SUNCE je obasjalo dva revolvera u rukama naših današnjih natjecatelja, pogledi su oštri, šeširi pod pravilnim kutom i kapi znoja polako se slijevaju prema prstima. Nikome neće biti lako, a posebno publici ove rubrike koja u petom dvoboju turnira bira između Toma Berengera i Paula Newmana.

Kaubojski uvod nije slučajan, prva poveznica koja povezuje ova dva naizgled teško poveziva glumca jest vestern junak i zove se Butch Cassidy. Svi s 2% filmskog znanja znaju da je Paul Newman bio originalni Butch u klasiku u kojem je uz njega jahao Robert Redford, međutim, desetak godina nakon tog filma snimljen je prednastavak prigodno nazvan "Butch i Sundance: Rani dani", a iskusnijeg od dvojice veselih razbojnika tumačio je upravo Tom Berenger.

I taj nastavak ima svojih čari i ugodnosti, mada nije dosegnuo ni približnu slavu prvobitnog ostvarenja Georgea R. Hilla, a netko zlonamjeran možda bi mogao reći da su ta dva filma možda pravi pokazatelj gdje je Paul Newman, a gdje Tom Berenger u povijesti kinematografije. Nije uzalud taj čovjek zlonamjeran, jer treba biti daleko pošteniji prema Berengerovu talentu i karijeri ako želimo ozbiljno razgovarati, a zašto ne bismo htjeli kad smo već ovdje?

Rezultat na Oscarima mogao je biti obrnut

Još jedna vrlo zanimljiva poveznica postoji između ovog dvojca, a ni tu ne smijemo preskočiti riječ "poštenje" jer, da ga nije toliko nedostajalo, možda bi cijela slika mogla biti i malo drukčija. Godina je 1987. i dodjela Oscara krajem ožujka donosi nam susret Berengera i Newmana, ali ne izravan jer su obojica nominirana, no u različitim kategorijama. Tom je svoju nominaciju za sporednu ulogu zaslužio glumeći legendarnog narednika Barnesa u "Vodu smrti" Olivera Stonea, dok je Paul reprizirao ulogu Eddieja Felsona iz filma "Hazarder" i udahnuo mu život drugi put u "Boji novca", pa je još jednom bio u utrci za Oscara namijenjenog glavnom glumcu.

I što je tu paradoks? Pa paradoks je da bi, ako izuzmemo sve što se dogodilo prije i poslije te dodjele Oscara te se usredotočimo samo na Berengera i Newmana u 1986. (godini kada su izašli "Vod smrti" i "Boja novca"), Tom Berenger zaslužio otići kući s malim pozlaćenim kipićem, dok Paul Newman uopće nije morao. Dogodilo se upravo suprotno i rezultat između ove dvojice zauvijek je ostao 1:0 za Newmana kada je riječ o Oscarima, a baš je na toj dodjeli, po svim mjerilima, rezultat trebao biti 1:0, ali za mlađeg kolegu.

Berenger je odigrao savršenog negativca, izranjavanog i izvana i iznutra, istrunulog u Vijetnamu i obezdušenog zbog cijelog iskustva, dok je Paul na autopilotu još jednom odradio Brzog Eddieja i kipić dobio isključivo zbog starih zasluga (u koje spada i "Hazarder", dakako). Dakle, da se sudilo "po pravdi", Berenger je mogao završiti s više Oscara nego Paul Newman i to bi možda nekome nešto značilo, njemu svakako, jer tko zna koliko bi bolje uloge dobivao u nastavku svoje holivudske karijere.

Koristimo riječ "paradoks" jer je to apsolutno jedina godina u kojoj se mogao dogoditi sličan scenarij, prije svega zato što je Paul Newman već trebao imati nekoliko najvažnijih priznanja za svoj rad i godinama mu je činjena nepravda, a i zbog spomenutog razloga što Tom Berenger kasnije nije glumio u filmovima koji ulaze u oskarovske utrke.

Holivudski grijeh protiv holivudske ikone

Bez obzira na to, Tom Berenger briljirao je i u nešto jeftinijim izdanjima, a sljedeće je desetljeće proveo kao jedan od A igrača industrije i svojom sveameričkom pojavom ulijevao nadu sunarodnjacima da svi oni negdje mogu biti takav profil ličnosti, i u ratu i u miru. Naravno da ne mogu, ali Tom ih je lijepo lagao. 

Bio je hrabar i tvrdoglav u "Snajperistu", i tvrd i nježan u "Detektivu i dami", duhovit u "Major Leagueu", a iskazao je i mnoge druge osobine u jako dobrim ostvarenjima kao što su "Shoot to Kill", "The Substitute", "Gettysburg", pa čak i u "Sliveru" ili podcijenjenom neo-noiru "Shattered". Kasnije je, zbog alkohola i neukusa producenata, prebačen u niže kategorije, uz tek poneki bljesak, ali nećemo se baviti tom sramotom američkog filma. Pamtimo Toma Berengera kakav je bio od kraja sedamdesetih do sredine devedesetih.

Što se tiče Paula Newmana, njega pamtimo i pamtit ćemo. Gospodin Harizma vjerojatno je imao više tog X faktora u sebi nego bilo koji glumac koji je ikada stao pred kameru, a kad se to spoji s popriličnom darovitošću, ali i smjelošću za razne vrste projekata, dobivamo filmsku ikonu s kojom se malo koja druga može mjeriti.

Njegova "H faza" bila je najbolja, tada su izašli "Hud", "Hombre", "Harper", spomenuti "Hazarder", ali i "Mačka na vrućem limenom krovu", "Netko gore me voli" prije toga, a tek nakon toga, kad se zaredaju Butch, "Cool Hand Luke" (možda broj jedan), "Žaoka", "Presuda", "Rastrgana zavjesa", "Slap Shot", "Ničija budala" i toliko toga drugoga, jednostavno je suvišno dodavati još lovorike.

Okršaj može početi, pritisak favorita na starom je Butchu, a nasljednik nema razloga za strah, iako nečiji glas može zaboljeti i više od metka. Ipak, to je samo igra...

Ovo je rezultat glasanja četvrtog kola: