"SVUDA po svetu ima budala, ali izgleda da je kod nas centrala" - taj poznati i donekle otrcan aforizam nepoznatog autora, koji se često, po svoj prilici netočno, pripisuje Ivi Andriću, dobro se "kod nas" primio jer precizno pogađa u samu srž frustracije: kako nam u mnogo čemu glupavom i bedastom nema ravnih, tako smo sasvim razumljivo bili uvjereni da nigdje na svijetu nema ni lujki ni lujkana kao što su ovi naši.

Ipak, konkurencija nikad ne spava, a ona najozbiljnija pojavila se odakle je nitko nije očekivao - iz Silicijske doline. Na svaku našu domaću budalu tamo imaju jednu još budalastiju: ponuda je široka, kao što narod kaže, od igle do rakete, ili da napokon prijeđemo na stvar, od Elizabeth Holmes do Elona Muska.

No, dok je Musk već protagonist nebrojenih dokumentaraca, među njima i vrlo ambicioznog ovogodišnjeg filma "Musk" Alexa Gibneyja, Elizabeth Holmes, koju su svojedobno najavljivali kao "sljedećeg Stevea Jobsa", donedavno se mogla pohvaliti tek jednim reprezentativnim doksom, također u režiji Alexa Gibneyja, i dramskom serijom "The Dropout" u kojoj ju je tumačila Amanda Seyfried.

Zašto snimati još jedan dokumentarac o priči koju već svi znamo?

Ipak, novi dokumentarac "Možeš vidjeti sve" ("You Can See Everything") činio se posve nepotrebnim: Gibneyjev doks "Izumiteljica: Krvava prijevara", iz 2019. godine, inače dostupan na HBO-u, ispričao je cijelu priču o slučaju Holmesine kompanije Theranos, koja je obećavala revoluciju krvnih testova, i nije ostavljao mnogo prostora za drugačija tumačenja.

Stoga mi ideja gledanja trosatnog dokumentarca o temi koja me ne zanima pretjerano i protagonistici koja je odavno u zatvoru zaista nije zvučala privlačno. Ali, ono što je uslijedilo jest demonstracija filmskog umijeća kakvo se rijetko viđa, a koje i od teme koja se, poput ove, čini iscrpljenom, može napraviti remek-djelo.

Već od prvog kadra, u kojem muškarac u krupnom planu, za kojega ćemo kasnije saznati da je Billy Evans, partner Elizabeth Holmes, nekome telefonski objašnjava kako čuvenu osnivačicu Theranosa zapravo nitko ne poznaje, priča uspijeva potpuno zaokupiti gledatelja.

Dvojica renomiranih filmaša, dokumentarist Lance Oppenheim i doku-komičar Nathan Fielder, pozvani su da provedu s Elizabeth Holmes i njezinom obitelji posljednjih 34 dana uoči njezina odlaska u zatvor. Holmes je, naime, zbog prijevare investitora kojima je lažno prikazivala mogućnosti njezina izuma, osuđena na nešto više od 11 godina zatvora.

Naivka ili manipulatorica?

Nudeći ekipi da doslovno živi s njima u unajmljenoj kući na plaži te dopuštajući im da "vide sve", Elizabeth i Billy žele promijeniti javni narativ o Holmesovoj kao hladnokrvnoj manipulatorici i bešćutnoj prevarantici, no to neće biti lako jer Fielder već u prvom razgovoru otvoreno priznaje da joj ne vjeruje.

Slijedi niz situacija i razgovora u kojima Fielder pedantnim i intenzivnim ispitivanjem, koje ponekad graniči s isljeđivanjem, pokušava shvatiti je li Elizabeth Holmes doista uvjerena u vlastitu nevinost ili je riječ o nevjerojatno vještoj lažljivici i manipulatorici.

Holmes, naime, uporno ponavlja da nije ništa skrivila te da je njezin projekt, uslijed niza pogrešnih interpretacija, zaustavljen baš kad je bio na najboljem putu da konačno postane funkcionalan. Pa iako je Fielderu i Oppenheimu ponuđen uvid u sve što se događa u kući, čini se da punu transparentnost mnogo lakše ostvaruju snimajući Billyjevo full frontal tuširanje nego tražeći odgovore koji se tiču poslovanja Theranosa.

Nije stoga neobično što se svi pokušaji prodiranja do istine izjalove upravo u trenutku kad se čini da je ona nadohvat ruke. Jedan od testova kojima Fielder pribjegava jest pokušaj da sazna istinu o rečenici iz teksta u New York Timesu koja posebno žulja Holmes i njezina partnera.

U tekstu, naime, piše kako je Holmes, govoreći o svojem medijskom prikazu, odnosno o filmovima i serijama o njoj, rekla: "Ne glume mene. Glume lik koji sam ja stvorila". Holmes, međutim, negira da je to ikad izgovorila te tvrdi da je zapravo rekla: "Glume lik koji su oni stvorili".

Razlika između tih dvaju citata ključna je za razumijevanje njezine osobnosti. Holmes i Evans uvjeravaju Fieldera da raspolažu snimkom koja dokazuje suprotno, no kad treba pokazati dokaz, snimke nema. I tako potraga za istinom završava ondje gdje je i počela.

Triler, drama i komedija - tri žanra u jednom filmu

Važan dio filma zauzima i razotkrivanje njezina partnera Billyja, narcisoidnog tipa koji uživa pokazati sve pod tušem, ali i posegnuti za zabranom snimanja kad su posrijedi neugodni detalji vezani uz njegov pokušaj da osigura udio u zaradi filma.

I dok se sve dosad prepričano gleda onako kako gleda Elizabeth Holmes, bez treptanja i širom otvorenih očiju, kao da pratimo čas triler, čas psihološku dramu, čas suludu komediju, ono što filmu daje dodatnu vrijednost i privlačnost jest poigravanje autora granicama između dokumentarnog i igranog filma.

Iako se te granice desetljećima brišu, pri čemu dokumentarci preuzimaju dramaturgiju i narativne strategije igranih filmova, a igrani filmovi posežu za dokumentarističkim postupcima kako bi stvorili dojam autentičnosti, ono što su izveli Fielder i Oppenheim predstavlja sasvim novu razinu ispreplitanja dokumentarca, reality televizije i igranog filma.

Već u prvom dijelu, tijekom pokušaja zajedničkog gledanja serije "The Dropout", autori u priču uvode Amandu Seyfried, koja je u toj seriji tumačila Holmes. Nakon što glavna protagonistica ode u zatvor, Seyfried preuzima njezino mjesto, istodobno nastupajući kao sugovornica u dokumentarcu i kao glumica koja utjelovljuje Elizabeth Holmes.

No taj prijelaz iz dokumentarnog u igrani film ne bi bio ni izbliza toliko elegantan da već prva polovica nije režirana gotovo kao igrani film. Vjerojatno se ovako prepričano čini konfuznim, ali štos je u tome što uopće nije. Autori su očito vrlo zainteresirani za eksperimentiranje s formom, s tankim, ponekad i nevidljivim granicama između dokumentarnog i igranog ili istine i laži, no nikada nije riječ o pukom formalizmu, već je forma uvijek u funkciji pripovijedanja.

Ne samo da ispreplitanje dokumentarnog i igranog nije teško pratiti nego ono film čini još privlačnijim, osobito kad Seyfried i Fielder u završnici filma postaju komentatori samog filma, njegove protagonistice i mogućih interpretacija svega što smo dotad vidjeli.

Nitko nije imun na Elizabeth Holmes

Gledatelj koji se nada da će u filmu saznati dosad nepoznate detalje o slučaju koji je ozbiljno nagrizao aktualnu paradigmu startupa iza čijih se zavodljivih ideja ponekad kriju tek laži i pohlepa, mogao bi ostati razočaran.

"Možeš vidjeti sve" uopće nema ambicije da se bavi slučajem Theranosa, nego predstavlja pokušaj da prodre iza tih ogromnih širom otvorenih plavih očiju na koje nisu ostali imuni ni teškaši svjetskog biznisa kao što su Rupert Murdoch i Larry Ellison, ni političari poput čuvenog Henryja Kissingera, koji je bio član upravnog odbora Theranosa.

Čini se da ni Nathan Fielder nije ostao sasvim imun na njezin šarm, ali je ipak bio dovoljno pribran da ne upadne u zamku popravljanja njezina imidža. To baš i nije bilo lako jer se ponekad čini kao da je Holmes povjerovala u vlastitu laž pa iz nje ni sama ne vidi izlaza, a Fielder, unatoč psihološkoj tankoćutnosti s kojom joj pristupa, ne uspijeva probiti njezine čvrsto utvrđene obrambene mehanizme.

Ono u čemu film neosporno uspijeva jest da ni u jednom trenutku tijekom gotovo tri sata trajanja nije dosadan. Ne sjećam se kad sam zadnji put u kinima gledao film dulji od dva sata koji se barem povremeno nije razvukao u dosadu, no "Možeš vidjeti sve" prati se s takvom lakoćom i napetošću da komentari nekih gledatelja da bi mogao trajati i dulje stvarno nisu pretjerani.

Rezultat je poznat: film je neočekivano poharao američka kina i postao drugi najuspješniji neglazbeni dokumentarac u američkoj kinodistribuciji nakon "Fahrenheita 9/11" Michaela Moorea, film o kojemu svi pričaju. U svim režijskim i izvedbenim aspektima - od realizacije pojedinih scena, kadriranja i montaže do osjećaja za ritam te doziranja humora i empatije - film je zaista maestralan, u mnogočemu atraktivniji od igranih filmova.

Stoga ne čudi što ga oskarovski prognostičari svrstavaju među ozbiljne kandidate za nominaciju u glavnoj kategoriji, onoj najboljeg filma. Bio bi to prvi dokumentarac u povijesti nominiran za Oscara za najbolji film. I bilo bi to sasvim zasluženo, jer malo je filmova koji nam tako dojmljivo i uvjerljivo pokazuju da vidjeti sve ne znači nužno i razumjeti išta.

Ocjena: 5/5