IDEJA da se u buddy-buddy tandem spoje naoko nespojivi George Clooney i Adam Sandler zaista je sjajna, šteta što je to zamalo jedina sjajna ideja filma Jay Kelly koji je odnedavno dostupan na Netflixu.

Ako je suditi po glumačkom backgroundu, poetici filmova u kojima su nastupali i poziciju koju su unutar nje zauzeli, Clooney i Sandler - ovaj prvi kao arhetipski holivudski superstar nadograđen visokom socijalnom sviješću te dobrim ukusom, a Sandler kao zvijezda jeftinih, trešerskih, bad taste komedija – zaista se doimaju kao voda i ulje. 

O čemu se radi?

Originalna je zamisao filma da tu naoko nepremostivu razliku pretvori u svoju jedinstvenu prednost: Clooney igra naslovni lik Jaya Kellyja koji je zrcalni odraz samog Georgea Clooneyja, dakle holivudsku zvijezdu formata Clarka Gablea i Caryja Granta koji se nalazi na vrhuncu karijere te se njegovoj aroganciji i razmaženosti ne nazire kraj. 

Ipak, smrt režisera koji mu je dao prvu ulogu, a kojemu je nedavno uskratio pomoć, kao i nenadani i neugodni susret s prijateljem iz mladosti kojemu je na neki način ispred nosa uzeo tu prvu ulogu koja ga je učinila zvijezdom, izazivaju šok koji pokreće proces autorefleksije i preispitivanja, vlastite karijere, odnosa s djecom, ocem, kolegama i prijateljima…

Umjesto da počne snimanje novog filma, Kelly odluči krenuti na put, prvo u Pariz, a zatim u Toskanu, pokušavajući praviti društvo kćeri Daisy, tinejdžerici koja se želi družiti sa svojim vršnjacima, a otac joj, normalno, ide na živce. Kellyju kao izgovor za putovanje služi nagrada za životno djelo koju mu je odlučio dodijeliti neki festival u Toskani do koje mu isprva uopće nije stalo, no kako put odmiče tako se i njegovi stavovi mijenjaju. 

Neće proći mnogo, a to će nas putovanje ispunjeno nesporazumima sa svojim timom, višečlanom svitom koja ga pomalo, od stanice do stanice, napušta, ali i brojnim mladenačkim reminiscencijama podsjetiti na klasike kao što su Divlje jagode Ingmara Bergmana i Osam i pol Federica Fellinija.

U prvom stari profesor putuje na sveučilište kako bi primio nagradu za životno djelo te putem prolazi kroz proces samospoznaje sličan ovom Clooneyjevom, kroz koji mijenja odnos prema svijetu ali i prema samome sebi. Ili, da se malo manje diplomatski izrazimo, prestaje biti hladna, samodopadna i prepotentna budala kakva je dotad bio. 

Sličnu preobrazbu prolazi i lik redatelja u kreativnoj krizi kojega u filmu Osam i pol igra Marcello Mastroianni (čiju fotografiju vidimo u jednom kadru Jaya Kellyja), no on je ipak mnogo kompleksnija i intelektualno zanimljivija ličnost od samog Kellyja. 

Kellyjeva je toskanska kalvarija lišena ozbiljnijeg sadržaja i promišljanja, ni po čemu nije osobito zanimljiva ili duhovita pa pažnju zadržava tek zahvaljujući toplo-hladnoj relaciji s likom Rona, dugogodišnjeg menadžera s kojim je Kelly razvio prijateljski odnos, a kojega neočekivano suptilno i s mnogo nježnog i toplog humora igra Adam Sandler. 

"Jay Kelly, tako je zgodan! Čeljust kao u Supermana!", tako Sandler u filmu podjebava Clooneyja na račun njegove najmrže uloge, one Batmana u notornom Batmanu & Robinu, što je zgodno i služi tome da se Clooney distancira od lika kojega tumači, odnosno pokaže da on nije ni približno tako samodopadan i narcisoidan kao Kelly, već je sposoban podnijeti zajebanciju na vlastiti račun. Ipak, nisam siguran da nas je u to sasvim uvjerio.

Cilja na nominaciju za Oscara, ali... Teško

Pozicioniran na sam kraj godine, Jay Kelly je jedan od naslova kojima Netflix cilja oskarovske nominacije, a njegov redatelj Noah Baumbach proboj u samu premijer ligu suvremenih filmskih autora. Ipak, mislim da se nijedno od toga neće dogoditi. Doduše, film je već dobio dvije nominacije za Zlatne globuse (Clooney i Sandler), no sumnjam da će biti iole ozbiljan kandidat na predstojećim Oscarima. 

Što se pak Baumbacha tiče, on već godinama slovi kao jedan od prvaka indie scene s Istočne obale, duhoviti intelektualac koji snima pametne male filmove koji ponekad podsjećaju na Woodyja Allena, te ga samo jedan veći uspjeh dijeli od filmske elite. 

Posebno je odjeknula komedija Frances Ha, u kojoj se u glavnoj ulozi proslavila njegova supruga Greta Gerwig, no meni su bolje Baumbachove komedije o braku i sličnim vezama kao što su maestralni Lignja i kit (The Squid and the Whale), Sve što vole mladi (While We're Young) i Bračna priča (Marriage Story), njegov dosad najveći uspjeh, jedini koji je dobio oskarovsku nominaciju u kategoriji najboljeg filma. Doduše, uz njega Baumbach ima i tri nominacije u kategoriji scenarija.

Riječ je o redatelju specifičnog osjećaja za glumce i dijaloge, a osobito za miješanje veselog i tužnog, visokog i niskog, komičnog i tragičnog registra pa je jedan kritičar svojedobno njegov film Lignja i kit opisao kao tragediju snimljenu kao komediju, što je najbolji opis njegovih filmova na koji sam naišao.

Iako u novom filmu pokušava učiniti nešto slično, recept ne uspijeva. Riječ je o mnogo ambicioznijem i produkcijski zahtjevnijem projektu od prethodnika, ali čini mi se i najmanje osobnom. Odnosno, osoban je tek u onoj mjeri u kojoj se Baumbach, kao dijete dvoje filmskih kritičara, ovdje služi metafilmskim poveznicama s filmskom klasikom. No, kao i većina filmova koji se više oslanjaju na metafilmske dosjetke, a manje na snažne priče, tako ni Jay Kelly kvalitetom ne doseže niti do koljena filmovima na koje se naslonio. 

Osnovna priča, koju je Baumbach napisao s glumicom Emily Mortimer (Newsroom), konstrukt je lišen autentičnosti, a usprkos solidno napisanim dijalozima i diskretnom režijskom stilu, Clooney ne uspijeva pronaći taj neki ozbiljno-humorni registar koji je u mnogim drugim filmovima bez problema nalazio (Oceanovih 11, Daleko od očiju i drugi). Kao da ga je lik kojega tumači i samog zarazio kakvim narcisoidnim poremećajem. 

Film putem izgubi i ritam i humor, a ne pomažu slabo motivirane, gotovo ridikulozne anegdote, među kojima je svakako najbedastija ona u kojoj Kelly iskoči iz vlaka kako bi uhvatio lopova koji je jednoj starici ukrao torbicu. To bi mnogo bolje funkcioniralo u nekom tipičnom filmu Adama Sandlera, naravno pod uvjetom da za njim trči sam Sandler.

Moguće da je i Baumbach bio svjestan problema pa je slabosti pokušao zakrpati angažmanom  brojnih poznatih glumaca u malim ulogama, poput Laure Dern, Riley Keough, Jima Broadbenta, Grete Gerwig, Isle Fisher i Patricka Wilsona, no to filmu nije baš nimalo pomoglo. 

Rezultat je pomalo antipatičan i predug film koji nije ni približno tako pametan i duhovit kao što se pokušava predstaviti pa ne bi trebalo čuditi ako na proljeće umjesto Bergmanovih divljih jagoda Jay Kelly ubere Zlatne maline.

Ocjena: 2.5/5