PANINI je i te 1998. bio glavna okupacija nama klincima u kvartu i nije postojao trenutak većeg iščekivanja od onog kada nakon škole trčim na igralište da vidim je li netko dobio duplić koji meni treba. I sve je išlo fantastično. Limitirani džeparac ograničio je moju kupovnu moć, i zato s razlogom mogu reći da me nitko nije pripremio na tržište kao Panini. Ako si htio skupiti album, morao si znati dobro trgovati i licitirati, uz neizbježno klepanje i kokanje sličica mlađima, naivnijima i slabijima od sebe. Dva tjedna prije početka prvenstva falila je samo jedna jedina sličica. Neki lik iz Saudijske Arabije, a svi su mi djelovali isto. Prošao je dan, dva, tri i sedam, ali nitko nije dobio tog prokletnika. Bilo je to prije ere Facebooka i tisuću grupa na kojima ste mogli dogovoriti razmjenjivanje sličica. Bilo je to neko drugo, primitivnije, ali šarmantnije vrijeme za skupljanje sličica. Tada mi to nije pričinjavalo neku utjehu, i proklinjao sam svoju sreću i svijet koji se urotio protiv mene pa sam prisiljen tragati za likom kojem ne znam ime. Bilo je teško i već sam izgubio vjeru. A onda, dva ili tri dana prije početka prvenstva, fortuna mi je pokazala svoj savršeni smiješak. Prijatelj je pred mojim očima otvorio paketić iz kojeg je on veličanstveno izronio, prvi na redu. Sve preostale dupliće dao sam mu za njega. Tada sam znao da nikad neću zaboraviti Saeeda Al-Owairana.

Nekoliko godina kasnije, kada je fond mog nogometnog znanja i širine postajao širi marljivim skupljanjem kultnog Nogometa i traženjem legendi i mitova gdje god sam ih mogao pronaći, doznao sam tko je zapravo bio moj bijeli kit. Bilo je brutalno vruće tog lipanjskog dana 1994. u Washingtonu kada se veličanstvena belgijska generacija predvođena Preud'hommeom, Scifom, Nilsom i Wilmotsom suprotstavila hrpi anonimusa s nogometno nebitnih meridijana, koji su tamo valjda završili sasvim slučajno. A onda se dogodio jedan od najboljih trenutaka u povijesti Svjetskih prvenstava.

Al-Owairan je doslovno pretrčao cijeli teren, prošao je sve suparnike i poentirao za najljepši gol prvenstva. Godinama kasnije, shvatio sam, bio je to savršeno simboličan trenutak. Iako je već 1966. Sjeverna Koreja ostvarila veličanstven rezultat, nikad do tada svijet nije vidio takav trenutak čiste nogometne genijalnosti. Bio je to potez koji je sve dotad bio rezerviran za europske i latinoameričke nogoloptače. I premda je svijet kasnije upoznao umjetnike poput Nakate, neponovljive ikone poput Alija Daeija ili karike velikih i šampionskih ekipa poput Park Ji-sunga (nepravedno zaboravljajući velikane poput Cha Bum-kuna), taj trenutak bio je prekretnica u nogometnoj povijesti cijelog kontinenta. Prokletnik iz mojeg drugog Panijinevog albuma dao je toliko briljantan i nezaboravan trag dotad mističnim ekipama za koje nikog nije bilo pretjerano briga. Azijski nogomet postoji prije i nakon tog trenutka.