NAJVEĆI ovogodišnji kompliment hrvatskom filmu sadržan je u tome što smo uspjeli sklopiti listu od sedam najboljih i pet najgorih domaćih filmova, a još je ostalo pregršt naslova (Šlager, Južina, Frka, Drugi dnevnik Pauline P.) koji se nisu našli niti na jednoj od njih. Dobro, pomogli su dokumentarci koji su ove godine zaista izdominirali, i to ne samo kvalitetom, već i gledanošću, i možemo se samo nadati da će poslužiti i kao poticaj igranom filmu da se trgne iz letargije.

Zapravo, dokumentarci su najveća domaća filmska priča ove godine, dobri su se doksovi u kinima redali jedan za drugim, i to ne samo ova tri koja su na listi. Uz njih treba spomenuti i naslove kao što su Najbolji profesor na svijetu Vide Žagar, Lekcije moga tate Dalije Dozet, Paviljon 6 Gorana Devića, Sokol Eduarda Galića te Izgubljeni Dream Team Jure Pavlovića.

Nisam ih sve imao prilike pogledati, no odjek je vrlo dobar i nema razloga sumnjati kako je redom riječ o dobrim i jako dobrim ostvarenjima. Uz sve to, dokumentarci su u kinima postizali neočekivano dobre (Treći svijet), jako dobre (Mirotvorac), izvrsne (Sokol) ili pak fenomenalne gledanosti (Fiume o Morte!).

2025. je iznjedrila nekoliko filmova kojih se zaista nemamo razloga sramiti

Pa što se to dogodilo s hrvatskim dokumentarcem? Zapravo ništa posebno, on već godinama pokazuje izniman interes za svijet oko nas, za teme koje nas sve zanimaju i intrigiraju, a ovi filmovi ih obrađuju s mnogo talenta, kreativnosti i vještine.

Posljednjih godina redovita su pojava na festivalu u Puli gdje odmjeravanja s igranim filmom često završe loše po potonji. Koji već dugo živi u nekim svojim eteričnim svjetovima, intimističkim temama, suptilnim emotivnim previranjima i fatalističkim kružnim dramaturgijama za koje još jako malo ljudi ima strpljenja i interesa.

Kvantitetu smo ove godine konačno postigli, no marksističku tezu kako iz kvantitete nužno proizlazi i kvaliteta, hrvatski film za sada prilično uspješno pobija. Ipak, 2025. iznjedrila je i nekoliko filmova kojih se zaista nemamo razloga sramiti. Pa krenimo.

7 najboljih hrvatskih filmova u 2025.

7. Bog neće pomoći (Hana Jušić)

Najiščekivaniji film godine autorice hvaljenog Ne gledaj mi u pjat, zahtjevna je i značenjski ambiciozna drama smještena u vrleti Dalmatinske zagore početkom prošlog stoljeća. Film donosi enigmatičnu priču o ženi koja iz Južne Amerike dolazi kako bi obitelji donijela posmrtne ostatke svoga supruga, jednog od troje braće obitelji pastira.

Feministička i rodna kritika patrijarhata, valjda ovog današnjeg kroz priču o negdašnjem, realizirana je vizualno atraktivno, no film svejedno ne izlazi iz hermetičnih narativnih okvira. Stoga ne čudi što nije ostavio traga u kinima, no iznenađuje da ni među hardcore ljubiteljima art filma nije zabilježen neki veći hajp.

6. Žene, luđaci i malo dobrih pedera (Ivan Salaj)

Još jedan film koji je pružio manje od očekivanog. Ivan Salaj snimio je film o kontroverznom i na žalost pokojnom novinaru i književniku Robertu Rokliceru koji prati nekoliko urnebesno konfuznih dana u njegovu životu ispunjenih alkoholom, drogom, seksom, alkoholom, svađama, profesionalnim debaklom i, ponovno, alkoholom. Snimljen sirovim, naturalističkim stilom, film pokušava Roklicera prikazati kao prokletog umjetnika poput Bukowskog ili Rimbauda, no to se pokazuje prilično nategnutim.

Glavni je junak grub, egocentričan i ne osobito šarmantan bivši ratnik, luzer tranzicije, pisac teškog karaktera i malog pimpeka s kojim se nije lako poistovjetiti pa ni ovaj film, baš kao i prethodni na listi, nije za svakoga. To je, na žalost, potvrdio i vrlo slab rezultat na domaćem box-officeu.

5. Treći svijet (Arsen Oremović)

U Hrvatskoj ne nedostaje glazbenih dokumentaraca, postoji čak i filmski festival posvećen njima (DORF), no nedostaje ozbiljnih, istraživačkih i ambicioznih filmova koji pokušavaju ući malo dublje u temu od dokumentarnog šnitanja po principu red muzike, red štosnih izjava i eto doksa.

Film Arsena Oremovića ambiciozan je pokušaj da kroz priču o albumu Treći svijet pronađe ključ za čitanje Haustora, i to na dva nivoa, s jedne strane smještajući ga u kontekst vremena, a s druge pokušavajući razumjeti na koji su se način prožele dvije toliko jake i tako različite autorske poetike kakve su one Darka Rundeka i Srđana Sachera. Rezultat je vrlo moderan, pametan i zanimljiv dokumentarac koji se gleda lako i s užitkom pa ne čudi da je i u kinima bio gledaniji od većine ovogodišnjih igranih filmova.

4. Zečji nasip (Čejen Černić Čanak)

Prvi pravi domaći gay film na vizualno i narativno dojmljiv način pripovijeda o obnovljenoj zabranjenoj ljubavi dvojice mladića koji u strahu od okoline pokušavaju sve što je u njihovoj moći da žive straight.

Konzistentno scenaristički postavljen i režiran film u čijem središtu su proživljene interpretacije mladih glumaca Lava Novosela i Andrije Žunca, ali i sjajnog dječaka Leona Grgića u ulozi Fiće. Ipak, mračni tonovi i naglasak na psihološkim stanjima glavnog junaka čine film turobnim i posve drugačijim od šminkerski upakiranog i suncem okupanog Call Me By Your Name Luce Guadagnina s kojim ga često uspoređuju, pa je i odaziv gledatelja, na žalost, bio mizeran.

3. Dobra djeca (Filip Peruzović)

Došao je tiho, bez pompe, i što se mene tiče osvojio titulu najboljeg domaćeg igranog filma u godini na izmaku. U ovom minimalistički postavljenom filmu pratimo brata i sestru (igraju ih Filip Šovagović i Nina Violić) kako nakon smrti majke čiste obiteljsku kuću kako bi je
pripremili za prodaju.

Lišen razvedene priče i s dramskim sukobima koji se većinom odvijaju ispod površine Dobra djeca pričaju jednostavnu, razumljivu i emotivno slojevitu priču s kojom se nije teško poistovjetiti. Naprosto sjajan mali veliki film.

2. Fiume o Morte! (Igor Bezinović)

Ovaj hibridni dokumentarac s igranim elementima oživljava bizarnu povijesnu epizodu iz 1919.–1920. godine: okupaciju grada od strane talijanskog pjesnika, vojskovođe i protofašista Gabrielea D’Annunzija, koji je proglasio neovisnu državu pod sloganom "Fiume o morte!" (Rijeka ili smrt!).

Inventivan, inteligentan i zabavan film je sto godina staru povijesnu epizodu plasirao u pravo vrijeme i na pravi način te posve neočekivano postao treći najgledaniji ovogodišnji hrvatski film u kinima, s tek nešto manje od 40 tisuća gledatelja, te osvojio niz domaćih i međunarodnih priznanja, uključujući i nominaciju za Europsku filmsku nagradu te hrvatsku kandidaturu za Oscara, no nominaciju ipak nije dobio.

1. Mirotvorac (Ivan Ramljak)

Kad sam proljetos, nakon premijere filma o ubojstvu Josipa Reichla-Kira, napisao da smo već na početku godine dobili kandidata za film godine, zapravo nisam očekivao baš toliki uspjeh kakav je Mirotvorac redatelja Ivana Ramljaka i scenarista Dragutina Hedla i Hrvoja Zovka postigao gdje god je stigao.

Riječ je o iznimno vješto ispričanoj priči koja se većinom služi arhivskim materijalom te stavlja naglasak na dočaravanje predratne atmosfere u Osijeku i okolici, stalnom poticanju međunacionalnih sukoba, zahvaljujući kojoj se ubojstvo načelnika policije usred bijela dana pred svjedocima uopće moglo dogoditi.

Osim što je pobijedio na dva najjača domaća festivala, Danima hrvatskog filma i Pula film festivalu, te na nekoliko manjih domaćih festivala, Mirotvorac je osvojio nagradu i kao najbolji kino dokumentarac na renomiranom festivalu dokumentarnog filma u Leipzigu.

No, najveću je slavu doživio kao uzrok pobune navijačkih i braniteljskih skupina protiv umjetničkih festivala u Benkovcu i Šibeniku kakvi se ne pamte još od pokušaja SUBNOR-a da zabrani film Krste Papića Život sa stricem. Ukratko, kao što sam i najavio, film godine.

5 najlošijih hrvatskih filmova u 2025.

5. Božji gnjev (Kristijan Milić)

Redatelj Kristijan Milić navikao je biti na listama najboljih, a ne najgorih filmova, no s krimićem smještenim u Bosnu i Hercegovinu 1993. godine, usred ratnih sukoba između HVO-a i Armije BiH, debelo je podbacio. Dok opisuje atmosferu među vojnicima koji su se zatekli usred tog zlosretnog sukoba Milić je na visini zadatka, no kad se pokuša prebaciti na teren krimića, film se raspadne po šavovima. Šteta.

4. Nisam takva (Zvonimir Munivrana)

Još jedan domaći uradak koji istovremeno želi biti i krimić i autorski film pa ta dva pristupa nemušto miješa u priči o djevojci (Tara Thaller) koja skromnom studentu ponudi smještaj u svom stanu, što se prvo pretvara u strastvenu romansu, a zatim u mučnu zlostavljačku psihološku dramu.

Pretenciozno, scenaristički i režijski nezgrapno te ne osobito komunikativno. Rezultat ništa ne može bolje opisati od engleskog naslova filma koji se očito spremao i za međunarodno tržište: Hallway to Nowhere (Hodnik koji nikamo ne vodi).

3. Bumbarovo ljeto (Danijel Kušan)

Postoji ta teza da hrvatskom filmu možda baš i ne idu od ruke dramski i žanrovski filmovi, ali rastura kad je riječ o dječjem filmu, što je manje-više floskula iza koje se skrivaju ne baš dobri filmovi koji dobre rezultate postižu zahvaljujući tome što alternative među dječjim filmovima na domaćem jeziku jednostavno nema.

Bumbarovo ljeto je uz Šegrta Hlapića predstavnik takvih dječjih filmova koji mane maskiraju dobrom gledanošću. Tanka priča o skupini klinaca koji na jednom dalmatinskom otoku spašavaju dječaka imigranta plemenita je, ali vrlo nespretna, lišena šarma, humora i dobre glume.

Najslabiji film tekuće godine snimljen unutar ove regularne, financijski poticane kinematografije kojoj, međutim, ne pripadaju dva indie naslova koja drže čelne pozicije ove neslavne top liste.

2. Taxi Ljubav (Milo Ostović)

Priča o taksistu, dobrom Samaritancu koji se, okružen svijetom bez čvrstih vrijednosti, doima poput sveca, obraćenika kojega, dok ima krunicu, ništa ne može skrenuti s ispravnog, dakle Božjeg puta. Hrvatska je to lajt verzija vjerskog filma koja je, međutim, toliko amaterski realizirana da nije ostavila dubljeg traga čak ni među ciljnom publikom. Nje je u kino dvoranama bilo tek nešto više nego što bi stalo u comfort taksi.

Problemi filma započinju s naslovom, dvije riječi – dvije pravopisne greške, i nastavljaju se kamo god bacite pogled, djetinjasta, naivna priča i pripadajuća dramaturgija, diletantski dijalozi koji i ne mogu polučiti ništa drugo nego isto takvu glumu, amaterski režirana završnica filma itd, itd... Jedino što film spašava od dna ili vrha ove ljestvice je, naravno, jedan, jedini i nepobjedivi, Jakov Sedlar.

1. 260 dana (Jakov Sedlar)

Spektakl, što drugo reći za film koji preuzima osnovne elemente potresne istinite priče o tragičnoj sudbini jedne hrvatske obitelji tijekom srpske okupacije Vukovara i istočne Slavonije i zatim učini baš sve što mu je na raspolaganju da je liši svake autentičnosti i suptilnosti.

Priču od koje se svakom normalnom gledatelju para srce tandem Sedlar & Sedlar, otac redatelj i sin scenarist, krajnjim je pojednostavnjivanjem i banaliziranjem pretvorio u priglupu nacionalističku kič slikovnicu o smjernim Hrvatima, nevinim žrtvama od stoljeća sedmog te bešćutnim i beščasnim Srbima, vječnim hrvatskim ugnjetačima.

Najveća atrakcija filma trebao je biti Tim Roth, što zvuči super dok ne shvatite da se pojavljuje u samo jednoj sceni koju je šparni režiser ipak podijelio na dvije, početnu i završnu, kako bi pojačao dojam.

Ovdje, međutim, ne bi pomogao ni Bog Otac pa nije ni Tim Roth, no film je, svemu rečenome usprkos, navodno do sada pogledalo više od 63 tisuće gledatelja što ga čini drugim najgledanijim ovogodišnjim domaćim filmom, nakon Drugog dnevnika Pauline P. koji je premašio 70 tisuća gledatelja. Čini se da svaki narod ima baš onakvu kinematografiju kakvu i zaslužuje.