"ROMEO i Julija" rijetko se navodi kao najbolje Shakespeareovo djelo, jer ta čast obično pripada "Hamletu", "Macbethu" ili "Kralju Learu". Ipak, to je možda njegova najvažnija drama: ona koju gotovo svi prvu pročitaju i koja nas u mladosti tjera da se uhvatimo u koštac s jezikom koji modernom uhu isprva zvuči strano.

To je priča o ratovima bandi nabijenih testosteronom, ljubavi na prvi pogled i melodramatičnom dvostrukom samoubojstvu. No, ujedno je i prvi pravi korak u jedan od najbogatijih opusa na engleskom jeziku. Film Baza Luhrmanna "William Shakespeare’s Romeo + Juliet", vjerojatno je najživopisnija filmska verzija ove iznimno lijepe drame, piše Time.

Budući da glumcima trebaju vještina i obuka kako bi svladali Shakespeareov stih, u većini produkcija "Romea i Julije" angažiraju se glumci stariji od likova. Julija ima 13 godina, a za Romea se pretpostavlja da mu je oko 17.

Luhrmann nije bio prvi redatelj koji je angažirao glumce odgovarajuće dobi. U svojoj adaptaciji iz 1968. godine Franco Zeffirelli odabrao je Leonarda Whitinga i Oliviju Hussey, koji su tada imali 17 i 15 godina. Taj je film godinama bio standardni dio nastave književnosti.

Ipak, glumci u Luhrmannovoj verziji, Leonardo DiCaprio i Claire Danes, koji su u vrijeme snimanja imali 21 i 17 godina, još su blistaviji od Zeffirellijeva para. Danas njihove izvedbe djeluju još dirljivije nego prije gotovo tri desetljeća. Film je u cjelini ostario puno bolje nego što bi se očekivalo - zapravo, gotovo da uopće nije ostario.

Iako su Luhrmann i koscenarist Craig Pearce morali skratiti dramu kako bi stala u razumna dva sata, njihov scenarij uglavnom čuva izvorni jezik. Gledati ovaj film danas znači podsjetiti se na Shakespeareovu genijalnost; on je pisac čiji je rad toliko prilagodljiv da može obuhvatiti bezbroj interpretacija i s lakoćom osvajati generaciju za generacijom.

Vatreno oružje umjesto mačeva

Luhrmann i njegova dugogodišnja suradnica, scenografkinja i kostimografkinja Catherine Martin, premjestili su Veronu u Mexico City i Veracruz. U priču su uklopili stvarne lokacije, poput raskošno ukrašene crkve Bezgrešnog Srca Marijina u Mexico Cityju. Umjesto mačeva i bodeža koristi se vatreno oružje, koje je, kao i mnogi rekviziti, ukrašeno živopisnom katoličkom ikonografijom.

Pištolj s likom Djevice Marije stvara posebno upečatljivu ironiju. Obitelj Montague, skupina grubijana u raskopčanim tropskim košuljama, sukobljava se s Capuletima, ekipom gradskih kauboja u čizmama s kubanskom petom. Njihov sukob je žestok.

Capulet Tybalt, kojeg glumi John Leguizamo, lukavi je vrag s kozjom bradicom i zalizanim uvojcima, usijana glava koja gaji netrpeljivost toliko dugo da više ni sam ne zna kako je počela.

To je i bit tragedije Capuleta i Montaguea: nemaju pojma zašto se bore, ali njihovo ratovanje znači da je veza između Romea i Julije osuđena na propast. U Luhrmannovoj viziji, najpotresnija žrtva tog sukoba je Romeov najbolji prijatelj Mercutio, za kojeg se može naslutiti da je zaljubljen u svog prijatelja. Harold Perrineau ga igra kao blještavog i prekrasnog nasljednika disco legende Sylvestera.

Ples slobode i iskreni plač

Luhrmannov film je spoj brze montaže i dinamičnih pokreta kamere, a scene se ponekad naglo prekidaju. Upravo je zato Mercutiov ulazak jedan od najupečatljivijih u kinematografiji devedesetih. On na lokaciju, zapušteni zabavni park uz more, stiže iskačući iz kabrioleta u srebrnom kompletu s minijaturnim hlačicama i štiklama, s bijelom perikom i jarkocrvenim ružem.

Njegov dolazak prati verzija hita Candi Staton "Young Hearts Run Free". Perrineauov Mercutio je hrabar ples slobode. Njegova smrt od Tybaltove ruke, snimljena dok se u Veracruzu spremala stvarna oluja, ostavlja prazninu u filmu i djeluje kao osobna rana.

To je samo jedan primjer nevjerojatne neposrednosti filma. Postava darovitih glumaca, od kojih su neki potpuno prirodni sa Shakespeareovim jezikom, dio je užitka koji film pruža. Pokojni Pete Postlethwaite istovremeno je poletan i dirljiv kao otac Laurence, svećenik koji se nada da će ljubav dvoje mladih zacijeliti jaz između obitelji.

Miriam Margolyes pršti energijom kao Julijina dadilja, a Paul Rudd igra uglađenog Davea Parisa, udvarača kojeg su Julijini roditelji odabrali za nju.

Ljubav kroz akvarij

Za Juliju postoji samo jedan, a to je jasno od trenutka kada se sretnu na balu pod maskama. DiCapriov Romeo, maskiran, uočava svoju Juliju s druge strane akvarija koji svjetluca od šarenih riba. Prvo vidi samo jedno oko, uokvireno koraljem.

Trenutak u kojem se ugledaju toliko je ispunjen mogućnostima da nadilazi riječi. Upravo tako vrhunska filmska adaptacija Shakespearea može otključati njegov svijet, posebno mladoj publici.

DiCapriov Romeo, kojeg prvi put vidimo dok piše u dnevnik uz more, isijava šarmantnu otvorenost. No, Claire Danes je ta koja najviše pogađa u srce. U trenutku najdubljeg očaja, lice joj se potpuno zgrči, što je jedan od najiskrenijih prikaza plača na filmu. Danes instinktivno podiže ruku na lice, kao da želi zaštititi gledatelje od Julijine boli i svom liku pružiti malo privatnosti.

Od napadnog šunda do remek-djela

Kada je film tek izašao, mnogi su ga kritičari ismijali, uključujući i autoricu originalnog teksta, koja ga je u svojoj recenziji nazvala "napadnim šundom". No, danima nakon objave stalno je razmišljala o filmu, mladim licima i iskrenom plaču.

Osjetila je želju da ga ponovno pogleda i to je učinila. Drugi put je sve sjelo na mjesto. Brza montaža više je nije živcirala, a čim se prepustila tom ritmu, sve je dobilo smisao. Shvatila je da to nije samo dobar film, nego jedna od najljepših filmskih verzija Shakespearea.

Neki su se tada žalili kako DiCaprio i Danes ne vladaju materijalom, ali u tome je i poanta: njihov film je čisti osjećaj, plamen koji gori brzo i snažno.

Filmovi nastavljaju živjeti i izvan onoga što im se u početku predviđalo. Zato toliki odrasli koji su film gledali kao djeca nikada neće zaboraviti Luhrmannovu verziju. Tako drama živi vječno, iznova interpretirana kroz stoljeća, dok njezina srž ostaje netaknuta.