HRVATSKA će svoju avanturu na Svjetskom prvenstvu u Rusiji otvoriti protiv Nigerije, u skupini u kojoj su još Argentina i Island. Nepoznat je to suparnik hrvatskoj vrsti koji ne obiluje svjetskim imenima, ali na turnir dolazi kao jedna od najopasnijih afričkih selekcija.

 

 

Nigerija se prvi put na nogometnu mapu, barem na globalnoj razini, upisala u SAD-u kada je 1994. odigrala svoje prvo Svjetsko prvenstvo. Svladavši Grčku i Bugarsku koja će osvojiti drvenu medalju, plasirali su se u osminu finala gdje će ispasti od kasnijeg finalista Italije u izrazito bolnom scenariju. Vodili su 1:0 sve do 88. minute. Tada je izjednačio Roberto Baggio, a isti igrač će u 102. minuti iz penala odvesti Azzure u idući krug.

 

 

Da takav nastup nije slučajnost, potvrdili su već na idućem prvenstvu kada su ponovili isti uspjeh. Svladali su tada sjajnu Španjolsku i svoju staru mušteriju Bugare, da bi ih Danska nokautirala s 4:1 u osmini finala. Bila je to njihova zlatna generacija s Babayarom, Kanuom, Finidi Georgeom, Taribo Westom, Okochom, Babangidom, Ikpebom, Amokachijem i Olisehom koji nisu samo postali neka od najromantičnijih imena svjetskog nogometa, već su odigrali bitne uloge u velikim svjetskim klubovima.

 

Na prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji dopala ih je grupa smrti te su s Argentinom morali priznati poraz pred Šveđanima i Englezima. Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj je posljednje na kojem nisu nastupili, a nakon ispadanja u grupi u JAR-u, u Brazilu su ponovno prošli grupu, čime imaju uspješnost prolaznosti grupe od fenomenalnih 60 posto. Poraz od Argentine, remi s Iranom i pobjeda nad BIH bili su dovoljni za idući krug u kojem je Francuska bila prejaka. Bez obzira na nedavne relativne uspjehe, njihov nastup na SP-ima nikad nije imao količinu glamura i estetike kao devedesetih. 

 

 

Prvaci kontinenta bili su čak tri puta – 1980., 1994. i 2013. Bez obzira na naslov koji je relativno svjež, u međuvremenu su odigrana još dva Kupa nacija. Nisu ostvarili plasman ni na jedan od ta dva turnira te su time kompromitirali vjeru u napredak svojeg nogometa. Sve do ciklusa za plasman u Rusiju.

 

 

Afričke kvalifikacije za Svjetska prvenstva su daleko najokrutnije na svijetu. Nakon jedne ili dvije nokaut runde u konkurenciji ostane 20 zemalja. Oni se podijele u pet skupina i tek prvoplasirani iz svake grupe odlazi na Svjetsko prvenstvo. Nigeriju je tako dopala grupa s kontinentalnim prvakom Kamerunom, Zambijom i jednim od favorita kvalifikacija, mini-senzacijom s prošlog SP-a, Alžirom. Nigerija se prošetala. Četiri pobjede, dva remija i gol razlika 12:4 najbolji su rezultat neke selekcije s tog kontinenta u kvalifikacijama. Posebno su impresivne bile domaće pobjede nad Kamerunom (4:0) i Alžirom (3:1), čime su svoj plasman potvrdili dva kola prije kraja kvalifikacija. 

 

Sve to napravili su s mladom, potentnom ekipom koja brzom igrom gazi suparnike. Neka imena dobro su poznata europskim nogometnim fanovima, dok su neka imena klinci koji dolaze – vrlo su gladni i vrlo opasni.

 

Na tom putu vodio ih je Gernot Rohr, njemački trener koji je dosad imao mnogo angažmana u top ligama, ali bez većih uspjeha. Vodio je Nicu, Ajaccio, Young Boyse, Nantes, Gabon, Burkinu Faso i Niger, a kao igrač upisao je i šest nastupa za Bayern. 

 

 

Vjerojatno najveći problem koji ovaj reprezentacija ima je velika disperzija igrača po čitavom svijetu. Tako su u ovom ciklusu u više navrata koristili igrače iz Turske, Južne Afrike, Nigerije, Španjolske, Njemačke, Nizozemske, Engleske, Rusije, Kine, Belgije, Norveške, Izraela i Portugala. 

Nigerija najčešće igra u 4-2-3-1 sustavu, s izrazito snažnim blokom u sredini terena i brzim, moćnim krilnim igračima za koje se stvaraju izolacijske situacije. Koliko je granitna sredina terena ne svjedoče tek 4 gola primljena u kvalifikacijama, već činjenica kako je najofenzivniji vezni igrač u pravilu Jon Obi Mikel, dugogodišnji Chelseajev specijalac u sredini terena, koji svoj kruh danas zarađuje u kineskoj Tianjin Tedi. Iza njega su Ogenyi Onazi iz Trabzonspora i Wilfred Ndidi, dvadesetogodišnji defenzivni veznjak Leicestera i jedno od najugodnijih iznenađenja u Premiershipu ove sezone.

 

 

Najtanji dio ekipe im je obrambeni – simpatični golman Ezenwa nije nikad branio izvan Afrike, a Leon Balogun kao najpoznatiji stoper nije standardan u Mainzu. Partner mu je William Troost-Ekong i on je pravi vođa obrane. Nastupao je za mlađe Nizozemske selekcije, a ove godine je nezamjenjiv u turskom Bursasporu gdje se vodi kao najbolji skakač lige. Najveće opasnosti dolaze s krilnih pozicija – Moses je bio jedna od ključnih figura Conteovog naslova u Chealseaju, Alex Iwobi je davno prepoznat potencijal od strane Wengera, dok je Moses Simon jedan od ponajboljih krila belgijske lige. Vršak napada rezerviran je za Odiona Ighaloa, koji nakon dobre gaže u Watfordu sada igra u kineskoj ligi. Njegove zamjene su Ahmed Musa, tip koji je eksplodirao na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, a ove sezone pao je u treći plan u Leicesteru. Ipak, na toj poziciji imaju još jednog igrača, vjerojatno najveću nadu svojeg nogometa.

 

 

Kelechi Iheanacho ima tek 21 godinu. Imao je sreće da ga kao mladu nadu primijete skauti Manchester Cityja, ali ne dovoljno jer je tamo već igrao Sergio Aguero. Pep mu je pružao šansu kada bi se Argentinac ozlijedio, ali dolaskom Gabriela Jesusa postalo je jasno da on svoju sreću mora tražiti negdje drugdje. Leicester je za njega iskrcao oko 25 milijuna funti, ali faza njegove prilagodbe još uvijek traje. Radi se o strahovito brzom, agilnom, ali i izrazito inteligentnom napadaču koji može koristiti kao spojka, koji može stvoriti višak i koji zna zabijati. Sjajne igre u Cityju u kojima bi ekipa igrala izrazito protočno s njim u napadu s obzirom na to da ne guši loptu ni prostor tek su djelomično potvrdile o kakvom se talentu radi. Ali kada bih danas morao složiti najboljih 11 predstojećeg SP-a, a da se radi o još uvijek slabo etabliranim igračima, Kelechi bi bio u mom izboru.

 

Nigerija nema imena poput Argentine, identitet poput Njemačke ni ime poput Engleske. Ali došli su svima skupo naplatiti prolazak preko njihovih leđa. U trendu pada kvalitete afričkog nogometa, Crni kontinent treba selekciju koja će na najvećoj pozornici potvrditi kako su još uvijek itekako relevantni. Nigerija je agent koji izgleda najspremnije za taj zadatak.