama stalno događa, i još vozimo. Pri tom moramo imati dovoljno tehničkog znanja da bismo mogli predvidjeti i na taj način spriječiti kvarove u toku takmičenja, a uza sve to moramo biti odlično fizički pripremljeni.

S obzirom na to da na rallyju nastupaju posade (uz vozača i suvozač), tandemi moraju biti uigrani. Idealan suvozač mora biti savršeno staložen, ne smije se uzbuđivati, a mora biti i specijaliziran za ovu vrstu takmičenja i posebno se pripremati za svako od njih. Jer, dobre pripreme vozača i suvozača i vozila predstavljaju četiri petine uspjeha na takmičenju.

Tako je RMC za mene i suvozača Sašu Švarcera počeo mjesec i pol dana prije starta u Ateni. Plavi Gordini 12 pripremao se u Parizu u Avenue Zola u tvornici Renault. Priprema vozila jest i izbor transmisije, zatim slijedi potpuno rasklapanje svih dijelova, pojedinačna provjera ispravnosti i ručno sklapanje. Sve traje 500 radnih sati.

Usporedo s tim valjalo je obaviti tehničke formalnosti, izvršiti prijavu i uplatu startnine od 1500 franaka preko AMSJ, dogovoriti se u Modriči za testiranje ulja Optima LD, u zagrebačkoj Munji za akumulatore itd.

Dok sam tako "administrirao" na relaciji Pariz - Beograd - Modriča - Zagreb, suvozač Saša s prijateljem Mišom krenuo je na prvi trening. Prošli su čitavu stazu dvaput s mojim Renaultom 4. Radili su dnevno po 18 sati i u rekordnom vremenu "snimili" stazu. U posebnu bilježnicu, koju mi vozači zovemo radar, prikupili su najvažnije podatke o stazi.

Prvog dana ove godine i ja sam se priključio fizičkim pripremama. Saša i ja krenuli smo u Francusku s trening Gordinijem. Još smo dvaput prešli čitavu stazu i dopunili podatke u radaru. Svaku brzinsku dionicu svladali smo desetak puta. Vozili bismo brzo i ponavljali dionicu dok je ne bismo prevezli u najkraćem mogućem vremenu.

Spominjem da smo se 18. siječnja našli u Ateni. Stigli smo avionom. AMSJ nam je prevezao automobil od Pariza do starta. Tako prvi put nismo putovali u Atenu vlastitim automobilom, nismo nepotrebno zamarali - vozilo.

Start je bio zakazan za 16 sati. Umalo smo zakasnili. Organizator nije točno objasnio gdje je mjesto polaska pa smo morali propitkivati prolaznike. Informacija je obično glasila: "Samo produžite još malo, uskoro ćete naći". Prošli smo razdaljinu kao od centra Zagreba do izlaska iz grada i bili smo sve nervozniji. U dnevnoj prometnoj špici teško smo se probijali kraj bezbrojnih automobila. Ipak smo stigli dvije minute ranije.

Krenuli smo. U prvom dijelu čekalo nas je 3000 kilometara puta, 52 sata vožnje. Iako dugo traje, za nas je to najlakša dionica, prava turistička vožnja kada vozimo samo petinom snage. Na tom dijelu najčešće voze suvozači. U nas Jugoslavena velika je greška što se na takvim relacijama, u trenucima kad vozač legne da se odmori, suvozači pretvaraju u trkače, jure kao na brzinskim utrkama. Često se događa da suvozači slupaju automobil na najlakšim dijelovima staze. Srećom, dosad nisam imao takvih suvozača.

U prvoj etapi sve je išlo po planu. Vozili smo naizmjenično Saša i ja. Grčku granicu prešli smo u predviđeno vrijeme. Preko Skopja i Beograda stigosmo u Zagreb. Kako smo imali vremensku prednost nešto više od tri sata, stigli smo se i okupati.

Drugu večer bili smo u Trstu. Slijedila je noć puna magle, vlažan kolovoz...sitnica u usporedbi s onim što nas očekuje.

I prvo uzbuđenje na brdskom prijelazu Col du Fanget ujutro 21. 1. Na uskoj cesti punoj snijega ugledali smo stari Peugeot 403. Brzo smo ga sustigli. Bio je to automobil francuske policije. Naravno, ovaj muzejski primjerak bio je prespor za nas. Policajci su nam rukama pokušali objasniti kako im je užasno neugodno što nam onemogućuju brzo vožnju jer se nisu imali gdje ukloniti. Da zlo bude gore, u susret nam je došao drugi policijski automobil.

Zaustavili smo se, svi izašli iz automobila i uz pomoć francuskih policajaca zanijeli u stranu na rukama dva njihova automobila kako bismo mogli proći. Izgubili smo dvadeset minuta i - raspoloženje.

Nekoliko kilometara dalje, u gradiću Auzetu, morala je biti prolazna kontrola. Nigdje nikoga nismo vidjeli. Zaustavili smo se kod restorana da upitamo nije li u posljednji trenutak došlo do promjene. Tek što sam spustio bočno staklo, pojavio se Citroen Auto-moto kluba iz Monte Carla s kontrolorima. Iznenadili su se što smo tako rano stigli i ubilježili nam prolaz u karton. Da nas nehotice nisu zaustavili francuski policajci, za nas bi već tada RMC bio završen!

Stigli smo raspoloženi u gradić Digne, gdje nas je čekala kompletna servisna ekipa Renaulta. Imali smo vremensku prednost od 35 minuta pa smo predah iskoristili da dotjeramo automobil i da se dogovorimo s mehaničarima o mijenjanju guma na pojedinim dionicama. Pravilan izbor guma jedna je od najvažnijih komponenti za uspjeh na rallyju. U Alpama vrijeme se često mijenja: za vlažan snijeg nije isti profil kao za suhi ili za led. Zato mnogo toga valja predvidjeti.

Očekuje nas prvi brzinski ispit koji daje vizu za drugi dio RMC. Isprobavamo interfone u zaštitnim kacigama. Interfoni su neophodni. U ludoj jurnjavi na brdskim dionicama motor toliko huči da bi suvozač nakon sto kilometara sasvim promukao. Brzinsku dionicu svladavamo tako brzo da ne stignem gledati kroz vjetrobran, već vozim po uputama suvozača. Željan sam oštre vožnje, a Renault odlično sluša. Ubrzo sam bio oznojen od napora. Stigli smo 46. u M. Carlo, za 21 sekundu brže od Pat Moss Carlsson, sestre čuvenog vozača Formule I i supruge poznatog rally velemajstora O. Carlssona. Nadmašili smo i Francuza Ragnottija, pobjednika u našoj klasi.

Vrijeme se popravilo, snijega ima dovoljno. Čeka nas pravi rulet. Važemo natjecateljske izglede, a onda žurimo u hotel Ville Franche na ručak, pa na spavanje. Pedeset i dva sata vožnje ipak su nas izmorila. Spavali smo od 17 sati do deset ujutro sljedećeg dana.

Pred nama je još čitav dan odmora. Dogovaramo se s organizatorima za budući Mediteranski cup. I opet spavanje od 22 do 7. Mogli bismo i više. Na YU rallyju u Ohridu zaspao sam i zakasnio punih 35 minuta na start. To se više ne događa. Osigurao sam stostruko buđenje: telefonom s recepcije, Renaultove ekipe i Sašino. Ako prva dva zakažu, Saša neće. Neumoljiv je i, priznajem, u tim trenucima užasno mi ide na živce. Još ležim pokriven preko glave, a Saša sa satom u ruci glasno broji: "Sedam sati i minuta, sedam i dvije..."

Dvadeset i treći siječnja. Opet smo na startu. Prvih 400 kilometara prolaze u turističkoj vožnji, francuska policija ne želi da ometamo druge sudionike u prometu. Noć je, jodni farovi paraju maglu. Snijega je sve više. Snježni zapusi mjestimice nekoliko metara visoki. Koncentriram se da ne izletimo sa staze. Redaju se brzinski ispiti. Nervira me Luksemburžanin Cobb. Ima niži startni broj, kreće minutu prije mene, a ja ga stižem. Neće se maknuti u stranu. To je dugogodišnji vozač, imao je uspjeha na ranijim rallyjima. No, u posljednje vrijeme sve je više boljih od njega, i to ga nervira. Napravio je "kristijaniju" na stazi (prepriječio se) i maltene pao u provaliju.

Zasad je sve O.K. Zauzimamo mjesta između 28. i 35. po unaprijed zacrtanom planu. Reagiramo uigrano, Saša je posebno koncentriran. Precizno prenosi podatke iz radara. Na lakšoj dionici prisjećam se nedavnog Criterium de Cevenes. Nisam stigao pozvati Sašu. "Renault" mi je dodijelio - suvozačicu. Ne sjećam se njena imena. I bolje.

U jednom trenutku pročitala je obavijest iz radara: "Lijevo, pun gas!" Sa sto na sat uletjeli smo u zavoj. U jednoj jami slupao sam automobil. Rally je bio završen. U radaru je pisalo: Lijevo sa 60 km/h!

U posljednje vrijeme mnogi primaju za suvozače žene. I Andruet, ovogodišnji generalni pobjednik RMC, vozi s Francuskinjom. Ne znam njeno prezime jer vozi pod pseudonimom Biche (Košuta). Kažu da su žene manje ambiciozne od rally vozača, stoga su mirnije i sabranije. Možda je tako, ali ja radije surađujem s muškarcima.

Očekuje nas sedmi brzinski ispit. Startamo 51. po redu. U automobilu je stalna temperatura između 22 i 23 stupnja. Od stalne vrtnje volanom ruke su se ožuljavile, a postaje i vruće iako sam lagano obučen. Otvaram bočno staklo. Saša sjedi sapet sigurnosnim pojasom. On se ne bori s cestom i vozilom. Sigurno mu je hladno. Pretpostavljam! Nikad mi to nije rekao.

I sedmi ispit uspješno je savladan. Na stazi smo primili obavijest da se posljednja dva brzinska ispita neće održati i da se vratimo najkraćim putem u Monte Carlo. Saznali smo da se Fritzinger (SR Njemačka) na Ford Capriju prepriječio zbog snježnih zapuha na uskoj cesti. Ubrzo se nagomilalo petnaestak automobila. Nitko nije mogao proći. Organizatori su odlučili da natjecanje nastave samo oni koji su sedmi ispit položili. Tako je otpalo dvjesto vozača.

Kao da smo pretpostavili što će se zbiti. Saša i ja dogovorili smo se da ne krenemo u MC najkraćim putem, već zaobilaznim, sto kilometara daljim. Među prvima smo stigli u Monte Carlo. Ostali su kasnili jer "pobunjenici" - onih dvjesta posada - nisu prihvatili odluku organizatora. Pošto-poto željeli su spriječiti dalji tok takmičenja. Prepriječili su automobile na uskim cestama, zato su otpala posljednja dva ispita. Sretnicima koji su apsolvirali sedmu posebnu etapu onemogućavali su da se vrate u MC.

Tako smo iskoristili dan odmora. Željeli smo prije posljednje dionice otići na trening u dva sata ujutro. Srećom, nitko nas nije uspio probuditi. Sutradan smo zaključili kako je korisnije biti odmoran nego imati trening više.

Unatoč još jednom noćnom odmoru osjećao sam se glupo. Godišnje provodim na treninzima i rally vožnjama i do 250 dana. Volim vožnju, ali te večeri, u srijedu 24. 1, pitao sam se ima li smisla krenuti još jednom u snježne Alpe, na puteljak poput onoga što na Zagrebačkoj gori vodi prema Kraljičinu zdencu. U prijatno toplom Monte Carlu ljudi su se spremali za izlazak ili na kupanje u zagrijane bazene. A mi u snijeg, u led, da trošimo energiju i - novce.

U četvrtak 25. siječnja poredali smo se na startu. Neprekidno sam se pitao hoće li Gordini izdržati, hoćemo li biti prvi Jugoslaveni koji su došli na cilj RMC u konkurenciji s najboljim profesionalcima u svijetu.

Spretno smo savladali nekoliko teških dionica, onda se ukazao prvi loš znak. Nesmotreno sam noću naletio na kamen. Pukla je zadnja desna guma koju smo brzo izmijenili, ali ipak smo izgubili dvije minute i dobili - 120 kaznenih bodova.

Prije brzinskog ispita u Gapu čekali su nas mehaničari. Hitro su počeli mijenjati, sve četiri gume. Činilo mi se da stavljaju one s premalo čavala. Objasnili su da su samo dva vozača tražila isto takve kao i ja. Bio sam uporan. Šesto čulo govorilo mi je da sam u pravu. Pojurili smo uzbrdo. Leda je bilo više nego što su drugi očekivali. Imao sam pogodnije gume od njih i odlično se plasirao. Nadmašio sam Ragnottija za čitavu minutu - 60 bodova uspješnije. Na brdskim etapama najbrži vozači imaju i najmanje kaznenih poena.

Što smo bili bliži cilju, umor je rastao geometrijskom progresijom. Oči su me pekle kao da su pune pijeska. Pojeo sam mrkvu, oprobani recept u takvom slučaju, ali nije pomogla. Teško je reći da li je koncentracija popustila, vjerojatno nije, ali kako objasniti događaj u finišu rallyja. Prije sedmog brzinskog ispita imali smo 8 minuta uštede vremena. Prije vremenske kontrole čekali su nas mehaničari.

Dok su mijenjali gume (jedanaesti put na rallyju), a ja s njima razgovarao, Saša je izašao da protegne noge. Kad sam želio krenuti, nigdje ga nije bilo. Mehaničari su pretpostavljali da se uputio prema kontroli, pa sam pojurio za njim. U stvari Saša se suviše udaljio. Kad se vratio do servisa nije mu preostalo drugo nego da potrči za mnom. Dakako, kad ga nisam našao u kontrolnoj stanici, požurio sam natrag. U međuvremenu moj je suvozač protrčao gotovo kilometar! Šteta, utrošio je mnogo energije, a bila nam je izuzetno potrebna u posljednjih 60 kilometara RMC.

Tada nam je otkazalo kvačilo. Nastavili smo vožnju iako nisam mogao mijenjati brzine.

Mnogi su me pitali kako se moglo dogoditi da tako dobro pripremljen i savjesno ispitan automobil može zakazati u manje od 6000 kilometara vožnje. Vozačima-amaterima dužan sam objašnjenje. Na rallyju u ekstremnoj vožnji na svaki kilometar moram mijenjati prijenos najmanje dvadeset puta, a to znači u posljednja dva dijela RMC - 50.000 puta, a to je više nego što može izdržati automobil u prosječnom vijeku eksploatacije.

Slično je s kočnicama. Izmijenili su ih kompletno tri puta. Amateri i po tri godine voze s jednom garniturom. Eto, zato RMC zovu rulet rallyjem. Često izdrže vozači, ali čelik ne.

Posljednja dionica bila je najmučnija. Više smo gurali automobil nego što smo se vozili. Imali smo 23 minute zakašnjenja - 1380 nepotrebno zarađenih bodova. No, kako pravila kažu da je dovoljno ciljem proći s upaljenim motorom, uspješno smo završili RMC. Umjesto 153 konja, Renault 12 Gordini progurali smo kroz cilj nas dvojica.

Od iscrpljenosti nismo mogli jesti. Pali smo u krevet i probudili se sutradan 26. 1. u deset sati ujutro. Svečano proglašenje konačnih rezultata izvršeno je pred Kneževom palačom u 11 sati. Gotovo smo zakasnili. Ovaj put nagrade je dijelio princ Rainier.

Bili smo 31. u generalnom plasmanu, treći u klasi, a od Auto-moto kluba iz Atene primili smo velik pehar za najbolje plasiranu posadu koja je startala iz toga grada.

Ništa se više ne bi moglo dodati konačnom svođenju računa, osim da sam izgubio pet kilograma. Ovaj podatak dovoljno ilustrira zajedničku želju da izbjegnemo dalje formalnosti.

Nismo prisustvovali večernjem banketu u Kneževu dvoru. Želio sam obaviti još jedan dogovor u Renaultu i poći u Pariz.

Umor je bio jači. Vratio sam se tri dana ranije u Zagreb. Znao sam da će me unatoč promjeni na aerodromu čekati najvjerniji navijač; dvanaestogodišnji nećak Raul.

Možda će njegova generacija jednom imati bolje rezultate na sličnim takmičenjima. Ali tada će patroni našeg automobilizma morati dublje posegnuti u džep. Vratit će im se višestruko. U protivnom, naši će vozači i dalje odustajati na velikim rally takmičenjima prije nego što se rulet počne vrtjeti.

Napisao: Jovica Paliković (Start, 1973)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara