AKO je ikoji nogometaš u povijesti zaslužio nadimak Il Fenomeno, onda je to on. Ronaldo Luís Nazário de Lima jedan je od najvećih napadača koje smo ikada gledali, za mnoge najbolji u povijesti nogometa. Kada govorimo o njemu, ne pričamo samo o trofejima nego o načinu kako je zabijao, driblao, trčao i uživao u igri. U povijesti nogometa bilo je puno igrača čija je kolekcija trofeja bogatija od njegove, koji su možda ostavili i dublji trag jer su dulje trajali, no Il Fenomeno je bio prekretnica, nogometaš koji je bio simbol prijelaza iz romantičnih devedesetih u legionarski nogomet kakvom svjedočimo danas.

 

Nogomet se u međuvremenu puno promijenio. Statistika i brojke postale su važnije od dojma, a nekad nije bilo tako. Ronaldo, onaj pravi Ronaldo, bio je heroj te ere, epohe kad smo gledajući nogomet uživali isključivo u igri i potezima, a nismo brojali predasistencije, postotak točnih i netočnih dodavanja te tako vrednovali učinak pojedinca, a od nogometa stvarali znanost koja to nije.

 

Baš kao i Van Gaalov Ajax, Ronaldo je predstavljao možda i zadnji simbol romantičnog nogometa prije nego što je on postao talac globalnih korporacija, televizijskih kuća, selfie navijača i Instagram nogometaša, bogatih tajkuna i svega onoga odbojnog nastalog nakon ''Slučaja Bosman" što mnoge ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu čini nostalgičnima za vremenima kad to nije bilo tako.

 

S nepunih 18 godina, kao jednog od najvećih svjetskih talenata na Svjetsko prvenstvo u SAD 1994. vodio ga je brazilski izbornik Carlos Alberto Parreira. Premda je cijela država molila Parreiru da u vatru gurne novog Pelea, a čak se i izbornikova majka uključila u masovnu kampanju da se Ronaldu da šansa, iskusni trener bio je nepopustljiv. S dječakom je imao druge planove. Selecao su do četvrtog naslova prvaka svijeta vodili Romario i Bebeto, a mladi Ronaldo sve je to promatrao s klupe. Dok je sa zlatnom medaljom oko vrata i peharom u ruci trčao stadionom Rose Bowl, u njemu nije bilo ljutnje ni ljubomore. Svijet je čekao novog Pelea, a on je bio spreman uskočiti u Kraljeve kopačke.

 

Između Mundijala u SAD-u i onog koji je Ronalda čekao u Francuskoj prošle su četiri godine. U međuvremenu, brazilski princ je izrastao u pravog Kralja, jer tih nekoliko sezona koje je odigrao, najprije u dresu PSV-a, zatim Barcelone, a onda i Intera, bile su nešto neviđeno. Za nas koji nismo imali priliku gledati one najveće - Pelea, Cruijffa, Di Stefana, a za Maradonu smo bili još prebalavi - Ronaldo je bio heroj.

 

A onda je stiglo ljeto 1998. Brazil je u Francusku stigao s reputacijom prvog favorita jer je izbornik Zagalo u momčadi, osim poslovično sjajnih pojedinaca imao i jednog genija. Il Fenomeno, kako je u međuvremenu dobio nadimak, tada nije smatrao da u karijeri već ima naslov svjetskog prvaka. Tehnički, svoju medalju jest bio dobio, no taj Mundijal nije bio njegov. Zlato su osvojili neki drugi igrači, a on je želio svoj naslov.  Turnir u Francuskoj bio je prilika da Kralj dobije svoju krunu.

 

Brazil je već nakon prva dva kola grupne faze osigurao nastup u osmini finala. Na krilima Ronalda u osmini finala teško je stradao Čile (4:1), a u četvrtfinalu u sjajnoj utakmici Danska (3:2). U polufinalu Ronalda i Brazil čekala je fantastična Nizozemska. Van Gaalov Ajax stariji tri godine i pojačan Dennisom Bergkampom. Bila je to ljepotica turnira. Brazil je poveo golom Ronalda, a tri minute prije kraja izjednačio je Patrick Kluivert. Nakon produžetaka rezultat se nije mijenjao, a izvođenje udaraca s 11 metara po tko zna koji je put bilo kobno za Nizozemce. Brazil je ušao u finale i čekao boljeg iz dvoboja Francuska - Hrvatska.

 

Jako dobro znamo kako je ta utakmica nažalost završila i finalnu utakmicu protiv Brazila igrali su domaćini.

 

Ono što se događalo u brazilskom taboru noć prije utakmice ostat će zapisano u mitologiji nogometa kao najveća misterija svjetskih nogometnih prvenstava. Veća od fantomskog gola Geoffa Hursta u finalu 1966. protiv Njemačke i čudnija od neobjašnjivih poraza Brazila od Urugvaja 1950. te Mađarske od Njemačke 1954.

 

Što se zapravo dogodilo? Svjedoci su pričali da je hotelom odjekivala vika, a onda i plač. U pitanju je bio Ronaldo, svi su znali da se nešto desilo, ali nitko nije progovorio sve do sada. Punih 20 godina. Kako je cijeli slučaj bio obavijen velom tajne, nije trebalo puno da se zakotrljaju teorije zavjere. Neki su pričali da je Ronaldo doživio epileptični napadaj, drugi su tvrdili da nije izdržao pritisak finala i silna očekivanja nacije, treći su išli toliko daleko da su bili uvjereni da je najbolji igrač na svijetu bio otrovan.

 

Nitko nije znao što se točno dogodilo sve dok ovih dana Ronaldo sam nije ispričao svoju priču i na neki način bacio malo svjetla na najveću tajnu u povijesti Mundijala.

 

''Sve je bilo u redu za vrijeme ručka. Otišao sam u sobu malo se odmoriti, a onda sam osjetio nešto što nisam nikad u životu. Probudio sam se i bilo mi je užasno loše. Rekli su mi da sam buncao, vikao, otvorio sam oči i vidio sam nekoliko suigrača i doktora Toleda. Nitko mi nije želio reći što se dogodilo'', priča Ronaldo.

 

Postojala je čak i verzija da je umro, da je bio klinički mrtav, pa da su ga ipak uspjeli vratiti u život. "Znam samo da sam tražio da odu i da me puste da spavam, nije mi bilo dobro. Kad sam malo došao sebi, spustio sam se u hotelsko predvorje i vidio sam Leonarda koji mi je rekao da su liječnici odlučili da ne igram finale.''

 

Ipak, pojavio se na terenu.

 

"Svi testovi su pokazivali da mi nije ništa, da se ništa nije dogodilo. Ali Zagalo nije ni pomišljao da me stavi u momčad. Prije početka utakmice rekao sam mu da moram igrati, da sam u redu. Nije imao izbora i poslušao me. Igrao sam, a sve ono što mi se događalo vjerojatno je utjecalo na momčad i zato smo odigrali kako smo odigrali'', otkrio je slavni Brazilac.

 

Brazil je u tom finalu djelovao kao amaterska momčad, slično kao i protiv Njemačke u Belo Horizonteu prije četiri godine. Francuzi su igrali taman toliko koliko je im trebalo, a Selecao nije ni pokušao nešto napraviti. Ronaldo je pak bio sjena najboljeg igrača svijeta. Izgledao je poput duha koji samo šeće terenom. Francuzi su pobijedili 3:0 i osvojili su svoj jedini naslov prvaka svijeta.

 

"Imao sam obavezu prema svojoj zemlji, nisam želio izdati Brazil. Morao sam pokušati, makar po cijenu zdravlja'', zaključio je Ronaldo.

 

U Parizu su te večeri Francuzi bili bolji, no Ronaldo je već četiri godine kasnije osvojio svoj naslov. Gotovo sam je predvodio Brazil do pete titule svjetskog prvaka, a s osam golova bio je i najbolji strijelac Mundijala u Koreji i Japanu. Kralj je napokon dobio svoju krunu i prijestolje.