HOROR kao žanr oduvijek je bio raznolik, a svako desetljeće donijelo je naslove koji su ga definirali. Devedesete su u tom pogledu bile posebno značajne jer su ponudile spoj prestižnih, nagrađivanih filmova, komercijalnih hitova koji su mijenjali pravila i slojevitih umjetničkih ostvarenja. Mnogi od najboljih horora tog vremena i danas se smatraju ključnim djelima koja utječu na nove generacije filmaša, piše Collider.

Nakon osamdesetih, koje su u svijetu horora obilježili nebrojeni nastavci i ponavljanje postojećih formula, devedesete su se istaknule fokusom na originalnije i odvažnije autorske vizije. To je osiguralo dugovječnost tim filmovima, neovisno o tome jesu li pokrenuli vlastite franšize ili ostali utjecajni kao samostalna djela.

Candyman (1992.)

Zasnovan na urbanoj legendi, "Candyman" je bio stilski i tematski napredan za svoje doba. Od ostalih slashera izdvaja se slojevitom pričom i obradom teme gentrifikacije. Režija Bernarda Rosea je precizna, a vizualni stil i atmosfera ne služe samo stvaranju straha, nego i naglašavaju težinu priče. Iako je odmah po izlasku bio hvaljen, ugled i značaj ovog klasika s godinama su samo rasli.

Radnja prati studenticu koja istražuje mit o Candymanu (Tony Todd), ubojici koji se navodno pojavljuje kada se njegovo ime pet puta izgovori pred ogledalom. Njezin skepticizam ubrzo je na kušnji jer se legenda pred njom počinje pretvarati u stvarnost.

Projekt: Vještica iz Blaira (1999.)

Kao jedan od najvažnijih filmova u podžanru pronađenih snimki (found footage), "Projekt: Vještica iz Blaira" bio je kulturni fenomen. S budžetom manjim od milijun dolara i zaradom od stotina milijuna, postao je jedan od najprofitabilnijih filmova svih vremena. Film postiže teško nadmašivu razinu realizma, zbog čega je velik dio publike u devedesetima povjerovao da gleda autentične snimke nestalih filmaša.

Zbog toga su gluma i ritam filma iznimni, a svaki detalj podređen je autentičnosti. Glumačka trojka je uvjerljiva, a napetost se metodično pojačava sve do šokantnog kraja.

Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom (1992.)

Iako je David Lynch autor brojnih cijenjenih djela, njegova kultna serija "Twin Peaks" smatra se njegovim najvažnijim radom. Filmski prednastavak, "Vatro hodaj sa mnom", i danas snažno odjekuje među obožavateljima. Film je u početku bio kontroverzan zbog eksplicitnog sadržaja i nadrealizma, no s vremenom je njegov ugled rastao te danas ima status kultnog klasika.

Radnja prethodi prvim dvjema sezonama serije. Film prati istragu FBI-a o jednom ubojstvu, kao i posljednjih sedam dana života Laure Palmer (Sheryl Lee). To je apstraktna i potresna priča o traumi i krugu nasilja koji je proživljavala.

Funny Games (1997.)

Ovaj film Michaela Hanekea nije samo priča o upadu u kuću, već oštra kritika publike koja pronalazi zabavu u nasilju. Haneke komentira otupljenost društva na prikaze patnje, ne samo u filmovima, već i u medijima općenito. Film je beskompromisan u prikazu sirove patnje i poigrava se s očekivanjima gledatelja, što ga čini duboko uznemirujućim, ali i tehnički superiornim iskustvom.

Njegov značaj dodatno je potvrdila i američka verzija koju je deset godina kasnije snimio isti redatelj.

Vrisak (1996.)

Vjerojatno najpopularniji horor devedesetih, "Vrisak" je iskoristio klišeje slasher žanra i stvorio meta-triler za njegove poznavatelje. Film neprestano preokreće očekivanja i donosi likove koji su publici zanimljivi. Time je revitalizirao slasher podžanr i pokrenuo novi val sličnih naslova.

Za njegov status zaslužna je i režija Wesa Cravena, koji je vješto uravnotežio humor i istinski strah. Ta promjena tona definira identitet filma i izdvaja ga od drugih ostvarenja tog razdoblja. Iako je pokrenuo franšizu, nijedan nastavak nije dosegnuo kvalitetu originala.

Cure (1997.)

Japanski psihološki horor "Cure" redatelja Kiyoshija Kurosawe često se navodi kao jedan od najboljih filmova iz te zemlje. Riječ je o tmurnoj policijskoj istrazi koja se bavi osjećajem otuđenosti i nepovjerenja u tadašnjem japanskom društvu. Film se smatra jednim od vrhunaca psihološkog trilera zbog fascinantnog koncepta i besprijekorno održane mračne atmosfere.

Detektiv istražuje niz bizarnih ubojstava. Svaka žrtva na vratu ima urezan znak "X", a ubojice se uvijek pronađu na mjestu zločina bez sjećanja na počinjeni čin. Istraga ga vodi do tajanstvenog izvora zločina koji potresaju Tokio.

Perfect Blue (1997.)

Animacija se rijetko koristi u horor žanru, a "Perfect Blue" Satoshija Kona jedan je od rijetkih primjera koji se smatra remek-djelom. Ovaj animirani film prikazuje toksičnost kulture obožavatelja i psihološke posljedice slave. Teme kojima se bavi bile su iznimno napredne za to doba, a animacija je vizualno impresivna. Film je snažno utjecao ne samo na animaciju, već i na žanr psihološkog trilera.

Priča prati bivšu pop-zvijezdu Mimu koja započinje glumačku karijeru, što razočara njezine obožavatelje. Jedan od njih počinje ubijati ljude iz njezina okruženja, a stres i niz smrti postupno narušavaju Mimino psihičko stanje, brišući granicu između stvarnosti i iluzije.

Misery (1990.)

Devedesete su donijele nekoliko odličnih adaptacija Stephena Kinga, no u horor žanru ističe se "Misery". Film je primjer majstorskog građenja napetosti i vrhunske glume. Radnja prati pisca (James Caan) kojeg nakon prometne nesreće spašava medicinska sestra (Kathy Bates). Ubrzo shvaća da je zarobljenik u njezinoj kući i žrtva njezine bolesne opsesije.

Redatelj Rob Reiner uspješno je prenio atmosferu romana i dodatno povisio uloge i napetost. Ipak, izvedba Kathy Bates nosi cijeli film. Njezina uloga psihotične Annie Wilkes smatra se jednom od najboljih u povijesti žanra, a donijela joj je i Oscara.

Šesto čulo (1999.)

Film koji je proslavio redatelja M. Nighta Shyamalana i danas se smatra njegovim najboljim radom. To je zrela priča o krivnji i traumi koja je snažno odjeknula među publikom i postala jedan od posljednjih velikih kulturnih fenomena devedesetih.

Iako je film najpoznatiji po završnom preokretu, on funkcionira upravo zato što je ostatak filma odlično izgrađen misterij. Publika je angažirana i povezana s likovima, pa šokantno otkriće na kraju u potpunosti mijenja perspektivu svega viđenog.

Kad jaganjci utihnu (1991.)

Nemoguće je govoriti o hororu devedesetih bez spomena remek-djela Jonathana Demmea, snimljenog prema romanu Thomasa Harrisa. Ovaj film postavio je standarde koje su kasniji naslovi teško mogli dosegnuti. Jedan je od samo tri filma u povijesti koji su osvojili pet glavnih Oscara i bio je jedan od najvećih pop-kulturnih fenomena desetljeća.

Svaki element filma, od ritma i napetosti do kultnih izvedbi Jodie Foster i Anthonyja Hopkinsa, dobio je pohvale kritike i publike. Njegov status jednog od najboljih horora svih vremena neupitan je od same premijere.