Foto: Marko Lukunic/PIXSELL/Wikipedia

ŽELJKO BEBEK u emisiji Pressing N1 televizije prisjetio se koncerta kad je Bijelo dugme nastupalo ispred Josipa Broza Tita te to nazvao "ponižavajućim". "Nikakav zgodan okus u ustima nije ostao nakon tog nastupa", rekao je Bebek.

U suradnji s Yugopapirom došli smo do njegovog teksta iz veljače 1976. godine u kojoj je opisao isti taj nastup, ali nešto drugačijim riječima...

Veljača 1976. godine: Kao da godine ne stoje od tog svibnja. Išao sam u sedmi razred osnovne škole Vuk Karadžić i nisam se razlikovao od ostalih dječaka. Tako, bio sam dobar đak, ne izuzetno miran, a ne ni posebno živ...

Jednog dana saznali smo da će sutra kroz naše Sarajevo proći štafeta. Štafeta Mladosti - Titu namejnjena!

Istovremeno smo obavješteni da će i nekolicina učenika iz naše škole učestvovati u pratnji štafete i svečanom defileu. Iznenada, na posljednjem satu saznao sam i novost koja me je svojom neočekivanošću istovremeno i zbunila i zadivila.

Pretposljednji nositelj štafete kroz Titovu ulicu ka počasnoj tribini - bit ću ja.

Ja?

Ni sada ne znam točno kako stigoh kući. Od uzbuđenja sam lebdio. Nešto ogromno mi je ispunjavalo pluća, dušu. Ej, ja - Željko iz treće klupe pored vrata, baš ja, ja nosim štafetu Titu.

Imao sam ogromnu tremu, ali osjećaj "važnosti" vraćao mi je neko samopouzdanje. Ipak, priznajem te noći od uzbuđenja nisam oka sklopio. Ujutru u kući pravi metež. Majka me je spremila najljepše što je mogla.

Obukla mi je najbelju košulju, cipele su mi se "caklile"... Smješno i dječački: išao sam sve sporednim ulicama da se slučajno ne bih u gužvi isprljao.

Na odredištu sam bio prvi. Dok su se ostali okupljali ja sam ih mjerkao: bojao sam se da netko ne izgleda urednije, svečanije od mene... Jer - to je bio moj veliki dan!

Pravio sam se nekako ravnodušan, kao "djeco, spreman sam za svoju ulogu", a ruke su mi se znojile od treme.

Svega se sjećam. Titova ulica je bila prepuna. A meni se činilo da su svi pogledi prikovani za mene. Važno sam stajao i čekao nailazak štafete.

Kada sam ugledao da stiže kolona odozgo od Baščaršije, srce je počelo lupati. Svojih sto metara i kasnije sam trčao još bezbroj puta. U pričama, sjećanjima...

Palicu sam stegao najjače što sam mogao. Stegao sam je umjesto svih mojih drugova... stegao sam je jer je putovalaTitu. To je bio moj stisak!

Svoju dionicu sam istrčao najsvečanije što sam znao. Ponosno! Značajno! Dječački važno! I nikada me nitko neće uspjeti uvjeriti da mi se svi tada nisu divili. Mojih sto metara Titu! Cijelo je Sarajevo bilo moje...

To nikada nisam zaboravio. Onaj osjećaj... ono ushićenje... Moj ponos!

Otada su prošle godine... Završio sam školu: osnovnu pa srednju. U međuvremenu sam počeo pjevati, prvo amaterski pa onda ozbiljnije.

Došlo je vrijeme Bijelog dugmeta. To je donijelo nove doživljaje, nove gradove, nova poznanstva i nova uzbuđenja. Ispjevali smo ploče, proputovali dosta, doživjeli mnogo toga.

Ali, uvijek kada sam bio izuzetno sretan, uzbuđen, vraćao sam se mislima onom svibanjskom prijepodnevu. Da tako izmjerim svoju sreću. Jer ono što je doživio dječak u "špilhoznama" i bijeloj košulji za mene je bio jedinstven događaj, uvijek nekako neshvatljiv... jer se doživljava vrlo rijetko.

Kako li se Titu dopala glazba Bijelog dugmeta?

Nekoliko dana uoči nove 1976. godine saznali smo da ćemo svirati na dočeku u Zagrebu u Hrvatskom narodnom kazalištu.

I to najuvaženijem i najdražem gostu -Titu!

Stvarno, uhvatila nas je u početku panika. Svirali smo pred 20.000 posjetitelja pa je sve bilo obično... Ali Titu! Kako pred njim?! Što da sviramo? I kako da se obučemo?!

Uoči nastupa, dogovorili smo se: Ovo nije običan koncert. Ovako se svira jednom u životu ali... kada ne bismo svirali isto kao i uvijek - zar bismo onda bili Bijelo dugme? Pa zar da se pretvaramo?

Zar baš Tito nije uvijek bio najveći drug svih mladih? Zar baš on nije uvijek nas najbolje razumio? Zar da se stidimo pred njim? Onda ne bismo bili ovo što jesmo.

U tom našem najznačajnijem nastupu na scenu smo izašli kao i obično: šareno obučeni. Svirali smo glasno, svjetla su bila neobična... Bez protokola!

U toj najveselijoj noći srce me je opet izdalo. Ruke su mi bile opet znojne... A ja nisam htio da to neko primjeti, najmanje Tito...

Pjevali smo naše pjesme. Sve je bilo veselo. Lijepo smo primljeni... Ipak, s bine nešto nisam uspio vidjeti. Reflektori su smetali da uočim mjesto gdje je Tito sjedio...

Eto i ta noć je sada prošlost. Ušla je u svijet mojih najdražih uspomena.

A nešto ipak ne znam... Zanima me; kako se Titu, našem Titu, svidjela naša glazba?

Volio bih to saznati.

Volio bih, zbog onog dječaka što je onog svibnja tako ponosno jurio sa štefetom u ruci i zbog onog "iskusnog pop pjevača" što mu je srce od treme i sreće bjesomučno lupalo u noći kada su čaše bile uzdignute u slavu godine što dolazi...

(Džuboks, 1976.)