"JA IMAM svrhu. Ti nemaš. I ako misliš da je to neka vrsta blagoslova, nije", kaže u naletu bijesa i očaja glavni lik filma Marty veličanstveni (Marty Supreme) svojoj trudnoj djevojci, pokušavajući je izbaciti iz svog života. Ta rečenica svojevrsni je statement i vrhunac razvoja lika kojega smo ionako tijekom cijelog filma toliko mrzili da bi ga najradije ošamarili, ako ne i nešto drugo.

Marty veličanstveni zapravo je Marty Mauser, pingpongaš čija je životna priča navodno vrlo slobodno inspirirana stvarnim američkim stolnoteniskim šampionom iz 50-ih godina prošlog stoljeća, Martyjem Reismanom. Baš kao i filmski lik, stvarni je Marty navodno bio flambojantna ličnost, istovremeno sportaš željan slave, ali i poduzetnik i zabavljač. 

O čemu je zapravo film? Kojeg je žanra?

Filmskog Martyja na početku filma zatječemo u jednoj njujorškoj trgovini cipela u kojoj radi kao iznimno spretan i uspješan prodavač, no posao mu služi tek kako bi zaradio za put u Veliku Britaniju te sudjelovao na prvenstvu u stolnom tenisu. Kada ga vlasnik trgovine zezne i ne isplati mu plaću, započinje niz sumanutih događaja koji će glavnog junaka gurati čas korak naprijed, čas nekoliko koraka natrag. 

Na prvenstvo će ipak stići, no i naletjeti na novog japanskog prvaka koji ima neobičnu tehniku igre s mnogo rezanja pa će Martyjevo osvajanje svijeta, u koje je on posve siguran, ipak morati još malo pričekati. Da bi osigurao sudjelovanje na svjetskom prvenstvu u Japanu, trebat će uložiti još više truda, novaca i nebuloznih planova te ući u najnevjerojatnije sheme s cijelom galerijom bizarnih likova. 

Marty je, naime, sociopat prepun unutarnjih kontradikcija, inteligentan, maštovit, lucidan i snalažljiv, no u isto vrijeme narcisoidan, arogantan, beskrupulozan i lišen empatije. Pa zašto onda film o njemu? To je samo jedno od pitanja koja se nameću po svršetku filma. Kažem po svršetku jer je sam film toliko dinamičan, toliko gledatelja uhvati za vrat i ne pušta do samog kraja, da tek kad krene odjavna špica ima vremena napraviti obračun. O čemu je zapravo ovaj film? Kojeg je žanra? Zašto je to nama uopće bitno?

Počnimo od žanra: iako se čini jednostavno, nije. Naime, Marty veličanstveni sasvim sigurno nije klasičan sportski film, a nije pogrešno reći ni da uopće nije sportski film. Usprkos stotinama sati koje je navodno Timothée Chalamet potrošio na treninge ping ponga, stolni tenis ovdje je tek izlika za priču mnogo šireg zahvata, dok se samim sportom slabo ili nikako ne bavi, a mečeve realizira korektno, no bez osobite stilske inspiracije. 

Ovo nije tipičan biografski film

Budući da film ne mari za biografske činjenice, već ih koristi tek kao ispomoć, očito ovo nije ni klasični biografski film. Baš kao što je sportski kontekst tek funkcija a ne tema filma, tako je i biografija stvarnog Martyja ovdje u službi ambicioznije priče. Ni klasična drama ni komedija, Marty veličanstveni zapravo je hibrid, svojevrsna screwball psihološka drama u čijem je središtu egomanijak kalibra jednog Tya Cobba, čuvenog bejzbolaša s kojim ima mnogo toga zajedničkog, između ostalog i sklonost rasističkim šalama.

Martyjeva upornost, ustrajnost i spremnost na sve, da prevari, opljačka, pojebe, izda ili ponizi koga god je potrebno, ali da se istovremeno i sam podvrgne najgorim poniženjima kako bi ostvario cilj, odlike su čuvenih američkih pionira te stoga dobro opisuju onu manje poznatu, tamniju stranu navodno naivnih i puritanskih pedesetih. Usprkos prevladavajućoj medijskoj slici pedesetih godina kao vrhunca američkog sna, dobu naivnosti i pitomosti, to su istovremeno i godine snažnog konzervativizma, rasne segregacije, Korejskog rata i McCarthyjevog lova na vještice.

Začudo, Amerika koju gledamo na platnu, kao i njezin glavni reprezentant, samoživi sportaš/poduzetnik koji gotovo ni u čemu ne uspijeva, ali ipak cijelo vrijeme ostaje u igri, jednako dobro rezonira i s tadašnjom, ali i s današnjom, histeričnom Trumpovom Amerikom.

Redatelj Josh Safdie kao da i sam igra ping pong s gledateljima stvarajući im kontekstualnu zbrku pripovijedajući priču iz pedesetih godina koju ispunjava glazbom pretežno iz osamdesetih godina da bi oslikao Ameriku kakva je bila i kakva jest, zemlja prilika za jedne, a neprilika za druge. 

To je Amerika u kojoj susrećemo škrte male poduzetnike i okrutne krupne biznismene, mračne klubove u kojima se zbivaju prevare u stilu filmova Boja novca ili The Hustler, propale starlete, nasilne i opsesivne muževe, opskurne, bogate čudake, kao i već čuvene američke mačo tipove koji bez pardona sačmaricom štite svoju okućnicu, dakle Amerika u kojoj je sve moguće, ali samo ako imaš želudac, a nemaš skrupula.

Kroz epizodu u kojoj Marty i njegovo društvo gubi tuđeg psa, a zatim ga pokuša vratiti pravom vlasniku, što se pretvori u pravi masakr, Safdie nam pokazuje tu divlju, patološku stranu Amerike koja je kako u pedesetima tako i danas lošije socijalizirana čak i od psa o kojemu je riječ.

Sigurno će biti nominacije za Oscara

Braća Josh i Benny Safdie zajedno su snimili dva filma, Good Time i Uncut Gems, oba hvaljena i oba, slično kao i ovaj, svoje pretežno antipatične junake ubacuju u noćnu moru kroz koju se u frenetičnom ritmu mučno ali ipak s dozom humora probijaju. 

Nakon što je svaki brat krenuo vlastitim putem, oba su za svoje samostalne projekte izabrali sportske biografije (Benny je snimio The Smashing Machine), realizirane malo izvan kanona sličnih filmova. I Josh i Benny iz njih uzimaju samo ono što ih autorski zanima, često govoreći više o svemu drugome, nego o glavnim junacima svojih filmova. Oba su filma zanimljiva, no Marty Supreme ipak je ambiciozniji, originalniji i u samoj izvedbi zaista virtuozan film. 

Jedan od elemenata te virtuoznosti je fotografija čuvenog snimatelja Dariusa Khondjija (Se7en, Midnight in Paris): sniman na 35 milimetarskoj vrpci, film sirovom teksturom i prigušenom paletom boja priziva više 70-e godine prošlog stoljeća nego 50-e i tako film obogaćuje još jednom dekadom, ali i upečatljivim i originalnim vintage lookom. 

Sedamdesete vidimo i u zaista izvanrednom nastupu Timothéeja Chalameta u naslovnoj ulozi: njegova mršava pojava i neurotični stil glume mnoge je podsjetio na rane, podjednako nervozne nastupe Ala Pacina, prvenstveno na Pasje poslijepodne. 

Za ovu je priliku iz mirovine izašla i Gwyneth Paltrow u vrlo elegantnoj ulozi zaboravljene glumačke dive Kay Stone, koja je bila na vrhuncu karijere u zlatnom dobu Hollywooda, u tridesetim godinama. Za vrlo decentnu ulogu ju je, kako sama kaže, inspirirala Grace Kelly. 

Atrakcija filma je i zabavan nastup kultnog njujorškog redatelja 80-ih i 90-ih godina (sad smo već pokrili gotovo sve američke dekade prošlog stoljeća) Abela Ferrare u liku čudaka koji je spreman na sve kako bi vratio svog izgubljenog psa Mosesa.

Marty veličanstveni možda baš i nije osobno veličanstven, no film zaista nije daleko od toga. Ne čudi, stoga, da je gotovo siguran u nominacije za Oscara barem u nekoliko glavnih kategorija, u prvom redu za najbolji film i najboljeg glumca. Timmy ga je već prošle godine zaslužio za ulogu Boba Dylana, a prilično sam siguran kako mu ove godine Oscar ne gine.

Ocjena: 4,5/5