NOGOMET u svijetu nacija i nije toliko sporedna stvar.

U seriji tekstova predstavljamo grbove, dresove, himne i nacionalni identitet sudionika Svjetskog prvenstva u Rusiji. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana. 

Nacije su društvene, političke, ekonomske i kulturne konstrukcije nastale ljudskim djelovanjem

Danas, početkom 21. stoljeća, u svijetu postoji oko dvjesto nacionalnih država i gotovo jednako toliko priznatih nacija, a imanje nacionalnog identiteta je, bez sumnje, najuniverzalnija priznata vrijednost u političkom životu našega doba. Međutim, nije oduvijek bilo tako. Različiti su povijesni konteksti nosili različite načine identificiranja. Negdje i nekad primarno po religijskoj osnovi, po etničkoj, po pripadnosti monarhiji, po lokalnom mjestu ili regiji itd. Nažalost, osobito pri promišljanju o povijesti, suvremeni čovjek ne može (lako) iskoračiti iz svijeta nacija te se osloboditi pretpostavki, uvriježenih navika i mišljenja koje proistječu iz toga što živi u tom svijetu. U prijevodu, sve gleda kroz nacionalni spektar te svemu i svačemu prišiva suvremeni nacionalni identitet - francuski, španjolski, japanski, iranski, hrvatski, turski, ruski, srpski itd. Pri ukorjenjivanju takve prakse na međunarodnoj razini važnu ulogu igra i nogomet, kao kolektivni sport.

Cilj serije tekstova vezanih za reprezentacije sudionike SP-a 2018. u Rusiji jest upoznati se sa simbolikom njihovih dresova, grbova i himni kao temeljnih nacionalnih obilježja te ukratko približiti povijesna događanja koja možemo povezati s njihovim vremenom nastanka ili češćom uporabom. Pri tome će se naglasak stavljati na ključne riječi poput nacije i nacionalne države s ciljem ukazivanja na to da su one zapravo društvene, političke, ekonomske i kulturne konstrukcije nastale ljudskim djelovanjem, kako elita tako i puka, u moderno doba. Odnosno kako je najveća pogreška proučavati povijest neke nacije i nacionalne države kao da želimo doznati njenu biografiju, od praotaca do suvremenih ljudi, ili od pradomovine do današnje države, jer nacije nisu oduvijek prisutan ni prirodan oblik kolektivnog postojanja. S tim povezano, nastojat će se ukazati kako je nama poznat suvremeni nacionalni identitet zapravo plod neraskidive i uzajamne ljubavi politike i znanosti, ovjekovječene u 19.st.

Priče o ''našim precima'' su mit

Prihvaćali mi to ili ne, činjenica je kako primjerice Modrić i Matić nemaju nikakve krvne veze s plemenima Hrvata i Srba što su na ove prostore došli u stoljeću sedmom, baš kao ni Griezmann s malobrojnim ljudima što su se u srednjovjekovnoj Francuskoj i identificirali kao Francuzi, a kamoli s antičkim Galima Akinfeev ili Ševčenko s narodom Kijevske Rus', Lewandowski s poljskim husarima, jednako kao što ni Salah nije potomak antičkih Egipćana, Chicharito Azteka, Farfan Inki. Da ste nekog Bavarca Müllera početkom 19. stoljeća pitali je li on Nijemac, vjerojatno vam ne bi znao odgovoriti ni što taj pojam znači. Također, političke okolnosti zadnjih dvjesto godina su utjecale da De Bruyne nije Nizozemac, da je Moses Nigerijac ili da primjerice Katalonija, za razliku od Švicarske ili Australije, nije oformila vlastitu naciju, zbog čega Pique o njenom konstruiranju sve glasnije priča tek u zadnje vrijeme.

U konačnici, povijest svakog naroda zapravo je povijest asimilacije ili diferencijacije, odvajanja ljudskih grupa. Čistokrvne nacije ne postoje, a heterogenosti i različitosti su pravilo i uobičajena pojava. Pri tome se negdje zbog velikih migracija stanovništva ne može dokazati niti stoljetna prisutnost, a kamoli višestoljetno boravište predaka na jednom prostoru.

Zamišljena zajednica

Ako moramo odabrati ključne točke kada je svijet kakav poznajemo postepeno počeo poprimati nacionalni izgled, to bi bilo od vremena Američke i Francuske revolucije krajem 18. stoljeća. Projekt oblikovanja države prema nacionalnom principu predstavljao je najbolji mogući okvir za novu situaciju u kojoj se ukidao feudalizam, tj. bile su brisane granice između staleža zadane čovjekovim rođenjem, kada je društvo počelo doživljavati preobražaj iz nepravednog staleškog u svima jednako građansko. U novoj državi bi svaki njen građanin, tj. pripadnik nacije, trebao imati temeljna ljudska prava.

Međutim, mala rupa u cijeloj toj priči je što, kao prvo, ni postojeće države ni one koje su to željele postati nisu imale definiran teritorij. Kao drugo, širim slojevima puka pojam nacionalnog identiteta bila je čista apstrakcija. Naciju možda najprikladnije opisuje izraz ''zamišljena zajednica'', koja je, za razliku od etničke skupine, svjesnija svog postojanja te posjeduje ili traži svoja politička i društvena prava i kontrolu određenog teritorija. ''Zamišljena'' je zato što pripadnici čak i najmanje nacije nikad neće upoznati većinu drugih sunarodnjaka, pa čak ni čuti o njima, no u mislima svakog od njih ipak živi slika njihovog zajedništva.

Sretan brak politike i znanosti

Kako nacija nije postojala nigdje, valjalo je krenuti u njeno konstruiranje. Samo je u Europi tijekom 19. stoljeća postojalo tisuće nacionalnih ideologija, a do danas se uspjelo oblikovati tek četrdesetak nacija. Nisu svi imali jednaku šansu ni iste početne pozicije. Od izuzetne važnosti će biti, onima koji su uopće imali takve mogućnosti, sklopljen brak između politike i znanosti. Jednom ovjekovječen trajat će zauvijek. Primarni zadatak bračnog para postaje kreiranje nacionalne povijesti, odnosno prezentiranje prošlosti tako da se opravdaju čovjekove izmišljotine zvane povijesna, državna i etnička prava za legitimizacijom postojanja vlastite nacionalne države i njenog teritorija.

Po zadatku ili nošeni emocijama, konstruktori nacija (političari, povjesničari, umjetnici, pisci, svećenici i dr.) su radi nacionalnog zajedništva krenuli brisati sve identitete iz prošlosti i trpati ih u koš suvremenih nacionalnih identiteta, istovremeno iskrivljavajući prošlost mitologizacijom i selektiranjem podataka. Istovremeno se, barem u europskim slučajevima, izmišljaju mitovi o porijeklu, zlatnom dobu i propasti dok se povijesnim ličnostima pripisuju pothvati za domovinu ili naciju. Nacije se počinju prezentirati kao da svaka od njih ima svoju individualnost, povijest i sudbinu, svoj razvojni put kroz povijest od pradomovine do današnje države. Time se ujedno iz navodno plemenitih razloga brišu tisuće identiteta (grupa, pojedinaca, jezika, područja i sl.) što su nastajali, postojali ili nestajali u prošlosti.

Nacionalna povijest ulazi u obrazovni sustav i prezentira se generacijama diljem svijeta zadnjih sto pedeset godina, pri čemu svaka nacija nudi svoju interpretaciju koja opravdava njezina spomenuta prava. Naravno, kada smo u pitanju Mi, onda se proces zove edukacija, ali kada su Oni, onda je propaganda ili indoktrinacija. Iz obrazovnih krugova zaposjeda političke govornice i preplavljuje medijski prostor šireći se u javnu sferu, ulice, kavane, crkve, mitinge te u konačnici i u srca ljudi. Koliko će se, pak, netko zagrijati za nacionalni identitet stvar je brojnih socio-psiholoških čimbenika, od mentaliteta osobe i podneblja do životnih iskustava.

''Vidi ih, sve crnci, nema pravog Francuza''

Koliko smo često dosad čuli, ili sami pomislili, kako Pogba, Zidane i bezbrojni drugi nogometaši čiji su roditelji afričkog porijekla nisu pravi Francuzi jer očito nisu potomci Asterixa i Obelixa. Nasuprot njih stoje Lloris, Deschamps i dr. koji zbog svoje bijele kože to tobože jesu. Međutim francuski slučaj bi bio jasniji kada bi se posjedovale informacije o tome kako postoje različiti modeli pripadnosti naciji u svijetu. Nama u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi je poznat jedino i isključivo onaj o krvnoj povezanosti. Među Francuzima i u ostatku Zapada postoji i drugi, a u SAD-u i treći. Nijedan od njih nije manje vrijedan ili ispravniji od drugog jer činjenica je da ne postoji jedinstven kriterij tj. objektivna odrednica (jezik, religija, porijeklo, zajednička povijest, običaji, teritorij i sl.) što neku zajednicu čini nacijom.

Ne uzdižući ili umanjujući važnost jednog elementa naspram drugog, oni - ni svi skupa - ne čine neku ljudsku zajednicu nacijom. Kao najvažniji element pokazat će se volja, odnosno politički uobličena svijest o zajedništvu. U stvarnosti, svaka je nacija jedinstvena društveno-povijesna konstrukcija. Današnje nacije su tijekom 19. i 20. stoljeća konstruirane postupno iz dominacije jedne etničke grupe nad drugima, fuzijom etničkih grupa, iz ratova i religijskih podjela, iz literatura, iz antikolonijalnih otpora, nacionalističkih propagandi itd. A u konačnici završnu riječ imaju politički najmoćnije svjetske sile.

Tisuće etničkih, regionalnih, lokalnih i drugih identiteta su tijekom 19. i 20. stoljeća ili jednostavno nestali ili, pak, svojevoljno ili ne, iz ovih ili onih razloga prepustili primat nekom nacionalnom identitetu.

Na genima ne piše ''made in Croatia''

Da je nacija društvena i politička konstrukcija nastala ljudskim djelovanjem u moderno doba možemo lakše shvatiti ako napravimo odmak od proučavanja povijesti Europe u kojoj je svaka nacija opsjednuta višestoljetnim kontinuitetom za koji posjeduje određeni dokaz i bacimo pogled na nastanak preostalih svjetskih nacija. Primjerice, većina afričkih i azijskih je nastala iz kolonijalnog otpora unutar granica koje su prethodno ocrtali Britanci i Francuzi, latinoameričke su produkt kolonijalne španjolske administracije, mnoge islamske nacije i dalje kao primarni identifikacijski element uzimaj religiju itd.

Jedne su se nacije zbog različitih povijesnih, ekonomskih, društvenih i političkih iskustava razvile prije drugih, tako da je apsolutno nebitno je li se to dogodilo prije tisuću, dvjesto, sto ili pedeset godina ili jučer jer posjedovanje nekog nacionalnog identiteta nije vrlina nego tek neizostavan, iako banalan, način da se danas živi u suvremenom civiliziranom društvu. Njega osoba ne stječe rođenjem, na genima ne piše ''made in Croatia/Serbia/Spain/Nigeria'', nego kroz proces odgoja i socijalizacije. Iako je on uvelike predodređen sredinom u kojoj se rodio ili živi.

Lako se poistovjetiti s jedanaestoricom na terenu

Kako se koja nacija i nacionalna država konstruirala tako je ona morala kreirati i simbole kojima objavljuje svoj identitet. Tri temeljna su postali zastava, grb i himna koji, kao takvi, nalažu momentalno poštovanje. I dok su zastave i himne sve redom nastale tijekom 19. i 20. stoljeća, većina europskih nacija i nekoliko azijskih je svoje grbove mogla preuzeti iz postojeće kulturne baštine čime tobože odaju višestoljetni kontinuitet.

Osobito je nogomet u međunarodnim natjecanjima jak mehanizam političkog legitimiteta i nacionalne kohezije. Kao prvo, jasno dijeli nas od njih, a vlastiti identitet je uvijek lakše spoznati u usporedbi s nekim od kog se razlikuješ. Zamišljena zajednica koja broji milijune čini se stvarnijom u obliku momčadi koju čini jedanaest ljudi s imenima i prezimenima. Pojedinac, čak i onaj koji samo navija, i sam postaje simbolom svoje nacije. Čak i onima koje politika ili javni život zanimaju najmanje lako se identificirati s nacijom kad je simboliziraju mladi ljudi koji se uspješno bave onim u čemu je praktični svaki čovjek htio biti uspješan barem jednom u životu.

Istovremeno, boje reprezentativne sportske opreme i grb na prsima izvedeni su, obično, iz elemenata nacionalne zastave ili nacionalnog grba, dok se pjevanjem himne doživljava istovremenost i postiže jedinstvo u trenucima kada ljudi koji se uopće ne poznaju na melodiju izgovaraju iste stihove.

''Proučavati prošlost gledajući, da tako kažem, jednim okom na sadašnjost, izvor je svih pogrešaka i izvrtanja povijesti''

Za razliku od 19. stoljeća. kada su se iz plemenitih razloga stvarale ideje o povijesnim, etničkim i državnim pravima na nacionalnu državu, o njezinom opsegu, o pripadnosti naciji itd., danas, u 21. stoljeću, nema potrebe za stvaranje romantičarske nacionalne povijesti. Kao prvo, sve se u većoj ili manjoj mjeri temelje na mitovima, izmišljotinama i selektiranim istinama, tako da sigurno neće doći do općeg rasula nacionalnog sustava jer, jednostavno, tako svijet danas funkcionira. Kao drugo, s obzirom na to da nacionalna povijest nameće razdvajanja na nacionalnoj bazi i zahtjeva jasne granice ona nužno vodi i u narušavanje susjedskih odnosa jer se njihove nacionalne interpretacije povijesti nikada neće naći na istoj grani.

Nažalost, društvo je unazad dva stoljeća opsjednuto potrebom da se zajednice/pojedince/jezik/područja/pojave iz prošlosti utrpa u suvremene nacionalne identitetske kategorije  što rezultira time da se svemu prošlom prišiva epitet njemački, talijanski, španjolski, hrvatski, srpski, ruski, ukrajinski itd. Povijest je ipak puno složenija, a ljudi nisu oduvijek percipirali svijet oko sebe ovako kako mi to radimo danas.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom iz povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History

IZVORI:

Benedict ANDERSON, Nacija: zamišljena zajednica : razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Zagreb 1990.

Majkl Biling, Banalni nacionalizam, Beograd: XX. vek, 2009.

Ivan ČOLOVIĆ, Politika simbola, Beograd, 2010.

Erik Hobsbom,  Terens Rejndžer, Izmišljanje tradicije, Beograd: XX. vek, 2002.

Ernst Hobsbawm, Nacije i nacionalizam, Zagreb: Novi Liber, 1993.

Adrian HASTINGS, Gradnja nacionaliteta , Rijeka, 2003.

Husnija KAMBEROVIĆ, '' ''Turci'' i ''kmetovi'' – mit o vlasnicima bosanske zemlje'', Historijski mitovi na Balkanu (ur. Husnija Kamberović), 2003, Sarajevo, 67-84

Katarina LUKETIĆ, Balkan: od geografije do fantazije, Zagreb, 2013.

Vjekoslav PERICA, Nebeska Jugoslavija, Beograd: XX. vek, 2012.

Marko PIJOVIĆ, ''Demistificiranje ''etniciteta'' '', Historijska traganja, 10/2012., 9-153

Ernst RENAN, ''Što je nacija?'', Pro tempore - časopis studenata povijesti, 4/2007,

Antonio Sotomayor, The Sovereign Colony: Olympic Sport, National Identity, and International Politics in Puerto Rico, University of Nebraska Press, 2016.