NAKON velikog prošlogodišnjeg uspjeha kratkog igranog filma Nebojše Slijepčevića Čovjek koji nije mogao šutjeti, Zlatne palme u Cannesu te nominacije za Oscara, danas je u sklopu programa Berlinale Generations na Filmskom festivalu u Berlinu prikazan kratki igrani srpsko-hrvatski film Imaginarni brojevi koji također ima potencijala za uspješnu festivalsku karijeru.

16 minuta

Riječ je o filmu nastalom u koprodukciji uspješne beogradske producentske kuće This and That Productions, najpoznatije po hit serijama Jutro će promeniti sve i Sablja, te hrvatske Eclectice koja stoji iza najuspješnijeg hrvatskog filma svih vremena, Svadbe.

Galerija

Film Imaginarni brojevi u trajanju od šesnaest minuta dramska je minijatura o dolasku djevojčice i njezinog oca iz provincije u Niš na republičko natjecanje iz matematike. Tu malu avanturu, koja i ocu i kćeri jako puno znači, prate uobičajene sitne nervoze, nezgode i nelagode: otac je nervozniji od djevojčice, no kad se pojavi problem u vidu pogrešno ocijenjenog zadatka, upravo će on biti na visini zadatka.

Imaginarni brojevi prilično su kompleksna matematička pojava, no u metaforičkom smislu čini se da ovdje predstavljaju ono nešto što se ne može uvijek jednostavno ni uhvatiti ni artikulirati, ono nešto što se nalazi oko nas, što ne možemo vidjeti, ali možemo osjetiti. 

U ovom slučaju ova mala velika priča zrači "kao da je bilo nekad" sentimentom kojim pokušava rekonstruirati osjećaj života u kojemu je ono što danas nazivamo "obiteljskim vrijednostima" bilo utemeljeno na stvarnim odnosima i osjećajima, a ne na umjetnim konceptima.

Filmski haiku

Priča je smještena u 2002. godinu, no čak i taj mali pomak zbivanja u prošlost kreira osjećaj blage dezorijentacije u vremenu, te nas vraća u doba u kojemu je život bio ipak nešto jednostavniji nego što je danas. Uz to, ambijenti i atmosfera daju filmu šarmantan sloj patine, da ne kažemo vintage vajb.

Posebno je dojmljiv prikaz autobusnog kolodvora u Nišu koji je toliko zapušten da se ne bismo nimalo iznenadili kad bi se na peron parkirao onaj čuveni crveni autobus braće Krstić iz filma Ko to tamo peva.

Kratke filmove nerijetko uspoređuju s kratkim pričama ili novelama, što se može primijeniti i na Imaginarne brojeve koje karakterizira krajnja reduciranost redateljskog postupka, te svojevrsni narativni minimalizam kojim prikazuje zbivanja na ekranu.

U centru priče je prikaz posebne povezanosti oca i kćeri, u svega par poteza film uspijeva dočarati nepatvoren, nježan i topao odnos kojemu ne trebaju velike geste i riječi. Završno nazdravljanje ćevapima ("ćevapi za šampiona") i smiješak govore sve.

Scenaristica i redateljica Jelica Jerinić, koja inače živi u Helsinkiju, iznimno je fokusirano iznijela ovaj filmski kratkiš koji bez stilskih kerefeka vrlo diskretno opisuje jedan istovremeno običan ali i izniman odnos. A tu na scenu stupaju nezaobilazni ali uvijek izvrstan Goran Bogdan u ulozi neukog i pomalo nespretnog, ali pouzdanog oca, te sjajna djevojčica Maša Radusin u ulozi mlade talentirane matematičarke.

Iako je riječ o većinski srpskoj produkciji, hrvatski udio nije zanemariv. Uz samog Bogdana, kreativni doprinos su dali i direktor fotografije Tomislav Sutlar, montažerka Nina Velnić, montažer zvuka Ivan Zelić te Filip Tot, zaslužan za kolor-korekciju.

Zaključno, Imaginarni brojevi neodoljiv je filmski haiku koji, doduše, nećete imati prilike gledati u kinu, no ako se nađete u prilici da ga pogledate na kakvoj specijalnoj projekciji ili online, bilo bi šteta propustiti je.

Ocjena: 4/5