IMA TOME već nekoliko godina kako mi je YouTube svojim ludim algoritmom ubacio jednu odličnu funky pjesmu. Prekinuo sam surfanje na drugom tabu, čisto da vidim o čemu se radi i ostao prilično začuđen.

Janko Nilović?

Nikada prije nisam čuo to ime.

A stvar je već tada imala lijepi broj i pregleda i vrlo pozitivnih komentara, ali nijedan na našem jeziku.

Nepoznat internetu

Pjesmu sam odmah linkao prijateljima za koje sam znao da će ih zanimati te krenuo surfati o kome se to radi. I praktički ništa nisam našao, osim da je u Francuskoj. Niti je tko od mojih prijatelja, čak i među onima koji su se živo sjećali samih početaka rock scene među južnim Slavenima, znao tko je Janko Nilović.

Jasno mi je jedino bilo da je objavio brdo materijala - i to jako kvalitetnog - još prije pedeset godina. Nisam znao je li i dalje živ i ima li ikakve stvarne veze s ovim prostorima, osim podrijetla.

Ova mi je numera objasnila da on dobro zna odakle je.

Otkrivanje javnosti

Nilović je crnogorsko prezime, ali ni Crnogorci nisu pisali o njemu.

Srećom, godinama kasnije, neki su se malo konkretnije potrudili da ga upoznaju i predstave javnosti. Sad i Wikipedija ima solidnu jedinicu o njemu, premda vapi za dopunama. 

Crnogorski podcast Momentum radio show intervjuirao je Nilovića prošle godine u predgrađu Pariza. A i on sam shvatio je da ste u ovim vremenima ili na internetu ili uopće ne postojite, pa ima svoj profil na X-u, na kojemu nerijetko tvita što o svojim djelima, što o nekim uspomenama. 

Zahvaljujući svim tim izvorima, sad znamo i neke ključne podatke o njemu. 

Rodio se 1941. u Istambulu, gdje je njegov otac radio u francuskom veleposlanstvu. Nilovićeva majka bila je Grkinja, tako da je od malih nogu govorio što crnogorski, što grčki, što turski, a što nekim od jezika njegovih vršnjaka, sve same diplomatske djece.

Očeve gusle bile su prvi instrument kojega je uopće vidio, da bi u početku išao učiti violinu - koja mu se nije dopala - pa klavir, kod jedne od tada najboljih pijanistica u Turskoj. Podučavala ga je, naravno, klasičnoj glazbi, ali se njemu u mladosti, na veliko nezadovoljstvo svoje nastavnice, dopao i tadašnji boogie woogie, kao i jazz općenito. Osim klavira, naučio je i svirati udaraljke. Iz Nilovićevog djetinjstva i mladosti znamo još detalj da je zbog prerane smrti svog oca davno prestao govoriti crnogorski.

A vi koji ste bili djeca 1970-ih, možda se sjećate ove točke iz nenadmašne Sesame Street.

To je Nilovićeva glazba, nije vam on bio sasvim nepoznat. 

Glazba za glazbenike

Postoje glazbenici koji pišu za publiku, a postoje i glazbenici koji pišu za glazbenike. Nilović se na prijedlog svog tadašnjeg menadžera opredijelio za ovo drugo. Neki to zovu produkcijskom glazbom, on češće koristi naziv „library music”.

Nije to muzika za biblioteku (tamo se ne pušta glazba, ako se ne sjećate), nego je to zbirka raznih instrumentalnih numera (eventualno s vokalizacijom), koja se onda koristi u milijun svrha na radiju, televiziji, filmu ili gdje god kome treba. Svako se takvo korištenje, naravno, naplaćuje i lova može biti puno  zamašnija nego što vam se na prvi pogled čini.

Za svoj album Psyc Impressions iz 1972. Nilović kaže da je kupio kuću, a kasniji su mu uratci priskribili i bijesnog Lamborghinija. Autoru upućenom u klasiku, jazz, latino, balkansku i romsku glazbu nije teško skladati po narudžbi. Kako sam kaže, obično sanja neku melodiju, a onda je, kad se probudi, izravno notno zapiše (nekada je prethodno odsvira).

Naoko obični umirovljenik Albert Desiderio traži pisca koji bi zapisao njegove memoare o svojoj najvećoj životnoj ljubavi. Vrlo neobičnoj, jer su on i njegova žena zapravo bili serijske ubojice.

To vam je, u osnovi, radnja serije Les Papillons Noir (Crni leptiri), a glazbu je skladao Janko Nilović. Kažu neki da su istu stvar čuli i u nekom porno filmu, čisto da se podsjetite (pardon, da prvi put čujete) kome je sve trebala dobra glazbena podloga.

Vraški dobra.   

Nilović, Jay Z i Grammy

A došla su vremena kad library music trebaju i skladanju neskloni reperi, kako bi onda sve to samplirali. 

Kaže Janko Nilović da ga je Jay Z osobno zvao na telefon, što mu je imponiralo, premda pripadaju različitim glazbenim sferama. Reperski superstar negdje je naletio na Nilovićevu temu iz 1970. In the Space, koju je bio snimio s Dave Suckyjem za album Psyc Impressions (to je onaj na kojemu je zaradio kuću) te je pitao može li ju koristiti kao sample.

Dogovor je odmah postignut, kaže Nilović da je Jay Z bio jako pošten, pa je onda 2009. objavljena rap pjesma D.O.A. (Death of Auto-Tune) koja je osvojila i Grammyja za najbolju rap izvedbu.

Zapravo, još godinu prije Jay Z-a, reper Danny! samplao je za svoju stvar The Groove Nilovićevu Tapatapa, a još slavniji Dr Dre je 2015. godine samplao crnogorskog autora za svoj album Compton. 

Tako se i suvremena hip hop publika makar površno upoznala s radom ovog crnogorskog genijalca produkcijske glazbe. 

Nema stajanja

Nilović od 1960. živi i radi u Parizu, a prije nekoliko je godina postao udovac. Premda je navršio dugih osamdeset i pet ljeta i dalje se bavi glazbom, prije dvije godine objavio je album Cosmos Giants. 

Obišao je i rodni kraj svojega oca, mjesto Livari, planira kupiti neku kuću ili stan u Baru. I želi obnoviti svoj crnogorski jezik. Pred njim su i dalje planovi, starost provodi krajnje aktivno. Opravdano je ponosan kad vidi da na Spotifyju ima 1,1 milijuna slušatelja, nemala brojka za takav tip glazbe.

On nije čovjek kojega ljudi prepoznaju na ulici. On je glazbenik koji dobiva priznanja od svojih kolega. Nije zaboravio ni svirati ni skladati, točno vidite da će to raditi do posljednjeg daha.
I to vraški dobro raditi.