SNAŽNA, senzualna i pronicljiva, Nancy Sinatra bila je ispred svog vremena i u umjetničkim odabirima i kao poslovna žena. Rano je krenula vlastitim putem i tako otvorila vrata generacijama glazbenica koje su došle poslije nje, a pritom je cijelo vrijeme čvrsto zadržala kontrolu nad svojom karijerom, imidžem i glazbom, piše NancySinatra.com.

Kao najstarija kći Franka Sinatre, Nancy je od rođenja bila izložena javnosti. Profesionalno je debitirala s 19 godina pred milijunima Amerikanaca u televizijskom specijalu "Welcome Home Elvis", gdje je nastupila uz oca i Elvisa Presleyja. Ubrzo je objavila niz singlova, ali te rane snimke nisu odražavale njezinu pravu umjetničku osobnost. To se promijenilo nekoliko godina kasnije nakon neočekivane glazbene suradnje s autorom i producentom Leejem Hazlewoodom.

Suradnja koja je promijenila sve

Dvoje umjetnika prvi put se srelo 1964. godine. Sinatra je tada iza sebe imala razvod i nije uspijevala postići veći uspjeh na glazbenoj sceni koja se brzo mijenjala.

Njezina izdavačka kuća predložila joj je susret s Hazlewoodom, 36-godišnjim autorom iz Oklahome koji se proslavio pisanjem pjesama za gitarista Duanea Eddyja. Hazlewood joj je predstavio svoj materijal, a među pjesmama je bila i "These Boots Are Made for Walkin’", koju je isprva planirao sam snimiti.

Sinatra je pjesmu doživjela potpuno drugačije. Shvatila je da bi priča o muškarcu koji drsko vrijeđa partnericu i prijeti joj zvučala previše grubo za pop radio.

No, kada ju izvodi žena, pjesma postaje himna osnaživanja koja obećava dostojanstvo i kontrolu pred izdajom. Njezina izvedba imala je zaigran, gotovo koketan prizvuk, s porukom "ti si problem, ali problem sam i ja". Na taj je način pjesmu "Boots" učinila radikalnom.

Globalni uspjeh pjesme "Boots"

S Hazlewoodom kao producentom, Sinatra je snimila pjesmu u studiju s Billyjem Strangeom i članovima legendarne session grupe Wrecking Crew. Snimili su i nekoliko drugih pop obrada i originalnih pjesama za njezin debitantski album "Boots". Nestala je dotadašnja slika uglađene brinete, a zamijenila ju je samouvjerena, modno osviještena platinasta zvijezda.

Album "Boots" objavljen je 1966. i ušao je među pet najprodavanijih, ponajviše zahvaljujući naslovnoj pjesmi. Singl "These Boots are Made for Walkin’" postao je hit broj jedan s obje strane Atlantika, donio joj tri nominacije za nagradu Grammy i prodan je u više od milijun primjeraka.

O njegovoj trajnoj popularnosti svjedoče i brojne obrade koje su snimili izvođači poput Lorette Lynn, Kacey Musgraves, Billyja Rayja Cyrusa i Jessice Simpson.

Niz hitova i kultni dueti

Pjesma "Boots" bila je tek početak njihova kreativnog puta. Sinatra i Hazlewood ubrzo su se vratili u studio i ostvarili još dva hita koja su ušla u top deset, "Sugar Town" i "How Does That Grab You, Darlin’?". Snimili su i svoj prvi duet, "Sand", za njezin drugi album "How Does That Grab You?" iz 1966. godine.

Na tom se albumu našla i obrada pjesme Sonnyja Bona "Bang Bang (My Baby Shot Me Down)", koja je ranije te godine proslavila Cher. Uz pratnju samo gitare Billyja Strangea, Sinatrina ogoljena verzija bila je u potpunoj suprotnosti s Cherinim orkestriranim aranžmanom. Desetljećima kasnije, ta je snimka stekla novu popularnost kada ju je Quentin Tarantino iskoristio u uvodnoj špici filma "Kill Bill Volume 1" iz 2003.

Kako joj je popularnost rasla, odabrana je da izvede naslovnu pjesmu za film o Jamesu Bondu "Samo dvaput se živi" (You Only Live Twice) iz 1967. godine. Zbog te rijetke časti otputovala je u London, gdje je na snimanju surađivala sa skladateljem filmske glazbe Johnom Barryjem. Nedugo zatim, s Hazlewoodom je snimila i ogoljenu, singl verziju pjesme.

Gotovo svaki novi album koji je Sinatra snimila sadržavao je i poneki duet s Hazlewoodom, poput "Summer Wine" na albumu "Nancy in London" te "Jackson" i "Oh Lonesome Me" na "Country, My Way".

Stoga je bilo prirodno da zajedno objave i cijele albume. Prvi je bio "Nancy & Lee" iz 1968., koji je spojio country, rock, psihodeliju i pop na pjesmama kao što su "Some Velvet Morning" i "Lady Bird". Slijedio je "Nancy & Lee Again" iz 1972. s istaknutim pjesmama "Paris Summer" i "Arkansas Coal".

Nasljeđe i trajni utjecaj

Tijekom godina, albumi s duetima stekli su status hvaljenih kultnih klasika. Portal Pitchfork uvrstio je "Nancy & Lee" na svoju listu najboljih albuma 1960-ih, dok je NPR konstatirao da njezin rad na tom albumu nije samo među najboljima koje je snimila, već i dokaz da ju je bilo teško svrstati u ladice.

Iako je Hazlewoodovo preseljenje u Švedsku početkom 70-ih zaustavilo daljnje suradnje, par se povremeno ponovno okupljao, primjerice 1976. za snimanje obrade "Indian Summer".

Sredinom 70-ih Sinatra je donijela odluku da se povuče s glazbene scene i posveti obitelji. Iako se vratila u studio 90-ih, već je do tada u manje od deset godina stvorila impresivan katalog koji uključuje sedam solo albuma i dva u suradnji s Hazlewoodom.

Njezino nasljeđe nastavilo je rasti kako su nove generacije otkrivale njezinu glazbu. Kao uzor su je navodili brojni umjetnici, među kojima su Sonic Youth, Morrissey, Calexico, U2 i Lana Del Rey.

Njezin doprinos glazbi dobio je dodatno priznanje kolega u siječnju 2020., kada je pjesma "Boots" uvrštena u Kuću slavnih nagrade Grammy.

To priznanje odaje se "glazbenim snimkama od trajne kvalitativne ili povijesne važnosti". Sinatra je i danas strastvena zagovornica progresivnih ciljeva, a posebno se ističe njezina podrška ratnim veteranima. Kao deklarirana feministica, podršku pruža i kolegicama glazbenicama.