PRVO pravilo kojeg se držim kada su filmovi u pitanju glasi: "Ako tijekom tjedna gledate po nekoliko filmova dnevno, prije ili poslije dođete do otkrića da su zanimljivi filmovi po pravilu zanimljiviji od nezanimljivih.”

Davno je prošlo vrijeme kada je bilo tko od nas mogao sebi priuštiti gledanje po nekoliko filmova dnevno, ali ovaj citat, posuđen iz jednog starog jugoslavenskog zbornika filmske kritike koji se bavio novim Hollywoodom, itekako se može primijeniti na ovo naše vrijeme, kada nas, ako ništa, traileri i preporuke bombardiraju sa svih strana novim zavodljivim ponudama uglavnom američke produkcije.

Pravo osvježenje

Mi više nemamo vremena za nezanimljive filmove, nemamo vremena ni za što, ali opet, pravo je osvježenje bilo kada sam shvatio da mi je prvih pola sata Saltburna proletjelo u treptaju oka, da sam bio sasvim uvučen u taj svijet i da me jako intrigiralo što će se dalje dogoditi i gdje će priča završiti.

Drugo pravilo naučio sam od legendarnog Alejandra Jodorowskog, koji je na jednom od svojih nastupa rekao na komično lošem engleskom: "Od filma želim da mi na platnu prikaže moment koji više nikada neću zaboraviti."

"Something you see and never forget", zvučalo je tako otprilike. E sad, ako po prvom pravilu Saltburn sigurno možemo izdvojiti iz gomile i staviti na watchlistu među prioritete u ovim mjesecima, ovo drugo teško da je ispunjeno, ali to mu ipak ne oduzima na snazi. Redateljica Emerald Fennell uzorna je članica biblioteke (ili kinoteke) i, makar po vizualnim rješenjima i omažima, kako svjesnim i priznatim tako i onima koji su joj se potkrali i koje je pokušavala negirati, uzorna učenica velikih učitelja.

Nije prvi put da je jedno mjesto, a, naravno, radi se o imanju iz naslova, stavljeno u prvi plan kao maltene glavni protagonist priče. Onaj protagonist čije je prvo pojavljivanje krucijalni trenutak i unutar čijeg ćemo endo i egzoskeleta pratiti veći dio radnje.

U tom smislu mi je najdraža Nakatomi Plaza iz filma Die Hard, dok se Fennell s nešto profinjenijim ukusom od mog jednostavnog, plebejskog, u građenju svog prostora ipak više oslonila na klasike poput Manderlaya iz Hitchcockove Rebecce ili Overlook hotela iz Kubrickovog Isijavanja.

Labirint

U srcu Saltburna, imanja obitelji Elspeth, postoji čak i labirint kao najdirektniji omaž Isijavanju i jedna od potentnijih metafora. Labirinti i koridori Saltburna služe kao ekstenzije i manifestacije psihe glavnih junaka, a proces ulaska Olivera Quicka (Barry Keoghan) u njega, kada dođe na poziv svog bogatog prijatelja Felixa Elspetha, princa nasljednika ovog dvorca, vođen je majstorskom režijom i u neprekinutom kadru iz prvog lica nas uvodi u njegovu unutrašnjost.

Narativni labirint cijele priče otvara se još prije toga ulaskom tog istog Olija, siromašnog stipendista Oxforda, u isprva hladno i negostoljubivo društvo uglednog sveučilišta. Oliver je stidljiv, povučen, introvert, a, s druge strane, načitan i potencijalno genijalan, ali socijalno nesnađen i teško prilagodljiv raskalašnom životu mladih aristokrata koji ga gledaju s visine i s podsmijehom.

Njegovo osjećanje izoliranosti efektno je naglašeno u trenutku prvog zajedničkog objeda u sveučilišnoj blagovaonici, djelujući kao scena iz nekog zatamnjenog Anti-Hogwartsa u iskrivljenom zrcalu. Iz daljine on se divi moćnom Felixu koji suvereno vlada tim krugovima i čezne za njegovom blizinom i pažnjom.

Stjecajem okolnosti, nakon što mu pomogne u nevolji s biciklom, Felix ga iz zahvalnosti uzima pod svoje kao egzotično mezimče iz niže klase, što na kraju dovodi do poziva da provedu ljeto zajedno na njegovom imanju.

Ono što slijedi pomalo podsjeća na siže romana Talented Mr. Ripley Patricije Highsmith, odnosno njegovih dosadašnjih ekranizacija, ali, kao što rekoh, i dalje ostaje nevjerojatno zanimljivo i intrigantno.

Oli se u Saltburnu upoznaje s ostatkom Elspethovih, majkom Lady Elspeth Catton (Rosamund Pike), ocem Jamesom (Richard E Grant), sestrom Venetiom (Alison Oliver) prijateljicom, “jadnom dragom Pamelom” (Carey Mulligan), koja uglavnom parazitira na bogatstvu svojih prijatelja, kao i ostatkom čudne svite koja ih okružuje.

Njegove interakcije s Elspethovima, pokušaji da ih pridobije i zavede, da učini da ga zavole i prihvate kao svoga, isprva su nespretni i stidljivi, ali kako vrijeme odmiče, lagano počinjemo ulaziti dublje u Oliverovu specifičnu psihu i počnemo se pitati koliko je on ustvari neprilagođeno i smotano nevinašce koje smo na početku upoznali.

Emerald Fennell razmetljivo otpušta redateljske kočnice i vidno uživa u stiliziranom prikazivanju tog svijeta bogataškog hedonizma, ljenčarenja kraj bazena, nagog tračanja po poljima, tajnih noćnih posjeta i susreta, voajerizama, ekshibicionizama, fetišizama, dekadentnih žurki i časti nas do kraja s čak dva veleobrta i nekoliko scena o kojima se i dalje priča po internetu, dijelom s fascinacijom, a dijelom sa zgražanjem, ovisno o uvjerenju i ukusu promatrača. 

Odmah da razuvjerimo da te scene, bilo da se radi o kadi, menstruaciji, grobu ili famoznom završnom plesu - nazovimo ih tako čuvajući se spoilera - nisu nešto što čini osnovnu vrijednost ovog filma, potencijalno doprinoseći njegovoj šokantnosti kojom možete sablažnjavati svoje uštogljenije prijatelje.

Jeftini šokovi nisu glavni fail filma

Iole verzirani gledatelj je već doživljavao onaj “you see and never forget” moment Jodorowskog i viđao je daleko gore, bolesnije, šokantnije i perverznije. 

Ako pak obrnemo stvari i sirotu Emerald optužimo da nas je pomalo pozerski pokušala pridobiti jeftinim šokovima koji sami po sebi ispadaju više budalasti nego efektni, opet nećemo doći ni do osnovnog problema s kojim se Saltburn suočava.

Glavna falinka filma nije u tim šokovima, on ostaje dobar sa svakim od njih. Problem je u njegovoj nedvosmislenosti na kraju, koje ćete i sami postati svjesni kada film napokon pogledate. Problem je u odluci redateljice i scenaristice da nas odvede do samog središta labirinta, demistificira i full frontal ogoli ono što se u njemu nalazi, zaboravljajući pritom da je osnovna snaga svakog, pa i filmskog zavođenja upravo u onome što ostaje neotkriveno i prepušteno našoj razbuktaloj mašti.

Ovdje se trebalo potpuno ugledati, pa čak i do kraja iskopirati Patriciju Highsmith i njenog Ripleyja, čiji nam um i njegova djela na kraju ipak ostaju nedokučivi i ambivalentni, iako smo ih naizgled pomno promatrali, a Emerald, i pored toga što baš tu spisateljicu ističe kao veliku literarnu ljubav, odbacuje direktan utjecaj i svoju priču, nažalost, vodi u jednodimenzionalan, neinspirativan završetak.

I zaista, prava je šteta što je pod redateljskom palicom imala ovako dobar cast i nadasve sjajnog glumca u Barreyju Keoghanu - koji je već u Banshees of Inisherin, The Killing of a Sacred Deer, ali i onom minijaturom pojavljivanju u Batmanu pokazao raskošan raspon i talent - a da to nije znala do kraja iskoristiti. Kakav je to sjajan lik mogao biti, pa čak i potpuno funkcionirajući kao neka nova varijanta Toma Ripleyja.

Ovako je ispunjeno makar prvo pravilo - dobili smo nešto što se lako i sa zadovoljstvom da pogledati i što pruža malo više materijala za rasprave i razmišljanja no obično. Na raširene zjenice, palu vilicu, dignutu kosu na glavi i sliku zauvijek urezanu u sjećanju o kojoj je govorio Jodorowski, morat ćemo još pričekati.