PROŠLO je već 65 godina od filma Suđenje u Nürnbergu, ambiciozne sudske drame koja je pokušala dočarati kako je došlo, a zatim i kako je prošlo suđenje koje je obilježilo kraj Drugog svjetskog rata i obračuna s nacizmom u Europi. Nije to bio osobito dobar film, no zahvaljujući prije svega dobroj glumačkoj ekipi predvođenoj Spencerom Tracyjem poslužio je svrsi.

Zašto se ponovno vraćati Nürnbergu

Kako se ne može očekivati da će nove generacije, koje su zaista izgubile jasnu predodžbu o kakvom je točno zlu riječ, gledati staru podugačku crno-bijelu dramu Stanleyja Kramera, itekako je postojao rezon za snimanje novog filma o suđenju u Nürnbergu. Još je bolja bila ideja da se ne radi remake starog filma, već je kao predložak poslužila knjiga Nacist i psihijatar koja govori o odnosu drugog čovjeka Trećeg Reicha Hermanna Göringa i psihijatra kojega je vojska zadužila da pazi na zdravstveno, prvenstveno psihičko stanje zatvorenika, kako ne bi počinili samoubojstvo prije presude i njezina izvršenja.

Zvuči dobro i počinje dobro. Iskusni scenarist i novopečeni redatelj James Vanderbilt koristi uvodne scene filma kako bi pomogao gledateljima da lakše shvate zašto je uopće došlo do takvog suđenja. Danas nam se ono čini kao sasvim očekivan i normalan događaj na kraju rata, no iz tadašnje perspektive stvari su stajale nešto drugačije. Saveznici su imali pune zatvore nacista s kojima nisu znali što da rade. Nacionalna suđenja pripadnicima druge nacije nisu bila moguća, a ideja da ih jednostavno sve postrijeljaju bila je, iako primamljiva, u suprotnosti s vrijednostima na kojima su saveznici dobili rat.

Odluka je pala na inovativan format međunarodnog tribunala koji su podržale sve zemlje koje su činile pobjedničku koaliciju, a suđenje najvažnijim protagonistima nacističkog režima imalo je veliku političku, ali i katarzičnu vrijednost.

Psihološki dvoboj koji nosi film

Kako su se Hitler i Himmler već ranije ubili, najviše rangirani zatvorenik bio je Hermann Göring (Russell Crowe), zapovjednik njemačkog zrakoplovstva i Hitlerov nasljednik. Za tužitelje koje je predvodio američki tužitelj Robert H. Jackson (Michael Shannon), ujedno i glavni arhitekt cijelog procesa u Nürnbergu, Göring je bio od presudne važnosti pa su od psihijatra Douglasa Kelleyja (Rami Malek), zatražili Göringov psiho-portret. Tako su njih dvojica u razgovorima proveli više stotina sati te kreirali osobitu međusobnu dinamiku, razumijevanje i povezanost koje je graničilo s prijateljstvom.

Ti mali međusobni dvoboji - u kojima je onaj koji se nalazio u podređenom položaju redovito uspijevao zauzeti dominantnu poziciju - ključni su dijelovi filma, no problem je što počivaju isključivo na glumačkoj genijalnosti Russella Crowea. Ovaj je u ulozi Göringa dosegao Brandove proporcije, kako one fizičke tako i glumačke, i da je na suprotnoj strani bio neki koliko toliko konkurentan sparing partner, Nürnberg je mogao postati velik film.

Ovdje je, međutim, s druge strane Rami Malek, glumac sklon samodopadnom glumačkom afektiranju koje je u potpunoj suprotnosti s Croweovim minimalističkim, ali izuzetno efektnim glumačkim registrom, pa ga je zaista teško ozbiljno shvatiti. Ni njega, ni sam film.

Kako ni ostali dio glumačke ekipe nije mnogo bolje odabran, tako film funkcionira dok god je u Crowe u kadru, kad njega nema drastično pada interes za događaje na platnu.

Posebno je razočaravajuć i blijed Michael Shannon u ulozi tužitelja Jacksona. Spencer Tracy u starom je Suđenju u Nürnbergu dao centralnom liku, onom suca Haywooda dostojanstvo, mudrost i duboki humanizam, sve što Shannonovom letargičnom Jacksonu nedostaje.

Znatno su bolji Richard E. Grant kao britanski tužitelj te Leo Woodall u ulozi mladog prevoditelja koji pomalo bizarno i dramaturški nezgrapno u posljednjoj trećini filma iz posve sporednog lika postaje zamalo fokalizator priče.

Propuštena prilika i mlaka poruka

Iako film u završnici, a osobito kroz prikaz stvarnih i izuzetno potresnih dokumentarnih snimki napravljenih prilikom ulaska savezničke vojske u njemačke koncentracijske logore, dobiva na snazi, ostaje dojam da je propuštena prilika za mnogo veći film od ovoga koji smo gledali.

U isto vrijeme, promašen je i kanal kojim se željelo poslati upozorenje da je nacizam svuda oko nas te kako se neće svaki put pojaviti u izglancanim crnim uniformama i sa svastikom na ruci, odnosno kako ćemo se trebati ipak malo više potruditi da bismo ga primijetili na vrijeme. S obzirom na to da nas je na to upozorio lik kojega karikaturalno igra Rami Malek, nije nikakvo čudo da upozorenje nitko nije shvatio ozbiljno.

Ocjena 2,5/5