KADA ujutro otvoriš oči, živiš li svoj san? I koliko je kilometara potrebno prijeći da snovi postanu stvarnost? Novi hit-naslov nakladničke kuće Fraktura nevjerojatna je priča o ostvarivanju snova jedne od najboljih svjetskih triatlonki, Đurđice Orepić, pod naslovom Ironwoman: moja priča.

Privatna poduzetnica, Đurđica Orepić, punih 33 godine, prije 47. jedva da je obula tenisice. Uspješnoj poslovnoj ženi, vlasnici optičarskih radnji u Poreču i Rovinju, trenirke su morale biti posute šljokicama, cipele obavezno s potpeticom, a trkaća staza bila je tek metafora za profesionalni uspjeh. Sve se promijenilo na proslavi krštenja vina kada je iz oklade prihvatila otrčati slavni Marathon du Médoc u Bordeauxu, dug skoro 43 kilometra.

Obećano – ispunjeno. Đurđica je otrčala svoj prvi maraton, a ostalo je povijest, ispisana sjajem najprestižnijih priznanja koja su triatlonki, majci i baki osigurala prvo mjesto na svjetskoj rang-listi AWA triatlonki u kategoriji od 55 do 59 godina.

Ironwoman: moja priča započinje za vrijeme pandemije covida-19, u rajskom okruženju Tahitija, uz zvuke oceana i pjev pjetlića s pješčane vulkanske crne plaže, uz koje Đurđica odlučuje: vrijeme je za novu avanturu. Ta avantura potrajat će dulje čak i od triatlona – natjecanja koje obuhvaća tri discipline: trčanje, plivanje i biciklizam. Rezultat su trenutačno najuzbudljiviji memoari domaće književnosti.

U njima Đurđica opisuje svaki kilometar svog putovanja: ljubav i hedonistički život sa suprugom, vinarom Ivicom Matoševićem, preobuvanje u sportsku obuću, nadljudske napore uložene u trening za Ironman – najpoznatije svjetsko natjecanje u triatlonu, na čijem je postolju bila šest puta – i adrenalin utrke, jači i od droge.

Kroz rečenice Đurđice Orepić ne hoda se, nego se trči, iako često poželiš zastati i uživati u pogledu. U rečenicama Đurđice Orepić živi se sto na sat: utrka i život za nju su, dakako, jedno te isto. Možeš ti što hoćeš – nema knjige koja to kaže bolje nego Ironwoman: moja priča.