GLEDAJUĆI njegovu glazbu danas, teško je u potpunosti dočarati koliko je Bob Dylan svojedobno bio drugačiji od svega što se tada nudilo. Danas ideja glazbenika koji uz električnu gitaru pjeva folk pjesme o stanju u svijetu ne djeluje neobično, no u Dylanovo vrijeme takav zaokret bio je velik rizik. Folk pjevača nije nedostajalo, ali malo tko bio je spreman riskirati odnos s vlastitom publikom prelaskom u sasvim drukčiji glazbeni smjer.

Dylan je taj rizik prihvatio, a sigurno mu je pomoglo i to što su neka od najvećih imena rock and rolla bila na njegovoj strani još prije nego što je uopće posegnuo za električnom gitarom, piše Far Out Magazine. 

Uzajamno divljenje s Beatlesima i Stonesima

Dylanova fascinacija rock and rollom nije se pojavila niotkuda. Bio je veliki obožavatelj Little Richarda još prije nego što je počeo slušati izvođače poput Woodyja Guthrieja i Petea Seegera. Čak i dok je stvarao svoja prva velika folk djela, priznanje su mu odavali i rock izvođači poput Beatlesa i Rolling Stonesa.

A Dylan je itekako pratio što oni rade. Iako se njegova uloga u povijesti Beatlesa često spominje zbog toga što je članove benda upoznao s marihuanom, njih je prije svega osvojila poetika njegovih tekstova. John Lennon i George Harrison posebno su bili oduševljeni njegovim radom, dok je Dylana fascinirao sirovi zvuk koji su Beatlesi uspijevali izvući iz svojih pjesama.

Akordi koje su koristili bili su drukčiji od svega što je dotad čuo u pop glazbi. No nisu samo Beatlesi privlačili njegovu pažnju. Iako se Mick Jagger i Keith Richards često prikazuju kao svojevrsna alternativa Johnu Lennonu i Paulu McCartneyju, Dylana su kod Rolling Stonesa posebno zanimali različiti instrumenti koje su uvodili u svoje pjesme.

Pjesma s "jednim od najljepših zvukova"

Stonesi su u tom smislu mogli biti jednako raznoliki kao i njihovi kolege iz Liverpoola. Sredinom 1960-ih i sami su istraživali različite glazbene smjerove. Album "Their Satanic Majesties Request" bio je njihov najočitiji pokušaj približavanja psihodeličnoj fazi Beatlesa, no nešto ranije eksperimentirali su i s baroknim popom, primjerice na albumu "Between the Buttons". Za bend koji je prvenstveno bio poznat po bluesu bio je to posebno zanimljiv iskorak.

Dylan zbog toga nije namjeravao početi snimati chamber pop, ali posebno ga je oduševio zvuk blok-flaute u pjesmi "Ruby Tuesday".

"Bila je to 'Ruby Tuesday' Rolling Stonesa, jedna od najljepših pjesama koje su ikad snimili, s albuma 'Between the Buttons'", rekao je Dylan. "Blok-flauta je drveni puhački instrument iz obitelji flauta. U vrijeme kada je bila posebno popularna povezivala se s pticama, pastirima, čudesnim događajima, sprovodima, vjenčanjima i ljubavnim prizorima. Mislim da je to jedan od najljepših zvukova poznatih čovjeku."

Iako Dylan nije krenuo tim glazbenim putem, u nekim njegovim pjesmama može se čuti slična potraga za ljepotom zvuka. Usna harmonika u njegovim skladbama nekome tko na nju nije naviknut može djelovati pomalo prodorno, ali uz tekst pjesme poput "Tangled Up in Blue" iznenađujuće dobro prati priču o čovjeku na putu natrag prema ljubavi svog života.

Dylan možda nije bio poznat po klasično lijepom glasu, no ni pjesme koje je volio nisu mu bile važne samo zato što su ugodno zvučale. Znao je cijeniti kada Stonesi naprave nešto nježnije i ljepše nego inače, ali i prepoznati ono što čini dobar glazbeni detalj - kako funkcionira unutar cijele pjesme.