VELIKI INTERVJU Postavili smo hrpu neugodnih pitanja predsjedniku Ustavnog suda

Nenad Jarić Dauenhauer

Zadnja nadopuna: 15:21, 20. veljače 2018.

VELIKI INTERVJU Postavili smo hrpu neugodnih pitanja predsjedniku Ustavnog suda

Foto: Index/Luka Šangulin

SAMO nekoliko minuta nakon što je na Indexu prošli tjedan objavljen tekst o pozadini optužaba za plagijat na račun predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića, zazvonio je moj privatni mobitel. S druge strane linije bila je tajnica, a potom i Šeparović koji je rekao kako bi volio porazgovarati sa mnom.

>> Otkrivamo pozadinu velikog skandala predsjednika Ustavnog suda, u njega je uključena i moćna obiteljašica

Pitao sam ga je li spreman odgovarati i na vrlo neugodna pitanja. Rekao je da jest pa je intervju dogovoren već za sljedeći dan u njegovu uredu.

S aktualnim predsjednikom Ustavnog suda, bivšim šefom Tuđmanovih tajnih službi i ministrom pravosuđa razgovarao sam gotovo dva sata. Neka pitanja i odgovore ovog puta jednostavno nije bilo moguće prenijeti jer je nedostajalo prostora. No ona koja su se ticala odluke Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, prenosimo vam u cijelosti.

70 % CITATA; 30 % VLASTITOG RADA

Index: U telefonskom razgovoru prije našeg susreta rekli ste da ćete mi pokazati Vašu doktorsku disertaciju da se sam uvjerim da način na koji ste citirali preuzete dijelove nije sporan. Mogu li je vidjeti (snimka dolje)?

Šeparović: Pokazat ću vam to na primjeru za koji me je prof. Vjekoslav Miličić optužio za plagijat. Vidite da je on u knjizi prenio sliku mojeg rada na kojoj je izostavio fusnote na dnu stranice u kojima sam jasno označio autora, časopise pa čak i stranice. Zamjeraju mi da u mojoj disertaciji nije jasno što je moj stav, a što stav autora od kojeg sam preuzeo dio. Međutim, svatko tko to želi saznati, može uzeti rad npr. Joan B. Kelly i vidjeti na stranici 152 što sam od nje preuzeo. Miličić je u svojoj knjizi snimio moju disertaciju tako da se fusnote ne vide i optužio me za plagijat. Zato sam ga tužio.

Razumijem Vašu zamjerku Miličiću, no Odbor za etiku je iznio mišljenje da ipak niste pravilno navodili izvore. Naime, budući da niste stavili navodnike ili nekim drugim načinom jasno izdvojili preuzete tekstove, postaje nejasno što je Vaše, a gdje točno počinje citat. Primjerice, ja ne vidim počinje li on na prethodnoj stranici ili na prvom paragrafu ove stranice ili na drugom itd. U Odboru tvrde da su, zbog toga što nije jasno gdje citat točno počinje, a gdje završava, donijeli odluku da Vaša disertacija nije propisno označena. Vi na to možete pitati, a mene i jeste pitali, koji biste interes mogli imati da označavate autore i izvore ako ste htjeli plagirati i to prikriti? No netko bi Vam na to mogao odgovoriti da možda niste htjeli da se vide razmjeri toga što ste preuzimali, da se vidi da ste puno toga preuzeli, a malo sami napisali. Prema Miličiću oko 70 posto disertacije preuzeli ste od drugih što bi značilo da je samo 30 posto Vaše djelo. Što kažete na to?

Hajdemo krenuti od definicije plagijata. Što je plagijat? To je svjesno preuzimanje tuđeg rada i prikazivanje kao svog. To je krađa. Ovdje nema govora o krađi ili plagijatu. Čak ni Odbor za etiku to ne tvrdi, nego su to mediji tako prenijeli. Odbor je rekao da je to nepravilno, odnosno nepregledno navođenje izvora. Što o tome kaže dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu? Citiram u navodnicima njegovo tumačenje u tom kontekstu: „Kako na razini institucije nisu usvojena ujednačena pravila citiranja, tako nije usvojeno niti pravilo koje bi nalagalo da se dio teksta koji se doslovno prenosi iz nekog drugog izvora mora posebno izdvojiti stavljanjem navodnih znakova.“ Drugim riječima, dijelovi teksta koji se prenose mogu biti označeni na različite načine dok je god iz cjelokupnog konteksta jasno da se radi o dijelu teksta koji je prenesen iz drugog izvora. Dakle, da su gospoda iz Odbora pitala dekana Pravnog fakulteta, saznali bi da nema ujednačenih pravila. Da postoje pisana pravila, zašto ih ja ne bih koristio? Ja sam koristio različite načine citiranja, ali ono što je bitno, svaki navod koji sam preuzeo od drugih autora jasno sam označio. Stoga sam reagirao jer odluku Odbora smatram pokušajem diskreditacije.

PRAVILA CITIRANJA

Međutim, Vaši kolege s pravnog fakulteta, među kojima Alan Uzelac i Aleksandra Korać-Graovac, ipak su 2002. napisali Upute za izradu studentskih pisanih radova u kojima kažu da se citiranje izvora treba raditi na takav način da se učini što jasnijim i što preglednijim koji su dijelovi preuzeti kako se autor rada ne bi dovodio u sumnju da je možda nešto prisvojio. Meni se to čini kao legitimno pravilo. Stoga ne vidim razloga zašto netko u disertaciju ne bi stavio preuzeti tekst u navodnike ili u kurziv kako bi čitateljima olakšao da prepoznaju gdje točno počinje, a gdje završava citat. Ja to iz Vaše disertacije stvarno ne vidim jasno. To mi postaje jasno tek ako se potrudim da nabavim izvornike i pogledam u njima, ali to onda nije olakšavanje.

Ali to morate tako učiniti. Ovo je znanstveni rad. Svijet ne počinje od mene. Ja sam pisao o najboljem interesu i dobrobiti djeteta. Skupio sam sve što su drugi o tome napisali. No ja sam analizirao odluke i propise i dao svoje prijedloge što treba učiniti. Ta tvrdnja da se iz moje disertacije ne vidi što su citati je promašena jer bi u tom slučaju većina doktorata na Pravnom fakultetu i na drugim fakultetima bili plagijati. Po istom principu plagijat bi bio i rad akademika Vlatka Silobrčića i prof. Miličića jer smo im na sudu dokazali da isto nisu uvijek koristili navodnike.

KAKO TO RADE DRUGI, U SVIJETU I HRVATSKOJ

Trenutno čitam knjigu Denial of Death iz daleke 1973. za koju je Ernest Becker dobio Pulitzerovu nagradu. Ona nije znanstveni rad, već je publicistika, a ipak je u njoj vrlo jasno označeno što su citati drugih autora. Ponavljam, netko bi vam mogao prigovoriti da niste željeli da se jasno vidi Vaš doprinos.

Ta bi teza bila promašena jer sam ja sve svoje doprinose u vidu prijedloga de lege ferenda naglasio u zaključnim razmatranjima na kraju doktorske disertacije. No vratimo se na prof. Korać-Graovac. Prof. Miličić je rekao da sam plagirao prof. Korać-Graovac. No ona je na sudu rekla da to nije točno jer je vidjela da sam uputio na nju kao na izvor. Koji bi interes mogla imati prof. Korać-Graovac da mene štiti? Ja imam oko 200 fusnota, citata preko 30 autora u disertaciji. Zar se ne bi svi ti autori javili i podnijeli prijavu protiv mene i fakulteta koji su nadležni za to? A kad se već pozivate na upute u izradi kojih je sudjelovala prof. Korać-Graovac, one mene ne obvezuju, ali sam svejedno postupio u skladu s njima. Ne obvezuju me jer, kako je rekao dekan, na razini fakulteta ne postoje usvojena pravila citiranja. No pojedine katedre za svoje studente imaju objavljene upute. Ja iznimno cijenim prof. Uzelca, ali ja niti sam bio njegov seminarist, niti sam bio na njegovoj katedri. Stoga me njegova pravila ne obvezuju, iako sam i po njima postupio. Naime, u tim uputama stoji: "Sve ono što se prepisuje iz drugih izvora mora se na valjan način označiti (navodnicima, ili na drugi način) i precizno naznačiti odakle navod potječe." To sam upravo i radio u svom doktoratu.

No stoji i mišljenje Odbora za etiku, a također u uputama Korać-Graovac i Uzelca piše da čitatelju treba olakšati da vidi što je točno preuzeto. Ja ne vidim da je Vaš rad to olakšao. Kada su na HTV-u pitali Vašu mentoricu, tadašnju dekanicu Pravnog fakulteta Dubravku Hrabar da im pokaže gdje u Vašoj disertaciji točno počinje citat, ona je rekla tu negdje. Osim toga, u uvodu Uputa piše da su rađene za studente Pravnog fakulteta, a ne za određenu katedru.

Mene zanima zašto sveučilišta nisu donijela neka univerzalna pravila citiranja, zašto to nije učinio Pravni fakultet ili zašto to nije učinio Odbor za etiku? Bojim se da to nije učinjeno upravo zato da bi se samozvani stručnjaci iz kojekakvih razloga mogli obračunavati sa svojim izmišljenim ili stvarnim neistomišljenicima.

ZA KOGA SU PISANE UPUTE

Uzelac i njegovi koautori pišu u Uputama da se obraćaju svim studentima s različitih katedri. Oni spominju različite katedre. Štoviše, napominju da bi čak i seminarske radove trebalo nastojati tako dobro pisati da bi oni mogli biti objavljeni u nekim znanstvenim časopisima. Mislite li da bi Vaša disertacija mogla biti objavljena u nekom svjetskom znanstvenom časopisu bez da citate stavite u navodnike?

Ne znam kako je to propisano u svijetu. Ja sam pisao onako kako je to uobičajeno na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Dekan fakulteta potvrdio je da ne postoje ujednačena pravila citiranja na cijelom fakultetu, da su tek pojedine katedre objavile upute za pisanje seminarskih, odnosno diplomskih radova i da postoje različiti načini koji su dopušteni.

Ja osobno smatram da tu Pravni fakultet nije u pravu, koliko god da je pravni. Zašto tako mislim? Moja supruga je 2010. diplomirala sociologiju i filozofiju. Dakle, ranije nego što ste vi pisali doktorsku disertaciju. Bolonjski proces, koji ide za izjednačavanjem standarda u svim članicama EU-a, tada je već bio na snazi. Ona je bez problema na internetu našla vrlo temeljite upute o tome kako se citiraju tuđi radovi i u običnom je diplomskom radu, koji je nižeg ranga od doktorskog, stavljala navodnike na početak i na kraj, navodila autore, knjige, izdanja i sl.

Sve sam to i ja radio, samo nisam uvijek stavljao navodnike, ali sam uvijek upućivao na izvor. Zar mislite da me ne bi netko od svih pustih autora koje sam citirao optužio da sam plagirao?

PROŠIRENE OVLASTI I ODLUKA USTAVNOG SUDA

Za strane stručnjake ne mogu reći, možda im je dovoljno to što ste naveli da ih citirate. A što se naše akademske zajednice tiče, ona je toliko mala da svatko svakoga poznaje. Tu se sada vraćamo pitanju Odbora za etiku. Mislim da njemu ne bi trebalo kresati krila. Osobno smatram da nije dobra odluka Ustavnog suda kojom je njemu ukinut hijerarhijski nadređen položaj iznad fakultetskih odbora jer mi imamo vrlo nisko povjerenje građana u državne institucije. Imali smo akcije Index 1 i 2, prodavali su se ispiti i diplome, imali smo niz političara kojima je utvrđeno plagiranje. Imamo dosta problema sa znanstvenom i obrazovnom etikom. U Odboru ističu da su si oni proširili ovlasti upravo zato što su vidjeli da se ti problemi ne rješavaju na lokalnim razinama fakulteta. Naime, ako sam ja na nekoj katedri nadređen, kako će netko tko mi je podređen, a sjedi na čelu Odbora za etiku tog fakulteta donijeti mišljenje da sam plagijator? U tom bi smislu neki saborski odbor, čiji bi se članovi birali u saboru, a koji ne bi bili ni iz jednog od fakulteta već ugledni znanstvenici, kako stoji u Zakonu, bio najmanje pristran što je moguće. Kako imati povjerenje u odluke lokalnih odbora? Nisu li ondje svi manje-više u sukobu interesa?

Slažem se. Ali nitko ne može sebi uzimati za pravo ono što mu Zakon i Ustav nisu dali. Odbor je to upravo učinio, a to je onda anarhija. Ako je zakonodavac smatrao da Odboru treba dati takve ovlasti, onda mu ih je trebao dati. Ja nemam ništa protiv da zakonodavac sada da takve ovlasti Odboru pa da on odlučuje o plagijatima. Odbor je sam sebi dao tu ovlast, a Ustavni sud mu ju je ukinuo. Ja sam se izuzeo od raspravljanja i odlučivanja. To je toliko jednostavan predmet da Ustavni sud nije imao druge nego reći: „Gospodo, dali ste si ovlasti koje vam zakonodavac nije dao.“ Izrijekom je napisao da člankom 112. Zakona Odboru nije dana ovlast da odlučuje o pojedinačnim slučajevima kršenja etičkog kodeksa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

KADIJA TE TUŽI, KADIJA TE SUDI

Imam kod sebe taj članak 112 Zakona o znanstvenoj djelatnosti. To je Zakon po kojem je Odbor djelovao i prije nego što se hijerarhijski postavio iznad lokalnih odbora za etiku. Na točku 7 tog Zakona, kao i na točku 4 pozivao se čak i rektor Damir Boras kada se obratio Ustavnom sudu i tražio da se ukine hijerarhijski nadređen položaj Odbora. No ne vidi se da je on tražio da se Odboru ukine ovlast da odlučuje o pojedinačnim slučajevima. U točki 7 piše da „mišljenja i stajališta o etičkoj prihvatljivosti i neprihvatljivosti o razmatranim slučajevima Odbor donosi u obliku preporuka, prijedloga i primjedbi većinom glasova“. Dakle, ovdje jasno piše da Odbor razmatra slučajeve. Što bi to drugo moglo značiti? U jednoj točki Zakona piše čak da može predlagati oduzimanje napredovanja u zvanju. Kako će to predlagati ako ne razmatra pojedinačne slučajeve?

Da, ali za one stvari za koje je nadležan. Vi zaboravljate da je u stavku 4. članka 112. Zakona definirana zadaća Odbora, a da je to „promicanje etičkih načela i vrijednosti u znanstvenom i visokom obrazovanju u poslovnim odnosima i odnosima prema javnosti te u primjeni suvremene tehnologije i u zaštiti okoliša“. On nema ovlasti biti završna instanca i nema ovlasti rješavanja pojedinačnih predmeta kršenja etičkog kodeksa jer je to u nadležnosti odbora fakulteta i sveučilišta. To je odluka Ustavnog suda koju svatko mora poštivati.

Kakvog bi onda smisla imala točka 10 tog Zakona kada bi Vaša interpretacija bila točna? U njoj piše da Odbor ima pravo predložiti pokretanje postupka oduzimanja znanstvenog zvanja. Kako bi to preporučio ako se ne bavi konkretnim slučajevima? Konačno, i vi ste istom Odboru prijavili Miličića.

Moja disertacija nije znanstveno zvanje.

To ovdje nije presudno – je li riječ o disertaciji, knjizi ili o znanstvenom radu. Kako bi Odbor mogao predlagati oduzimanje znanstvenog zvanja ako se ne bavi određenim slučajem? On se pojedinačnim slučajevima bavio godinama prije nego što si je proširio ovlasti.

Prema Ustavnom sudu Zakon nije to pravo dao Odboru. Zato sam ja podnio prijavu kaznenom sudu protiv članova Odbora zbog zloupotrebe položaja i ovlasti. Tu se akademik Vlatko Silobrčić trebao izuzeti jer je sudjelovao u sudskom procesu kao mentor Miličića. No on se nije izuzeo jer inače Odbor ne bi imao kvorum. Osim toga, mi smo na sudu pokazali da je i Silobrčić u svojem radu propustio staviti navodnike, na što se on naljutio na moju odvjetnicu i rekao da ona ne razumije kada se i gdje stavljaju navodnici.

To je Vaša interpretacija.

To je jedina moguća interpretacija.

No Odbor se 12 godina bavio mnogim pojedinačnim predmetima i nitko nikada to nije osporavao sve dok se nije dirnulo u Pavu Barišića, ali i neke druge ljude, osobito čelne ljude na Sveučilištu u Zagrebu. Tko se tada žalio Ustavnom sudu? Njihov bliski suradnik i kolega, rektor Damir Boras u ime SuZG-a. On je tada tražio da se Odboru ukine hijerarhijska nadređenost, ali se ne vidi da je tražio da mu se ukine mogućnost da raspravlja o pojedinačnim slučajevima.

U odluci Ustavnog suda stoji da im zakonodavac nije dao ovlasti da se bave pojedinačnim slučajevima. To je glavni nesporazum između nas. Kako god bilo, nakon te odluke, u kojoj ja nisam sudjelovao jer sam se izuzeo, dileme više nema. Stoga se otvara pitanje zašto članovi Odbora otvaraju ovo pitanje i zašto akademik Silobrčić mene poziva na ostavku. Samo da me diskreditira. Da oni imaju imalo morala, oni bi nakon ovog slučaja odmah svi podnijeli ostavke. Dakle, ja sam za nultu stopu tolerancije za plagiranje.

Ali ne i za to da postoji neovisni odbor?

Jesam i za neovisan odbor, ali ne da se on koristi za obračune s određenim ljudima. Meni doktorat zapravo i nije trebao. Ja sam već bio ustavni sudac. Htio sam doktorirati da budem što bolji sudac. Dvije godine sam svakodnevno učio, krvavo radio istraživanja za doktorat. Dobio sam pohvale članova komisije - Hrabar, Majstorović i Bačić. Na njihovu inicijativu napisao sam knjigu koja je dobila nagradu Zaklade Jadranko Crnić za najbolju knjigu godine. I sad bih ja trebao dopustiti da me samozvani stručnjaci za plagiranje blate. Ja ću se svim dopuštenim pravnim sredstvima boriti da ne dopustim da mi se kalja čast i ugled.

Ne mislite li da na taj način u hrvatskoj javnosti stvarate dojam da je tu na djelu onaj princip „kadija te tuži, kadija te sudi“? Naime, ako imate visoku poziciju u pravnom sustavu i ako ste povezani s ljudima koji imaju takve pozicije, stječe se dojam da se radi o neuređenom sustavu koji može zaustaviti svaku slobodu govora i kritike. Primjerice, Rektorat SuZG-a nadležan je Pravnom fakultetu, a svi suci povezani s Pravnim fakultetom. Što mogu misliti ljudi kada vide da Rektorat s javnošću komunicira preko odvjetničkog ureda, da na sve strane diže tužbe, od onih protiv novinara pred HND-om do Ustavnih?

Svatko se mora držati Ustava i zakona. A kakav ja tu utjecaj imam, najbolje vam govori nedavna presuda kojom je Županijski sud ukinuo odluku Općinskog kaznenog suda koji je prof. Miličića proglasio krivim za klevetu, doduše samo iz formalnih razloga, ne iz merituma. Eto, toliki ja utjecaj imam. Čini mi se da ovo mišljenje nije slučajno plasirano baš u vrijeme kada je Županijski sud trebao odlučivati o tom predmetu. Ne mislim da se išta događa slučajno.

MALA, UMREŽENA AKADEMSKA ZAJEDNICA

Niste mi nedvosmisleno odgovorili na pitanje jeste li za postojanje neovisnog odbora za etiku. Vidjeli ste vjerojatno da u Zakonu piše da on ne bi smio biti sastavljen od ljudi s fakulteta i sveučilišta koji bi mogli biti povezani interesima, da bi uglavnom trebao biti sastavljen od najuglednijih neovisnih znanstvenika i sl. Na taj način bila bi osigurana najveća moguća objektivnost. Mnoge zemlje imaju takva krovna tijela, a čini se da Hrvatskoj, maloj i umreženoj, ono treba više nego drugima.

Podržavam sve ono što će doprinijeti etičnosti u akademskoj zajednici, što uključuje i osnivanje neovisnog odbora, ali samo u okviru ovlasti koje daju zakon i Ustav. Najviše se zalažem da gospoda iz Odbora već jednom propišu neka pravila koja će univerzalno vrijediti, a ne da nejasna pravila budu sredstvo za obračune i da se moramo ganjati po sudovima.

JE LI HRABAR DOBRA KANDIDATKINJA ZA HAZU?

Jeste li imali uvida u način koji je u citiranju tuđih radova koristila Vaša mentorica, bivša dekanica Hrabar? Citira li i ona tako kao vi, bez navodnika?

Naravno da sam imao uvid. Disertaciju sam radio prema uputama svoje mentorice. Ona mi je rekla da postoje različiti načini citiranja koji su standardi na Pravnom fakultetu, da propisanih pravila nema i ja sam tako postupao.

Hrabar je kandidatkinja Pravnog fakulteta za članstvo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

To sam pročitao na Indexu.

Ona je na prvostupanjskom sudu bila osuđena za mobbing nad bivšom pravobraniteljicom za djecu Ivanom Milas Klarić. Bila je suodgovorna za izradu Obiteljskog zakona koji su mnogi proglasili skandaloznim, među ostalim, zato što prema njemu obitelj predstavljaju samo suprug i supruga koji imaju djecu. On je povučen. Bila je pravna savjetnica radikalno klerikalne udruge U ime obitelji čije je svjetonazore zastupala, a zajedno s tom udrugom zalagala se za suspenziju Obiteljskog zakona. Bila je proglašena za homofopkinju godine. Navodno i sama koristi i potiče praksu citiranja koju Odbor smatra spornom. Smatrate li da je takva osoba u ovom trenutku pravi izbor Pravnog fakulteta za izbor u HAZU u kojem nije bilo mjesta za Ivana Đikića ili Miroslava Radmana?

Profesoricu Hrabar uopće nisam poznavao sve do postdiplomskog. Meni je čast što mi je bila mentor. Radi se o apsolutno najpriznatijem stručnjaku za obiteljsko pravo u Hrvatskoj. Ona je savjesna i stručna osoba i dama. Bila je stroga prema meni. Tri puta mi je vraćala doktorat na ispravak. Nisam imao nikakav popust kod nje, kako se to pokušava insinuirati. To što se mene povezuje sa suspenzijom Obiteljskog zakona, kao i sa sukobima na katedri, to su insinuacije. Ja s time nisam imao nikakve veze. Svoju sam disertaciju predao u vrijeme kada Obiteljski zakon nije bio ni u tragovima. Dakle, promašeno je povezivati prof. Hrabar sa mnom i s Obiteljskim zakonom.

Ali vi ste bili za suspenziju. Bila je i Hrabar, a zanimljivo je da je suspenziju tražila upravo udruga U ime obitelji kojoj je Hrabar bila pravna savjetnica.

Ja nemam nikakve veze s udrugom U ime obitelji. U tom je predmetu bilo više predlagatelja različitih svjetonazora i svi su predlagali suspenziju Obiteljskog zakona. Ja sam bio jedan od sudaca koji su glasali za suspenziju. Odluka je bila donesena jednoglasno jer je Zakon imao tolike manjkavosti da bi njegovom primjenom mogle nastati teške posljedice.

Možete li reći neku ključnu manjkavost Zakona, ako se sjećate?

Sjećam se primjerice da su postojale dvije odredbe istog sadržaja.

To zvuči kao tehnička stvar. No što je u njemu bilo opasno za obitelji ili djecu?

Nije bilo jasno tko vodi koji postupak, koja su prava djece u nekom postupku, što prava roditelja, što je s posebnom imovinom bračnih drugova. Zakon je bio pravno-tehnički loše napisan i stoga neprovediv. To je razlog zbog kojeg smo ga suspendirali, a ne prof. Hrabar, udruga U ime obitelji itd. Ja uopće ne znam koji je svjetonazor prof. Hrabar i to me ne zanima. A kada me pitate za HAZU, ja sam sinoć pročitao da su kandidirane ona i prof. Tatjana Josipović koju poznajem mnogo duže. Ja im objema želim puno uspjeha. No ne mogu se oteti dojmu da je ova moja priča, koja je stara, ponovno reciklirana kao udar na Hrabar kako bi se akademicima prikazala kao neprikladna, dok sam ja opet kolateralna žrtva.

JA SAM ZA ISTANBULSKU KONVENCIJU

Za kraj, kakvo je Vaše mišljenje o Istanbulskoj konvenciji? Govori se da je ni SDP niti HDZ u biti nisu podržali zato što je jedini mehanizam koji omogućuje ozbiljne sankcije ako se ne poštuje. Ona se u biti ne bavi rodnim ideologijama kako to neki konzervativci pokušavaju prikazati. Na temelju nje hrvatske bi vlasti mogle dobiti po džepu i to im se čini opasnim. Što vi mislite?

Ne bih ulazio u političke rasprave. To je stvar sabora. Ja ne vidim nikakvih ustavno-pravnih razloga da se ona ne podrži. Ja bih podržao njezinu ratifikaciju. Ne vidim u njoj ništa sporno.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.