Foto: Getty Images/Guliver Image

MICHAEL Jordan, Muhammad Ali i Babe Ruth. Sveto trojstvo američkog sporta. Nedodirljivi kraljevi kojemu se klanjala cijela Amerika, a onda i cijeli svijet. Prva dvojica su bila i ostala najveći u svojim sportovima. Babea Rutha, legendu bejzbola, kasnije je nadmašila nekolicina igrača, ali je po mišljenju brojnih stručnjaka tog sporta bio i ostao najveći igrač koji je ikada mahao palicom.

George Herman “Babe” Ruth Jr. imao je dvadesetih godina status božanstva. Uz Henryja Forda, Louisa Armstronga i Ala Caponea bio je apsolutno najveća i najvažnija ličnost u SAD-u. Bio je veći od života. Da nije bilo njega, New York Yankeesi ne bi bili ono što su danas. Jedan od najvećih, najuspješnijih (27 naslova prvaka) i najbogatijih sportskih klubova na svijetu. Do pojave Babea Rutha nisu osvojili nijedan naslov, s njim čak četiri i prerasli su u religiju, u neizostavni dio njujorškog društvenog i svakog drugog života te gradskog identiteta.

“Ma, kakvi. Nitko neće biti ni blizu. Pogledajte u statistiku prijašnjih godina i vidjet ćete da igrači jedva prelaze 50 home-runova”, odgovorio je Roger.

No, kako je godina odmicala, on i Mantle su naprosto rasturali. Na polovici sezone bilo je vrlo izvjesno da će jedan od njih dvojice možda zaista učiniti nezamislivo. No, dok bi danas novinari i navijači ohrabrivali igrače u takvoj utrci, mediji skloni štovanju lika i djela Babea Rutha izmislili su rivalstvo i mržnju između Mantlea i Marisa kako bi ih dekoncentrirali.

Istina je, zapravo, bila potpuno suprotna. Maris je Mantlea, koji je sad već imao ozbiljnih problema s alkoholom, natjerao da se useli u njegov stan kako bi ga kontrolirao i pomogao mu da se spasi ovisnosti i bio mu je veliki prijatelj. Ako je netko morao srušiti Ruthov rekord, svi su željeli da to bude Mickey Mantle, iako su odahnuli kad je pet godina ranije završio sezonu s devet home-runova manje. Mantle je s godinama navukao i bijes navijača na sebe zbog sve šokantnijeg ponašanja. Neki su ga čak i na utakmicama pokušali napasti, no kad su svi shvatili da bi umjesto njega taj dosadni i čudni Hrvat mogao srušiti Babea, priča se okrenula.

Mantle je bio karizmatičan tip kojeg su odmah svi zavoljeli, Maris je bio povučen i jednostavan tip koji je samo htio igrati bejzbol.

“Ja ne želim biti Babe Ruth. Ja samo želim pogoditi 61 home-run i biti Roger Maris”, rekao je u jednom od rijetkih obraćanja novinarima.

Novine su o njemu pisale kao o ignorantnom tipu koji uopće nije volio Yankeese i nije zaslužio nositi “sveti” dres. Mickey je za njih u Njujorčane bio pravi Yankee, čovjek kojeg su okruživali glamur i fotoreporteri, a nitko nije znao da je Maris, na putu do rušenja Rutha, pomagao Mantleu da se izvuče iz pakla u koji je upao.

“Ljudi su me jednostavno počeli voljeti. Gdje god sam dolazio, dobivao sam ovacije, morao sam samo izaći na teren. Njega su mrzili”, rekao je nekoliko godina kasnije Mantle.

Mantle se ozlijedio i sva pažnja bila je usmjerena na Marisa

Kaos je nastao kad se Mantle uskoro ozlijedio i Maris je ostao jedini lovac na Ruthovu besmrtnost. Trebala je to biti fantastična sezona u kojoj će svi svjedočiti povijesnom uspjehu Rogera Marisa i na kraju proslaviti titulu prvaka, no pretvorila se u jednu od ružnijih epizoda u povijesti Yankeesa. Marisa su mrzili. Dobivao je prijetnje smrću poštom i batine na ulici, a čak su ga nazivali i prijetili mu da će mu oteti djecu. Čak su mu i zviždali kad bi pogodio home-run.

Ono što nitko također nije znao jest koliko je to utjecalo na Rogera. Od svakodnevnog stresa počela mu je otpadati kosa, pušio je tri kutije cigareta dnevno, a na koži mu je izbio strašan osip. No, unatoč svim pritiscima, Maris je redao home-run za home-runom. Kad su vidjeli da bi stvarno mogao srušiti Ruthov rekord, u priču se uključio Ford Frick, povjerenik lige koji je bio i veliki Ruthov prijatelj.

“Marisu ćemo priznati rekord jedino ako ga ostvari u 154 utakmice, koliko ih je bilo u sezoni kad je Babe postavio rekord”, izjavio je Frick.

Do te 154. utakmice Maris je imao 59 home-runova i službeno nije mogao skinuti Rutha. Šest utakmica kasnije pogodio je 60. i u zadnjoj utakmici regularne sezone nedostajao mu je samo jedan da napravi ono što se smatralo nemogućim. Budući da je Frick u novinama izjavio da rekord više ne vrijedi, tog 1. listopada 1961. godine na Yankee Stadiumu bilo je tek nešto više od 24.000 gledatelja. No Marisu ni to nije smetalo. U četvrtom inningu “sjela” mu je loptica koju je bacio Tracy Sallard i odletjela na tribine i u povijesti. Roger Maris, kojega su usporavali, prijetili mu i vrijeđali ga srušio je najvećeg. Srušio je Babea Rutha.

Publika, zbog čijeg pritiska se te godine razbolio, u nevjerici je gledala kako loptica leti izvan igrališta i onda shvatila da su prema čovjeku koji ih vodi prema naslovu prvaka bili užasno nepravedni. Stadionom su se prolomili pljesak i ovacije, a skromnog Marisa suigrači su potjerali nazad na travnjak kao bi pozdravio publiku.

“Nije mu bilo lako. Ne možete ni zamisliti što je taj čovjek prolazio i kako su ga tretirali. Zato je taj njegov uspjeh jedan od najvećih u povijesti i neopisivo mi je drago što je srušio Ruthov rekord”, rekao je kasnije Mickey Mantle.

Iako je cijela Amerika vidjela što je Maris učinio, Ford Frick je u knjige zapisao:

“1961. godina, najviše home-runova u regularnoj sezoni: Roger Maris, NY Yankees, 61*”.

Ispod zvjezdice koju je stavio kod broja 61 stajalo je da je Maris to ostvario u 162 utakmice, a ta zvjezdica godinama je bila predmet rasprave u SAD-u. U svim knjigama su Ruth i Maris dijelili rekord. Ruth sa 60, a Maris sa 61* home-runom.

Nakon te povijesne godine Roger je postao junak i od njega se najednom sljedeće sezone očekivalo da nadmaši samog sebe. To skoro da je bio i imperativ. Maris je 1962., u kojoj su
Yankeesi obranili naslov prvaka, završio s 33 home-runova i 1966. je otišao u St. Louis, s kojim će sljedeće godine osvojiti svoj treći naslov osvajača World Seriesa.

“Doživljavali su me kao čovjeka koji je napravio nešto krivo, koji je prevario rekord. Znate što ja moram pokazati da bih dokazao 61 home-run? Baš ništa. No možda bi za mene bolje bilo da nikad nisam ni srušio taj rekord”, rekao je 1980. Maris uoči All-Star utakmice.

Nije dočekao pravdu

Legendarni Hrvat umro je 14. prosinca 1985. u Teksasu od raka u 51. godini i nije dočekao da Amerikanci “priznaju poraz” i isprave povijesnu nepravdu. Yankeesi su umirovili njegov dres s brojem 9.

“Znam da nije bio sretan zbog te zvjezdice, da ga je to boljelo. Uvijek je govorio da su ga ružno tretirali i da nikada nije dobio priznanje koje zaslužuje”, rekao je nakon očeve smrti njegov sin Roger Maris Jr.

“Zločinac” Ford Frick preminuo je 1978. godine, a njegovu odluku da uz Marisov broj 61 stavi zvjezdicu grčevito je branio njegov unuk. Iako su Marisa bivši suigrači priznavali kao jedinog nositelja rekorda po broju home-runova te godine, tek 1991. “antijunaku” Yankeesa i službeno je dodijeljeno ono što mu je pripadalo 30 godina.

“To nije u redu. Mislim da smo svi prema njemu bili jako nepošteni i to ćemo promijeniti”, rekao je novi povjerenik lige Fay Vincent uoči 30. godišnjice Marisova uspjeha i uskoro promijenio knjigu rekorda u kojoj je sad pisalo:

“1961. godina, najviše home-runova u regularnoj sezoni: Roger Maris, NY Yankees, 61”.

Bez zvjezdice.

Marisov uspjeh trajao je još sedam godina, do 1998. kad ga je preskočio Mark McGwire sa 70 home-runova, iako je to već bilo vrijeme u kojem se igra jako “zaprljala”. Steroidi su postali sastavni dio bejzbola i sam McGwire je priznao da je uzimao razna sredstva. Godinu kasnije upisao je 65 home-runova, a aktualni rekord drži Barry Bonds koji je 2001. godine opalio pomalo nestvarnih 73 home-runova. Sammy Sosa je upisao 63, 64 i 66.

Njih trojica ostali su do danas jedini igrači koji su u regularnoj sezoni ostvarili više home-runova od Marisa. U međuvremenu je novi povjerenik lige Rob Manfred opet nešto muljao s knjigom rekorda, ali među navijačima i ljubiteljima bejzbola Roger Maris bio je i ostao taj koji je srušio Babea Rutha.

Najvećeg. Jednog i jedinog.