O KONVENCIJI Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, odnosno Istanbulskoj konvenciji proteklih se tjedana svašta moglo čuti u javnosti. Koliki je stupanj laži koji se u javnosti proširio zahvaljujući propagandi Katoličke crkve i klerikalnih udruga poput U ime obitelji, najbolje svjedoče izjave sa subotnjeg prosvjeda u Zagrebu protiv ratifikacije. Sudionici prosvjeda su mrtvi-ozbiljni izjavljivali da su protiv ratifikacije jer ih brine da će zbog Istanbulske konvencije postati jarci, a njihove supruge koze, ali i da ratifikacije zapravo ništa neće promijeniti. 

 

Iako ljudima koji su usvojili desničarsku propagandu o “rodnoj ideologiji” vjerojatno neće pomoći činjenice da promijene mišljenje, izdvajamo neke ključne istine i laži o Istanbulskoj konvenciji.

 

 

Kada se Hrvatska biskupska konferencija 2014. prvi put javno očitovala o danas u Hrvatskoj sveprisutnom pojmu “rodna ideologija”, u svojoj nemuštoj poruci “Muško i žensko stvori ih!” ona je sustavno govorila o “tzv. rodnoj ideologiji”. Konkretnu definiciju HBK nije ponudio, a u međuvremenu je nestala odrednica “tzv.” te sada svi s desno-klerikalnog spektra govore samo o “rodnoj ideologiji” koju i dalje ne znaju definirati, a po tome je najpoznatiji saborski zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović koji u trima različitim prilikama nije znao novinarima odgovoriti na pitanje “Što je rodna ideologija?”. 

 

Taj pojam prije nekoliko godina stvorili su Katolička crkva i njoj bliske udruge diljem svijeta - od Meksika do Hrvatske - kako bi ga koristile u kampanjama protiv prava žena i LGBT ljudi, a namjerno je nejasan kako bi se sve i svašta moglo proglašavati “rodnom ideologijom”, pa se tako u Hrvatskoj sada ponavlja da sama činjenica spominjanja riječi “rod” u Istanbulskoj konvenciji ukazuje da ona promovira “rodnu ideologiju”. No nedavno se u službenom očitovanju o tome oglasilo i Vijeće Europe koje stoji iza Istanbulske konvencije i jasno istaknulo da u tom tekstu nema “rodne ideologije”. Iz Vijeća Europe su još dodali da ratifikacija IK ne znači da se u državama koje su je ratificirale mora priznati treći spol ili da ona predviđa uvođenje bračne ravnopravnosti za istospolne parove. Dakle, institucija koja stoji iz IK izrijekom je demantirala neke od uobičajenih tvrdnji protivnika IK u Hrvatskoj.

 

 

Iako je u Hrvatskoj običaj da se usvojeni zakoni i konvencije ne provode u praksi, što se može naravno dogoditi i s Istanbulskom konvencijom, ako barem dio onoga što ona predviđa bude ostvareno to će neprijeporno značiti poboljšanje zaštite žena od nasilja i nasilja u obitelji. U konkretnom smislu, IK traži od država koje su je ratificirale da se izgrade skloništa za žene žrtve nasilja, što bi značilo veliko poboljšane situacije u Hrvatskoj u kojoj nema dovoljno sigurnih kuća za žene, niti su one sustavno i dovoljno financirane. 

 

Primjena IK bi trebala rezultirati time da u svakoj županiji ubuduće postoji sigurna kuća za žene žrtve nasilja, kao i da su te kuće redovito financirane, a ne da se kao dosad moraju svake godine prijavljivati na lokalne i državne natječaje za financiranje te da ne znaju koliko će novca za svoj rad imati.

 

 

Europska unija ima 28 članica, a od njih IK nisu ratificirale Irska, Velika Britanija, Češka, Slovačka, Mađarska, Bugarska i Grčka. U Slovačkoj i Bugarskoj su vlade nedavno odustale od ratifikacije i to pod istom vrstom organiziranog crkvenog pritiska protiv IK kakvom sada svjedočimo u Hrvatskoj, što ukazuje i na to da su snage koje su protiv Konvencije o sprečavanje i borbi protiv nasilja nad ženama umrežene i da djeluju transnacionalno. Ipak, više od dvadeset članica EU-a je Konvenciju ratificiralo, a njenu ratifikaciju uvjerljivom većinom glasova podržao je i Europski parlament. 

 

Hrvatska ratifikacijom IK pokazuje i želi li biti dio istočnoeuropske periferije Europske unije, u kojoj politiku određuje Katolička ili Pravoslavna crkva, ili pak dio većinskog i suvremenijeg dijela EU-a koji se izjasnio za najviši standard zaštite žena od nasilja. Usput, vrijedi spomenuti i da su susjedne zemlje Srbija, Crna Gora i BiH također ratificirale IK.

 

Na subotnjem prosvjedu se govorilo da “Konvenciju nije ratificirao veliki broj članica EU-a”, što je posve netočno jer ju je ratificiralo više od dvije trećine članica. Dakle, istina je baš obratna - veliki broj članica EU-a jest ratificirao IK.

 

 

Ovu tvrdnju u svojim izjavama rado ponavlja Željka Markić, što nije iznenađujuće jer dotična ne preza od raznih manipulacija u ostvarivanju svojih političkih ciljeva. Riječ je o lako dokazivoj i očitoj laži. HDZ je u svojoj središnjici još 2014., dok ga je vodio Tomislav Karamarko, organizirao press konferenciju na kojoj su hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije tražili Miro Kovač, Josipa Rimac i Margareta Mađerić. I danas na njihovim službenim stranicama postoji snimak toga.

 

Podrška ratifikacije IK se nije promijenila ni kada je Andrej Plenković izabran za predsjednika stranke. "Hrvatsko je društvo suočeno s problemom nasilja u obitelji. Osigurat ćemo veći broj skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja te im omogućiti zaštitu i odgovarajuću pravnu i financijsku pomoć. Smatramo apsolutno neprihvatljivim bilo kakav oblik fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja te ćemo značajno unaprijediti sustav prevencije i zaštite od svih oblika nasilja kroz institucije i potporu udrugama civilnog društva čije je djelovanje usmjereno na to područje. U potpunosti ćemo ispuniti obveze prema Istanbulskoj konvenciji koja je za Republiku Hrvatsku stupila na snagu 2014. Konvencija sadrži područja prevencije, zaštite od progona, kao i temeljne mjera nadzora provođenja propisa", piše na 94. stranici Izbornog programa pod sloganom "Vjerodostojno", s kojim je stranka 2016. Išla na parlamentarne izbore.

 

Dakle, ratifikacija IK bila je u dva izborna ciklusa deklarirani politički cilj HDZ-a, a to su trebali znati glasači HDZ-a. Paradoksalno, ratifikacijom IK bi HDZ ispunio svoje predizborno obećanje, što baš i nije standardna praksa ove stranke.

 

 

Tu je brojku u javni prostor lansirala HDZ-ova eurozastupnica Dubravka Šuica nedavno u Otvorenom. Riječ je o posve neutemeljenom iznosu koji je, da stvar bude luđa, počela javno širiti političarka koja se zalaže za ratifikaciju IK te je tako dala oružja protivnicima IK da se pozivaju na njene izjave kao relevantne.

 

"Za provođenje Zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koristit će se financijska sredstva državnog proračuna Republike Hrvatske osigurana na pozicijama središnjih tijela državne uprave nadležnih za poslove zaštite djece i obitelji, pravosuđa, unutarnjih poslova, obrazovanja i zdravstva te državnih tijela nadležnih za obavljanje poslova u vezi s ostvarivanjem ravnopravnosti spolova i zaštite ljudskih prava, sukladno njihovom postojećem djelokrugu rada i nadležnostima", poručili su nedavno iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. 

 

Iz ministarstva Nade Murganić su pojasnili kako će se za implementaciju odredbi iz IK u 2018. i 2019. godini potrošiti 141 milijun kuna. To je godišnje oko 69 milijuna kuna, od kojih značajan dio odlazi na gradnju skloništa za žene žrtve nasilja što je, usput napomenimo, manje nego što vlada troši na kupovinu novog voznog parka.

 

 

Hrvatska je već godinama članica Europske unije i NATO-a. To znači da je dio svoje suverenosti prenijela na spomenute asocijacije. Primjerice, EU može u ime Hrvatske pregovarati o dalekosežnim trgovinskim sporazumima, dok oružani napad na bilo koju članicu NATO-a podrazumijeva da joj sve ostale moraju priskočiti u pomoć. Kada bi, recimo, Iran napao Tursku, Hrvatska bi se zbog svog članstva u NATO-u našla u ratu s Iranom. 

 

Istanbulska konvencija je u poređenju s onime što za suverenitet države znači članstvo u EU-u i NATO-u neusporedivo manja “prijetnja”, tako da je posve smiješno što se svi koji se odjednom proglašavaju velikim suverenistima u slučaju IK još žešće ne zalažu za istupanje Hrvatske iz Europske unije i NATO-a.

LAŽ 4: Od Istanbulske konvencije će profitirati samo lijevo-liberalne udruge
 

U Hrvatskoj trenutno ima 19 skloništa za žene, koja nisu zemljopisno ravnomjerno raspoređena po državi, a niti imaju sveukupno ni približno dovoljno kapaciteta. Tih 19 skloništa vode ženske udruge, Katolička crkva i lokalne zajednice, te bi svi trebali dobiti više sredstava za rad i proširenje kapaciteta nakon ratifikacije IK, a ti kapaciteti se itekako trebaju povećati ako se uzme u obzir činjenica da u Hrvatskoj nasilje godišnje policiji prijavi oko deset tisuća žena. 

Dapače, bilo bi logično da Crkva podržava IK jer njena provedba znači više novaca za skloništa za žene koji su pod njenom upravom. U svakom slučaju, netočno je da će od ratifikacije IK profitirati isključivo feminističke udruge.