Kada zaista počinje život? Evo što kažu religije, a što znanost
Foto: Index, FAH
MINISTAR zdravstva Milan Kujundžić prošlog je tjedna, komentirajući zahtjev vjerskih aktivističkih udruga ProLife.hr i Vigilare da se u Hrvatskoj zabrani pobačaj, izjavio da život počinje začećem.
>> Ministar zdravstva: Život počinje sa začećem i treba ga zaštititi, a kako, vidjet ćemo
Njegova izjava izazvala je burne reakcije stručnjaka od kojih su ga neki optužili da u najmanju ruku govori sramotne besmislice koje nemaju veze sa znanošću.
„Život NE počinje začećem. Na čelu Ministarstva zdravstva je čovjek koji ne prati znanje i znanost. Sramotno je to neznanje koje plasira ovako bez imalo srama“, poručio je ugledni ginekolog Dubravko Lepušić u grupi "Znanje je užitak“ na Facebooku.
Od ministra zdravstva očekivalo bi se da iznosi tvrdnje koje su u skladu sa znanstvenim spoznajama kao i da na njima temelji medicinsku politiku. U protivnom bi nam razni čelni ljudi tog resora, u skladu sa svojim raznim vjerskim uvjerenjima i stupnjevima fundamentalizma, mogli skrojiti baš svašta. Primjerice, neki bi mogli podržati ukidanje transfuzije zbog uvjerenja da se u krvi nalazi ljudska duša, drugi bi se mogli zalagati za ukidanje cijepljenja zbog uvjerenja da bolesti dolaze od Boga, treći bi mogli biti za ukidanje psihijatrijske pomoći zbog vjerovanja da je uzrok duševnih bolesti opsjednutost demonima, što znači da im treba egzorcizam, a ne terapije i lijekovi itd.
Dakle, ako želimo iole normalnu državu s normalnom zdravstvenom politikom, temeljni uvjet je da imamo ministra zdravstva koji će se upravljati suvremenim znanstvenim spoznajama, a ne osobnim vjerskim uvjerenjima.
Vjerske ideje kroz povijest
U posljednje vrijeme sve više raznih vjerskih udruga i liječnika vjernika javnost pokušava uvjeriti da je ideja da ljudski život počinje sa začećem znanstvena činjenica. No istina je zapravo da o tom pitanju nikada nije postignut konsenzus ni na kojoj razini – ni na vjerskoj ni na filozofskoj niti na znanstvenoj.
Čak i religijska uvjerenja o tome mijenjala su se kroz stoljeća. Kroz veći dio povijesti u judeokršćanskoj tradiciji vjerovalo se da duša u nekom trenutku ulazi u tijelo djeteta. Ta ideja temelji se na biblijskom narativu prema kojem Bog udahnjuje dušu u tijelo: „Gospod Bog oblikova čovjeka u blatu uzetom iz tla. On puhnu u njegove nozdrve dah života, i čovjek posta jedno živo biće“ (Postanak 2:7). No Biblija ne govori ništa jasno o razvoju fetusa u ljudsko biće; štoviše ona uopće ne spominje namjeran pobačaj. Nešto o shvaćanju statusa fetusa može se samo nazrijeti iz teksta u Izlasku (21:22-23). U njemu piše da će se muškarac koji prilikom tučnjave gurne trudnicu i izazove prerani porod kazniti novčanom kaznom. Novi zavjet o pobačaju ne govori baš ništa.
Na temelju biblijskih i drugih spisa Židovi vjeruju da fetus postaje osoba, odnosno duša (nefesh) prilikom rođenja, kada glava izađe iz maternice. U skladu s time, židovski zakon Halacha ne zabranjuje pobačaj, osobito kada je on neophodan radi sigurnosti majke. Mišna primjerice daje upute da se, u slučaju da porod ugrožava život majke, plod u maternici razreže na dijelove i izvadi dio po dio. Život majke ima prednost pred životom nerođenog djeteta.
U kršćanskom svijetu trenutak u kojem nastaje ljudska osoba različito se definirao kroz povijest. Neki rani kršćanski oci, najvjerojatnije pod utjecajem pitagorejaca, koji su pak vjerojatno bili pod utjecajem indijskih mislilaca, smatrali su da je ljudski život u embriju prisutan od samog začeća. No većim dijelom kršćanske povijesti dominirala je ideja da je fetus postao osoba u nekoj kasnijoj fazi, uglavnom kada je razvio udove i postao nalik na čovjeka. Aristotel je smatrao da duša u tijelo ulazi negdje u petom mjesecu trudnoće, u trenutku kada se fetus počinje micati u maternici, što se naziva odgođenom animacijom. Pod njegovim utjecajem slično su vjerovali i katolički teolozi od 12. stoljeća na dalje, nakon što su se prvi put susreli s njegovim djelima. Slično uvjerenje dijelili su i Sv. Augustin (slika gore), Sv. Jeronim, Sv. Toma Akvinski, papa Klement V., papa Grgur XIV. itd. U skladu s time pobačaj je u Velikoj Britaniji još u 19. stoljeću bio legalan do trenutka koji se na engleskom naziva ''quickening''.
Dakle, etička procjena o tome kada je pobačaj ubojstvo, u religijama se temeljila na tumačenju trenutka u kojem duša ulazi u tijelo, odnosno u kojem tijelo postaje ljudska osoba.
Najzaslužniji za novija tumačenja Katoličke crkve prema kojima ljudski život počinje začećem vjerojatno je papa Ivan Pavao II. No ni on se u tome nije oslonio na znanstvene argumente već očito na ideju da je, ako već ne možemo sa sigurnošću reći kada duša ulazi u tijelo, najsigurnije odabrati sam početak, odnosno začeće. Prema toj logici Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) iz 1995. kaže: "Sama vjerojatnost da je u pitanju ljudska osoba bit će dovoljna da opravda apsolutno jasnu zabranu svake intervencije usmjerene ubojstvu ljudskog embrija.“
Znanstvena percepcija
U određenom smislu upravo je razvoj znanosti i tehnologije, naročito ultrazvuka, omogućio da ljudi shvate da je embrio živ i prije nego što se počinje pokretati u maternici, primjerice da mu kuca srce. No to ne podrazumijeva da je znanstveno opravdano reći da ljudski život počinje u trenutku začeća. O tome kada se formira ljudsko biće postoje razna stajališta, čak i u znanosti. Neki smatraju da ljudski život počinje s uspostavom viših moždanih funkcija, a time i ljudske osobnosti, a drugi da je to trenutak u kojem bi fetus, kada bi se i prerano rodio, mogao opstati neovisno o majčinom organizmu.
Život je kontinuitet
No prije svega treba istaknuti kako danas znamo da je život kontinuitet. I spermatozoidi i jajne stanice živi su i prije začeća. Štoviše, žene se rađaju s jajnim stanicama koje će kasnije sazreti.
Dr. Jasenka Grujić, specijalistica ginekologije i opstetricije i jedna od utemeljiteljica Inicijative liječnika za regulaciju priziva savjesti u medicini, ističe da biolozi smatraju da je sav život kontinuum.
„Spolne stanice gamete, odnosno njihova DNK nosi genetske i epigenetske informacije. Smatra se da je taj neprekinuti lanac života počeo prije oko četiri i pol milijarde godina“, tumači za Index Grujić.
Čovjek se razvija postupno
Čak i ako prihvatimo ideju da sjedinjenjem jajne stanice i spermatozoida počinje proces u kojem se formira nova individua s vlastitim genskim materijalom, treba imati na umu da to nije trenutak, već proces koji ima svoje trajanje.
"Od ulaska u jajnu stanicu do spajanja kromosoma u kojima nastaje nova DNK prolazi više od 20 sati. Tri dana nakon toga oplođena stanica podijelit će se u osam stanica. Pritom neće sve te stanice postati fetus – neke će sudjelovati u izgradnji pomoćnih mehanizama za razvoj embrija kao što su posteljica i pupkovina“, tumači Grujić.
Razni ključni organi u tijelu razvijaju se postupno i mnogo sporije nego što to tvrde 'prolife' organizacije. Primjerice, prve krvne žile javljaju tek sredinom 3. tjedna. Srce, iako je prvi funkcionalno definiran organ, nastaje iz srčane cijevi s oko 20 dana razvoja. Plućni pupoljak koji je osnova dišnog sustava, javlja se u dobi od oko 4 tjedna, no pluća ne mogu funkcionirati do oko 24. tjedna jer nema stanica koje proizvode surfaktant, tvar koja omogućuje ekspanziju alveola. Mozak se razvija još sporije.
Početak života vs početak ljudskog života
Većina znanstvenika složit će se da je važno razlikovati početak života od faze koju ćemo definirati početkom ljudskog bića kojem bismo mogli pripisati svijest i osobnost te dati ljudska prava. Naime, ne čini se etički opravdanim izjednačavati prava odrasle osobe s pravima oplođene stanice koja se ni po čemu fundamentalnom, osim po potencijalu da se iz nje razvije čovjek, ne razlikuje od jednostaničnih organizama ili od drugih stanica tijela.
U tom svjetlu zanimljivo je primjerice vidjeti da je američki sud u lipnju 2017. donio odluku prema kojoj odrasle čimpanze ne mogu imati zakonska prava nalik na ljudska, iako je sasvim jasno da su u svakom znanstvenom aspektu – od biološkog, preko intelektualnog do emocionalnog - superiornije stanici koja je tek oplođena ili se tek počela dijeliti. Naime, znanost je čimpanzama, među ostalim, priznala da imaju samosvijest i tzv. teoriju uma – svijest da druga bića također imaju um koju ljudska djeca razvijaju tek negdje u trećoj godini života. Argumenti protiv superiornosti čimpanzi nad oplođenim jajnim stanicama mogu se temeljiti isključivo na religioznom shvaćanju koje životinjama neće priznati da imaju dušu ili će njihovu dušu smatrati inferiornom ljudskoj.
Grujić kaže da se u primjeru čimpanzi očituje sve licemjerje vjerskog razmišljanja.
"Mi s njima dijelimo oko 99% gena. Međutim, ubojstvo čimpanze nećemo nazvati ubojstvom. Dakle, mi ubojstvo našeg najbližeg rođaka, koji sasvim sigurno ima osobnost, neki jezik i mogućnost učenja, nećemo nazvati ubojstvom. Štoviše, na njima nastavljamo raditi okrutne eksperimenti, a tražit ćemo da se prekid trudnoće embrija od nekoliko tjedana nazove ubojstvom“, ogorčena je naša ginekologinja.
Razvoj ljudske osobnosti
Za pravilno znanstveno definiranje ljudskog bića, a s time i dodjeljivanje ljudskih prava, posebno je važno razumijevanje razvoja ljudske osobnosti.
Između fetusa posljednjih tjedana u maternici i novorođenčeta razlike su doista male. Grujić kaže da u trećem trimestru ultrazvukom možemo uočiti karakteristične pokrete ili položaje kakve fetus često ima kada se rodi.
„Međutim, nove tehnologije poput 3D ultrazvuka, dovele su do posebne percepcije, rekla bih i fascinacije fetusom u kojoj mu se dodjeljuju karakteristike koje mu ne pripadaju, naročito u prvome trimestru trudnoće. Zbog etičkih implikacija u vezi s induciranim prekidom trudnoće moramo se zapitati kada tijekom razvoja od oplodnje do rođenja fetus postaje izgrađeno ljudsko biće. To pitanje postavljaju i na njega odgovaraju sekularisti Penner i Hull, smatrajući ljudskim bićem u etičkom smislu fizički ljudski organizam s potpuno razvijenom komponentom osobnosti. Oni osobnost pritom poimaju kao niz psiholoških sposobnosti kao što su promišljanje i samosvijest pa zaključuju da postoji distinkcija između ljudskog organizma u fizičkom smislu i osobe koja je s tim organizmom povezana. Osobnost se gradi polagano, akumulacijom vlastitog iskustva, a naša se iskustvena individualnost osniva na osjetilnom unosu kojeg pohranjuje mozak. Prve spontane pokrete fetusa možemo opaziti ultrazvukom u 7. tjednu zahvaljujući nastanku mišićnih vlakana, sinapsi u leđnoj moždini i neuromuskularnih veza. No mozak nije uključen u motoričko ponašanje sve do kraja drugog trimestra. On je u embriju od osam tjedana potpuno gladak i nezreo, a sinapse se znatnije razvijaju tek u drugom tromjesečju“, kaže Grujić.
Pitanje osjeta boli
Naša ginekologinja smatra da je u ovom kontekstu posebno važno razmotriti mogućnost osjeta boli u fetusa.
"Protuaborcionisti navode bol fetusa kao jedan od razloga protiv pobačaja, pri čemu ženama koje su pobacile nastoje nametnuti snažan osjećaj krivnje. Pojam bol uključuje osjetilni, spoznajni i afektivni odgovor na izvor boli pa fetalna bol nije moguća sve dok ne postoje anatomski preduvjeti, tj. razvijene neuralne strukture i veze od periferije, odnosno živčanih završetaka u perifernim tkivima - nociceptora, preko kralješnične moždine i talamusa do određenih regija moždane kore. Nociceptori se razvijaju između 10. i 17. tjedna, signali stižu u talamus preko kralješnične moždine najranije s 18 tjedana, a formiranje talamokortikalnih sinapsi ne događa se prije 24. tjedna, što je minimum povezanosti koji je potreban za procesuiranje osjetilnih zbivanja u tijelu. Osjetila su potpuno funkcionalna s 23 tjedna, ali dok god talamus ne započne s prihvaćanjem podataka i prosljeđivanjem u odgovarajući dio moždane kore kako bi se percipirali i dalje obrađivali, osjetilni se prijem ne može pohraniti“, napominje Grujić pa dodaje:
"Crkva može naučavati što želi, no činjenica je da se ljudska osoba razvija postupno. Ideja da plod u trenutku začeća može imati veća prava od trudnice infantilna je i apsolutno neprihvatljiva. Mi porodničari moramo biti na strani prava trudnica. Naravno da ćemo nastojati štititi život fetusa, osobito nakon 24. tjedna kada postoji mogućnost da on osjeća bol, no čak i tada trebamo imati na umu da on ne može preživjeti bez majke i njezine maternice.“
Znanstvenici koji šire neznanstvene ideje
Grujić kaže da stručnjaci moraju biti vrlo kritični prema nekim članovima medicinske zajednice koji u novije vrijeme tvrde da za njih život počinje spajanjem spermija i jajne stanice.
„Od toga sve počinje. Mnogi kolege podlegli su pritiscima konzervativnih snaga i Crkve i blokirali donošenje modernije verzije zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Na sreću, to je u drugoj verziji zakona odbačeno. No njihove tvrdnje ostale su u ušima i glavama mnogih, iako predstavljaju opasno pojednostavnjenje i redukcionizam, nedostojan znanstvenog pristupa toj tematici koja je vrlo složena“, poručila je Grujić.
Facebook
Google
