IZVJEŠTAJ s hrvatskog kino box-officea za protekli vikend pokazuje kako je na prvom mjestu i dalje neprikosnovena Svadba, koju je u ta četiri dana pogledalo još 45 tisuća ljudi pa se tako primaknula ukupnom rezultatu od gotovo 700 tisuća gledatelja. Odmah iza nje nalazi se dječji film Glavonja za kojega je u prvom vikendu prikazivanja prodano 12.844 ulaznica. Dva hrvatska filma na vrhu domaćeg box-officea do prije koji tjedan činilo se poput halucinacije, no, eto, dočekali smo i to.

Uspješan start

O Svadbi je već sve rečeno, no Glavonja tek započinje svoju kino pustolovinu i to na jako lijep način. Naravno, nema govora o usporedbi sa Svadbom, no svakako je riječ o uspješnom startu koji pokazuje prema finalnom rezultatu od 40 do 50 tisuća gledatelja. 

Galerija

Riječ je o bajkovitoj krimi komediji namijenjenoj najmlađem uzrastu, a onda i njihovim roditeljima, u čijem je središtu lik Milana, autističnog dječaka kojega sestra Alisa od nemilja zove Glavonjom. Alisa je nesretna što ima brata s kojim se ne može igrati, kojega se srami i koji je centar roditeljske pažnje. 

Sve će se to početi mijenjati uslijed bizarnog nestanka roditelja koji postaju žrtve opake spletke liječnika specijaliziranog za hipnozu, stoga Alisa uz pomoć trojice dječaka iz susjedstva, ali i uz pomoć Glavonje, kreće u potragu za roditeljima. To će se pokazati kao prilično zahtjevan zadatak, no manji će problem biti dijabolični liječnik, a veći svladavanje Glavonjinih ograničenja.

On, naime, živi u vlastitom svijetu kojim ravnaju crte. Veći dio vremena provodi crtajući paralelne linije na papiru, a kreće se isključivo uz pomoć linija na podu kuće. To će se pokazati kao veliki izazov u izlasku iz kuće, a situacija u kojoj mora napraviti prvi korak bez crte na podu postat će jedna od ključnih scena filma i pretvoriti Glavonju u prvog neurodivergentnog superheroja domaćeg filma.

Svi smo mi, naime, superheroji onog trena kad uspijemo prevladati vlastita ograničenja, ma kako se ona drugima činila malima i beznačajnima.

Nije stoga neobično što je Glavonja prvi domaći film koji dolazi s preporukama Pravobraniteljice za djecu i Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, jer jednu i za djecu i za roditelje iznimno osjetljivu temu plasira na primjeren, pitak i svima razumljiv način. 

Ta inkluzivna avantura u koju će mali detektivi uključiti i neurodivergentnog dječaka pomoći će ne samo Glavonji, već i Alisi da se prestane sramiti brata te umjesto toga postane na njega ponosna. 

Produkcijski pothvat

Osim rečenog, film redateljica Marine Andree Škop (Moj dida je pao s Marsa) i Vande Raýmanove pravi je produkcijski pothvat u kojemu je sudjelovalo pet zemalja: uz Hrvatsku to su Slovačka, Slovenija, Srbija i Latvija, te više produkcijskih kuća, što sigurno nije bio nimalo jednostavno sastaviti. 

Nije to filmu donijelo neku produkcijsku raskoš, no svejedno je riječ o originalno i atraktivno produciranom filmu bajkovitog retro dizajna koji asocira na sedamdesete godine prošlog stoljeća. Šarmantno su osmišljene i izvedene animirane sekvence, kao i scenografska i kostimografska rješenja koja skladno kombiniraju jarke i pastelne boje na kojima nimalo ne štedi ni direktor fotografije Tomislav Sutlar.

Istovremeno, s ovako šarolikom koprodukcijom stižu i neke ne baš poželjene kolateralne štete, u prvom redu miksanje glumaca različitih jezika, no to tek marginalno utječe na opći dojam, tim više što su dvoje glavnih dječjih glumaca, Maks Kleončić kao Milan i Marta Mihanović kao Alisa, vrlo šarmantni.

Daleko od toga da je Glavonja film bez mana: kao i većina filmova s ovako naglašenim elementom stilizacije i dizajna povremeno ima poteškoća s hvatanjem ritma pripovijedanja, u nekim se scenama osjeća pad energije, a nije lišen ni repetitivnosti, no i te primjedbe treba uzeti s rezervom jer ne dolaze od pripadnika ciljane publike.

Ritam priče očito je prilagođen predškolskom i ranom školskom uzrastu, a ne njihovim roditeljima, što je sasvim u redu.

Autizam iz nemoći pretvara u supermoć

Roditelji se, međutim, mogu zabavljati elementima dizajna koji će ih podsjetiti na mlađe dane, prepoznavanjem filmskih referenci (hint: Pink Panther) ili se nasmijati parafrazi montipajtonovske španjolske inkvizicije koju nitko nikad ne očekuje, baš kao što je ovdje slučaj s inspektorima za socijalni rad (Judita Franković i Borko Perić) koje, kako sami kažu, "uvijek treba očekivati". I koji, baš kao da su u film uskočili iz sadašnjeg vremena, a ne iz bajke, imaju samo jedan poriv, kažnjavati i zatvarati.

Glavonja nema prednost tzv. IP-a, intellectual propertyja, koji sa sobom donose ekranizacije već popularnih sadržaja, kao što je slučaj s filmovima o Koku, šegrtu Hlapiću ili Paulini P., već je riječ o originalnom filmu koji se mnogo teže probija do gledatelja. Ipak, ta je originalnost i njegov najjači adut, a najveća kvaliteta način na koji tretira neurodivergentnu djecu te nam olakšava da ih bolje razumijemo, ne kao bolesne, već kao drugačije. 

Glavonja je film koji autizam iz nemoći pretvara u supermoć i stoga mnogo više od primjerice očajnog Šegrta Hlapića zaslužuje organizirane školske projekcije, ali i ulazak u školske kurikulume. 

Ocjena: 4/5