MALO je filmskih franšiza u koje još uvijek slijepo vjerujem kao što je to slučaj sa serijalom Alien, koji je u skoro pola stoljeća postojanja dao dva uistinu odlična filma i more nastavaka koji nisu ni do koljena jedinici i dvojci.

Bez obzira na sve, volim svaki i za svaki imam opravdanje. Vjerojatno ću do kraja života biti usamljeni branitelj Prometeja, koji je, ako ništa drugo, pokazao hrabrost da s franšizom učini nešto drugo osim neuspješnih pokušaja repliciranja onoga što je prva dva filma učinilo klasicima. 

Geekovi među nama uvijek će pokušavati dati svoje teorije oko toga što su redatelji "trebali učiniti", ali budimo realni, oni koji znaju - rade, oni koji ne znaju - pišu sranja o onima koji rade. Sve je ovo samo klasično fanovsko prekenjavanje kakvog u vremenima društvenih mreža ima previše, a svijetu nije potreban Hrvoje iz Hrvatske da nam otkrije što su Fincher, Jean-Pierre Jeunet i Ridley Scott trebali napraviti, a u čemu su se zajebali. 

Stoga, ovo je tek fanovsko ljubavno pismo serijalu u nadi da će Fede Alvarez omiljenu franšizu održati na životu. 

A što točno ne valja s nastavcima? 

Realno gledajući i trojka i četvorka imaju svoj čar. Posebno trojka, koju mrze svi, uključujući i Finchera, ali odgovorno tvrdim da nam je Fincher dao jednu od top tri scene na koju većina pomisli kada pričaju o franšizi - trenutak u kojem ksenomorf slini pored prestravljene Ripley.  

No oba su nastavka izgubila prednost prethodnika. Jedinica je imala snagu koja proizlazi iz originalne ideje snimanja klasičnog svemirskog SF B-horora, ali s vrhunskom glumačkom postavom i kreativnim timom koji je u igru ušao naoružan neiskorištenim idejama koje su skupljali za nerealiziranu megalomansku verziju Dine Alejandra Jodorowskog. Osim toga, imali su nikad viđeno Gigerovo čudovište, koje su vješto dozirali i tretirali poput morskog psa u Spielbergovim Raljama. 

Cameron je pak osmislio nastavak svih nastavaka jer pametno je zaključio da element iznenađenja nakon jedinice više ne postoji. Čudovište smo vidjeli i tog asa u rukavu više nema. Umjesto toga, Cameron je napisao svoj komentar američkog ratovanja u Vijetnamu, dao odgovor na pitanje "ako je jedan ksenomorf gotovo neuništiva sila, kako bi izgledalo ratovanje s vojskom istih", savršeno inkorporirao priču o majčinstvu, Ellen Ripley pretvorio u ultimativnu filmsku heroinu i snimio jedan od najboljih SF-ova ikad.    

Svi filmovi nakon toga bili su borba s vjetrenjačama (i čelnicima studija). Fincher je u to vrijeme bio premlad da bi se suprotstavio glavešinama koji su na svakom koraku sputavali njegovu kreativnost, a Jeunet je prema scenariju Jossa Whedona snimio super čudan film, ali nije uspio oživjeti lika koji je figurativno i doslovno ubijen u prethodnom nastavku, čime je nepovratno iščupano "srce priče". 

Fanovska posveta franšizi

I upravo je zato Alvarez od samog početka odlučio pametno zaobići trojku i četvorku i svoj film smjestio u period između jedinice i dvojke. 

Alvarez možda i nije prvi čovjek koji bi nam pao na pamet kao idealan redatelj Aliena, ali briljantni Don't Breathe pokazao je njegovu vještinu da stvori jezivu atmosferu i nevjerojatnu napetost u malim prostorima u kojima junaci vode bitku s naoko nezaustavljivom silom. 

A upravo je to ono što se traži. 

E sad, ono što je Alvarez napravio negdje je između doslovno svih nastavaka Aliena ikad. Nešto kao fanovska posveta franšizi koja pomalo posuđuje od svih. Vizualno jako puno toga duguje prvom dijelu, nespretno i pomalo krindžavo se referira na Aliens, da bi odjednom napravio golemi zaokret i pretvorio se u kombinaciju Resurrectiona i Prometheusa. 

Međutim zabavan je i izuzev grozomorno loše vizualne reference na jednog od likova iz prvog dijela, Romulus je predivno snimljen film koji fantastično evocira vibru osamdesetih bez preizražene želje da bude "retro". Scenografija je briljantna i kao fan neopisivo cijenim vjernost dizajnu jedinice, ali prije svega, Romulus jednostavno izgleda kao - film. Bizarno je to napisati, ali u eri digitalije, cijenite kad filmovi izgledaju kao da su snimljeni na traci. Čak i kada znate da nisu. 

Odličan početak

Radnja prati skupinu mladih kolonista koji pokušavaju pobjeći što dalje od života pod čizmom nemilosrdne i gramzive korporacije Weyland-Yutani, koja ih drži u dužničkom ropstvu, a jedan od potencijalnih izlaza je napuštena svemirska stanica na koju stižu kako bi iskoristili krio-komore potrebne za bijeg, ali ubrzo doznaju da nisu sami. 

Alvarez i njegov dugogodišnji suradnik Rodo Sayagues odlučili su da neće pretjerano mijenjati recept i da će se držati primarnog koncepta B-horora u svemiru. I zapravo sve savršeno funkcionira do određenog trenutka. Polazi im za rukom u kratkom vremenu natjerati gledatelje da se povežu s junakinjom Rain Carradine i njezinim "bratom" Andyjem (dobra Cailee Spaeny i daleko bolji David Jonsson), točnije, androidom kojeg je njezin pokojni otac programirao da brine o njoj (i zabavlja ju najgorim dad jokeovima ikad). Ostali likovi su daleko slabije napisani, ali služe svrsi. 

Međutim problem nastaje u trenutku kada se film pretvori u nizanje referenci na prethodnike u nadi da se na silu poveže s bogatom (i u ovoj fazi pomalo zbrkanom) "mitologijom" serijala, a da pritom ne daje apsolutno ništa novo, već samo izbacuje prežvakane ideje. 

Previše igre na sigurno

Očit je nedostatak muda da se odjebu očekivanja fanova i ponudi nešto svoje. 

Nemam pojma, možda je franšiza odavno dala svoje i svi mi stari "alienofili" samo naričemo za danima kad smo bili klinci i kad je "sve bilo bolje", ali ovo servisiranje očekivanja zanemaruje lekciju kojoj nas je 1986. naučio James Cameron. Cameron je taj bahati lik koji je pogledao prvi dio i zaključio da može napraviti nešto bolje, veće i spektakularnije od remek-djela. Kurčevito je uzeo utjecajni kultni SF horor i pretvorio ga u SF ratni spektakl. 

Alvarez nije Cameron, već fan koji je film vratio klaustrofobičnim korijenima, ali, nažalost, nije uspio otići dalje o sramežljivog davanja posvete velikanima. Ima tu ideja, ali nema autorskog potpisa koji su prethodnici unatoč brojnim nedostacima imali. No nama koji smo kvalitetan nastavak čekali od... video igre Alien: Isolation (na koju se film također referira), ovo je ipak dobra vijest. 

Da pojasnim. Sve što sam napisao i dalje mislim, Alvarez je ziheraš u rangu J. J.-a Abramsa, ali Alien: Romulus prvi je nastavak koji od samog početka djeluje kao da vizualno, stilski, atmosferom i duhom pripada franšizi, a da pritom ne ovisi o Ripley, što mu daje dodatnu težinu. 

I premda je sve površinski i igra na kartu "ovo znate i želite pa vam to i dajemo" (što je problem više-manje svakog modernog reboota ili remakea), toliko dugo sam čekao klasični Alien film da sam spustio gard, odlučio ne biti toksični fan i jednostavno uživao. 

Ukratko, Alien: Romulus nema muda, ali zabavio me. 

Ocjena: 6/10