DOSAD smo imali izuzetnu sreću. Ljudska bića su izumila nuklearno oružje prije 77 godina, ali ga nisu koristila da se međusobno pobiju još od Nagasakija. Stvorili smo rakete dugog dometa, kako nas je Vladimir Putin ponovno podsjetio prošlog tjedna kada je predstavio svoje interkontinentalne balističke rakete Satan II Sarmat, ali smo ih izbjegavali koristiti za uništavanje gradova naših suparnika.

Igramo se genetskim inženjeringom, svemirskim putovanjima, umjetnom inteligencijom, pa čak i povećavamo virulentnost nekih patogena, ali još nismo namjerno upotrijebili za masovno ratovanje nijednu od ovih tehnologija, za The Telegraph komentira Allister Heath.

Čemu toliki pesimizam?

Uz dobra vremena dolazi oholost i samozadovoljstvo, a šanse za još jedan veliki globalni sukob - i u najgorem slučaju još jedan svjetski rat - puno su veće nego što shvaćamo. I nastavljaju rasti. Nitko ne zna točnu vjerojatnost, ali čak i 10 posto šanse za globalnu katastrofu u ovom stoljeću bila bi zastrašujuća i trebala bi opravdati hitan fokus svake zapadne zemlje da se Armagedon izbjegne snažnim odvraćanjem, novim savezima, velikim ulaganjima u obrambeno oružje i hitnim diplomatskim angažmanom.

Čemu toliki pesimizam? Djelomično je to igra brojeva.

Širenje naprednih tehnologija, uključujući idiotsku pogrešku kao što je bila nuklearna proliferacija, implicira da više zemalja ima sposobnost nanijeti golemu štetu, a geopolitika postaje sve složenija sa završetkom američke hegemonije, povećavajući šanse za fatalni nesporazum ili da neki lokalni sukob u Africi, Latinskoj Americi ili Aziji izmakne kontroli. Zašto, zaboga, Bidenova administracija ne može vidjeti da će dopuštanje Iranu da postane nuklearna sila gotovo jamčiti barem regionalni rat?

Hladni rat je bio jednostavan sukob, a ipak smo ga preživjeli samo pukom srećom. Kennedyjevi nisu spasili svijet tijekom kubanske raketne krize. Pravi heroj bio je Vasilij Arhipov, drugi zapovjednik ruske podmornice, koji je u listopadu 1962. prkosio naredbi svog kapetana, zbunjen nedostatkom kontakta s Moskvom, da lansira nuklearni torpedo na Ameriku. Godine 1983. Stanislav Petrov, još jedan ruski časnik, zanemario je sustav ranog upozorenja koji je ukazivao da je SAD upravo pokrenuo nuklearni napad na SSSR.

Bilo je i drugih takvih bliskih promašaja, poput onog kada su Rusi pomiješali Able Archer, NATO-ovu vježbu, s pravim napadom, kako je prikazano u televizijskoj seriji Deutschland 83. U današnjem daleko složenijem svijetu i s paranoidnim diktaturama poput Sjeverne Koreje koje su sada sposobne nanijeti golemi pokolj, zemljama će biti još lakše zalutati u totalni rat.

Činjenica da Rusija tako loše prolazi na ukrajinskom bojištu dobra je vijest, ali nas ne bi trebala uljuljkati u lažni osjećaj sigurnosti. S iznimkom Njemačke, Zapad je pokazao dobre rezultate, podržavajući Ukrajinu na snažan, ali razborit način, ali druge nacije poput Indije, Pakistana i Kine odbacile su te napore.

Mnoge sile u nastajanju željele bi zadržati mogućnost invazije na jednog od svojih susjeda - Tajvan je očito žarište - i više nisu spremne popustiti Zapadu. Konsenzus nakon 1945. je uvenuo, kao i većina institucija koje su dopuštale suparničkim državama da polu-upravljaju svojim sporovima, ne samo oronuli UN. Imperijalizam se vratio, kao i civilizacijska država. Indija i Pakistan su naoružani do zuba i u mnogočemu su u sukobu.

Svijet postaje sve više, a ne sve manje opasan

Ima dosta drugih lidera koji žele postati Putin, a bolje su opremljeni da siju smrt i uništenje. Bioterorizam je sve veća briga. Zašto se studije genetičkog mijenjanja organizama još uvijek toleriraju? Veliki kibernetički napad ili napad na transatlantske kabele mogao bi biti toliko razoran za ekonomiju temeljenu na internetu da se može smatrati objavom rata.

Tijekom hladnog rata, SAD je vjerovao da je uspješno odvratio sovjetsku upotrebu nuklearnog oružja zahvaljujući svojoj doktrini uzajamno osiguranog uništenja, ali povjesničari koji su čitali deklasificirane moskovske dokumente shvaćaju da je to bila zabluda. SSSR je planirao taktički upotrijebiti nuklearke u ranoj fazi bilo kakvog sukoba s NATO-om.

Postoji li takvo razmišljanje danas u Moskvi ili u nekoj drugoj nuklearnoj sili? Kako bismo odgovorili na "slučajno" konvencionalno bombardiranje nekog cilja u Poljskoj? Ili taktičku upotrebu nuklearnog oružja od strane Rusije u Ukrajini?

Naš pseudoracionalni Zapad i dalje krivo shvaća kako despotski vođe kalkuliraju ono što je u njihovom najboljem interesu, zašto bi kockanje s visokim ulozima moglo imati smisla za njih i kako drugi pogrešno čitaju postupke Zapada. Previše smo pod utjecajem teorije igara niske razine i odbacujemo mogućnost još jednog svjetskog rata kao "nezamislivu".

Klasičan primjer, kako je ispričao Keith Payne u svojoj knjizi Zablude hladnoratovskog odvraćanja i novi smjer, bio je kada je Dean Acheson rekao Rooseveltu u kolovozu 1941. godine, četiri mjeseca prije Pearl Harbora, da "nijedan racionalni Japanac ne može očekivati da bi napad na nas mogao rezultirati bilo čime osim katastrofom za njegovu zemlju".

Acheson je bio u pravu da će to završiti užasno za Tokio, ali je fatalno pogriješio ne shvaćajući da je japanski establišment sam sebe uvjerio da je zapravo "osuđen" ako ne napadne. Japanci su smatrali da nemaju izbora - Putin, šef zle, propadajuće gangsterske države, možda ima slična razmišljanja.

Ljudska bića još uvijek nisu naučila razumjeti jedni druge

Unatoč svoj našoj modernoj komunikaciji, ljudska bića još uvijek nisu naučila razumjeti jedni druge. I dalje ne možemo ući u glave naših neprijatelja kako bismo istinski shvatili njihovo razmišljanje, njihove strahove (ma koliko pogrešni bili), njihove pretpostavke i njihove vrijednosti (ma koliko odvratne bile). Preapstraktni smo, nedovoljno usredotočeni na osobnosti i previše moralno arogantni, pretpostavljajući da Rusija ili Kina savršeno razumiju našu politiku, naše spoznaje, naše vrijednosti i naše reakcijske funkcije.

Ne razumijemo rasuđivanje ili impulse koji su izvan naših okvira, našeg etičkog sustava. Stoga i dalje ne uspijevamo predvidjeti kako će se ponašati odmetnute zemlje. Ne razumijemo njihove percipirane kompromise. Problem je, kako tvrdi Payne, što brkamo racionalnost s razumnošću ili s onim što smatramo razumnim.

Temeljna nepovezanost gleda nas u lice: znanost i tehnologija se nastavljaju usavršavati, čineći rat sve opasnijim, destruktivnijim i jednostavnijim, ali zapadna državna vlast je atrofirala, zajedno s našim političkim institucijama, našim razumijevanjem povijesti, našom diplomacijom i našom sposobnosti jasnog razmišljanja o riziku. Ako Velika Britanija, Amerika i drugi dramatično ne poboljšaju svoju politiku, izgledi za svjetski mir izgledaju sve mračniji, zaključio je Allister Heath.