SVIĐALO vam se ili ne, teško je poreći da je Interstellar već sada stekao status klasika. Njegova emocionalna srž, nevjerojatna glumačka postava i zapanjujući vizualni efekti čine ga jednim od najimpresivnijih filmova ovog stoljeća, velikim dijelom zahvaljujući opsesiji redatelja Christophera Nolana da ispriča priču koja djeluje što je moguće realističnije.

No, znanost u Interstellaru nije samo precizna - ona je i revolucionarna. Zahvaljujući suradnji astrofizičara Kipa Thornea i tima za vizualne efekte, tijekom produkcije filma došlo je do stvarnog znanstvenog otkrića.

Stvaranje crne rupe za veliko platno

Kako bi film bio što autentičniji, Nolan je angažirao astrofizičara Kipa Thornea. Njegov je doprinos bio neprocjenjiv, ne samo u teorijskom smislu, već i u vizualnom. Thorne je usko surađivao s umjetnicima iz tvrtke za vizualne efekte Double Negative kako bi osmislili sferičnu crnu rupu koja bi odgovarala Nolanovoj viziji. Rezultat je bio prvi znanstveno točan model crne rupe ikad stvoren.

Proces je započeo sastankom VFX umjetnika Paula Franklina i Thornea kako bi se detaljno razradila teorija i matematika iza crnih rupa. Iako tim nije imao problema sa stvaranjem crvotočine, crna rupa nazvana Gargantua predstavljala je znatno veći izazov jer ona doslovno savija svjetlost.

"Softver za praćenje zraka (ray-tracing) općenito razumno pretpostavlja da se svjetlost kreće ravnim putanjama", objasnila je supervizorica za računalnu grafiku Eugénie von Tunzelmann. Zbog toga su morali napisati potpuno novi softver, a cijeli je proces generirao gotovo 800 terabajta podataka.

Proučavajući akrecijske diskove - materiju koja kruži oko masivnih tijela poput crnih rupa - tim je došao do ključnog zaključka. "Otkrili smo da savijanje prostora oko crne rupe također savija akrecijski disk", rekao je Franklin. Umjesto stabilnog diska, poput Saturnovih prstenova, Gargantua je stvorila svjetlosni halo oko svoje jezgre, dajući crnoj rupi sferičan izgled. Ono što tada nisu znali jest da su upravo napravili znanstveni proboj.

Filmska pogreška koja je postala otkriće

U početku je tim iz Double Negativea mislio da je svjetlosni halo oko Gargantue greška u softveru za renderiranje. Međutim, Kip Thorne je shvatio da je to, prema teoriji i matematici koju im je dao, upravo onako kako bi crna rupa trebala izgledati. "Zašto, naravno. To je ono što bi *učinila*", rekao im je, otkrivši da do tog trenutka nitko nikada nije izradio vizualni model crne rupe. Postojali su samo teoremi i jednadžbe, no zahvaljujući Interstellaru, znanstvena zajednica napokon ju je mogla i vidjeti.

Dakle, ono što vidimo u filmu zapravo je prvi znanstveno točan model crne rupe, sa svjetlošću akrecijskog diska zarobljenom oko i ispred tamne singularnosti. To je bilo dovoljno da impresionira i samog Thornea: "Nikad to nisam očekivao. Eugénie je samo napravila simulacije i rekla: 'Hej, ovo sam dobila.' Bilo je jednostavno nevjerojatno." Gargantua je postala dokaz da se znanstvena fantastika može držati onoga što je uistinu vjerojatno. "Ovo su naši promatrački podaci. Tako se priroda ponaša. Točka", zaključio je Thorne.

To nije bio jedini znanstveni zaključak proizašao iz rada na filmu. Smatralo se nemogućim da planet poput Millerovog, gdje vrijeme teče drugačije zbog gravitacije, uopće može orbitirati oko crne rupe. No, Thorne je dokazao da je to moguće ako se crna rupa vrti dovoljno brzo. Gargantua se vrti brzinom bliskom brzini svjetlosti, što objašnjava zašto se Millerov planet nije raspao i pridružio akrecijskom disku.

NASA-ina fotografija potvrdila viziju iz filma

Pet godina nakon izlaska filma, 2019. godine, NASA je pomoću teleskopa Event Horizon snimila prvu stvarnu fotografiju crne rupe. Nevjerojatno, izgledala je gotovo identično onoj iz filma: tamna središnja sjena okružena neravnomjernim, svijetlim akrecijskim diskom. Iako rezolucija slike nije bila filmska, svi ključni elementi koje je predvidio Thorneov model bili su jasno vidljivi.

Ovdje se ne radi o tome da život imitira umjetnost, već o situaciji gdje su umjetnost i znanost surađivale kako bi predvidjele prirodni fenomen koji do tada nismo mogli vidjeti. Fotografija iz 2019. nije "dokazala" da je Interstellar bio u pravu, već je potvrdila da je vizualni dizajn filma bio zapanjujuće realističan. Malo se filmova može pohvaliti time da je stvarnost na kraju sustigla njihove specijalne efekte, što je samo još jedan razlog zašto je Interstellar tako poseban.