SKUPINA znanstvenika, uglavnom hrvatskih, otkrila je važan uzrok razvoja dijabetesa tipa 2 koji je u suvremenom svijetu postao svojevrsnom epidemijom, kako u zemljama u razvoju, tako i u razvijenom svijetu.

Rad je u cijelosti, osim jednog eksperimenta, napravljen na Medicinskom fakultetu u Rijeci, a objavljen je u najprestižnijem časopisu u području imunologije Immunity.

Suvremena epidemija

U svijetu u kojem danas živi više od milijarde ljudi s prekomjernom težinom (BMI > 25) i oko pola milijarde pretilih ljudi (BMI >30) (procjena Svjetske zdravstvene organizacije - WHO), debljina je jedan od najznačajnijih medicinskih problema današnjice. Ona je također povezana s brojnim bolestima, a jedna od najčešćih je šećerna bolest tipa 2 (T2DM) od koje boluje oko pola milijarde ljudi. T2DM je pak bolest koja je povezana s brojnim drugim bolestima koje mogu biti opasne po život.

Jedan od glavnih uzroka razvoja T2DM je kronična sistemska upala niskog intenziteta koja značajno doprinosi razvoju sistemske rezistencije na inzulin (IR), a čije je izvorište visceralno masno tkivo koje je smješteno u trbušnoj šupljini. U debljini dolazi do akumulacije masti u ovom tkivu što uzrokuje aktivaciju imunosnog sustava i razvoj upalnog procesa.

Kako je upalni proces u visceralnom masnom tkivu u debljini vrlo sličan upalnom procesu koji izazivaju različite virusne infekcije (npr. gripa, ospice, citomegalovirus i sl.) kojima je izložena i populacija pretilih osoba, riječki je tim pretpostavio da bi virusne infekcije mogle biti značajan faktor rizika za nastanak dijabetesa, poglavito u pretilih pre-dijabetičnih osoba. Iako je već ranije objavljeno nekoliko epidemioloških studija koje ukazuju na povezanost virusnih infekcija i razvoja T2DM, do sada još nije direktno, eksperimentalno utvrđeno da li i na koji način virusne infekcije zaista pogoršavaju T2DM.

Nova studija pokazala je da interferon-gama, medijator kojega luči imunosni sustav izložen virusnoj infekciji, uzrokuje smanjenje izražaja inzulinskog receptora na skeletnim mišićima, ali ne na drugim stanicama. Ta parcijalna inzulinska rezistencija uzrokuje povećanje razine inzulina u krvi kako bi se razina glukoze održala normalnom. Normalno uhranjeni ljudi i miševi kada su izloženi virusnoj infekciji imaju normalnu razinu glukoze u krvi, ali privremeno povećanu razinu inzulina.

"U daljnjim istraživanjima utvrdili smo da inzulin pojačava specifični anti-virusni imunosni odgovor posredovan CD8 limfocitima T i tako poboljšava kontrolu virusne infekcije. Dakle, otkrili smo fiziološki mehanizam interakcije između imunosnog (interferon-gama) i endokrinog (inzulin) sustava, gdje imunosni sustav koristi endokrini kako bi poboljšao svoje obrambene sposobnosti u virusnoj infekciji", ističu autori studije.

No, u pretilih pre-dijabetičnih osoba, koje zbog akumulacije masti imaju već razvijen određeni stupanj inzulinske rezistencije u jetri, virusna infekcija zbog gore navedenog mehanizma dovodi do pojačanja inzulinske rezistencije koju organizam više ne može kompenzirati povećanim lučenjem inzulina, što rezultira naglim povećanjem razina glukoze u krvi i razvoja T2DM.

Moći će se sprječavati i liječiti

Voditelj studije dr. sc. Bojan Polić s Medicinskog fakulteta u Rijeci (na slici gore desno) za Index je objasnio da je ovaj mehanizam univerzalan te da je ključan faktor rizika kod svih ljudi prekomjerne težine.

"Kod svih pretilih ljudi razvija se određeni stupanj upale koji potiče inzulinsku rezistenciju. Samo neki ljudi imaju izraženiju genetsku predispoziciju pa obolijevaju od T2DM“, rekao je Polić.

"Upala sama po sebi, pa i virusna, podiže razine inzulinske rezistencije, no pretili su ljudi na to osjetljiviji jer imaju određeni stupanj rezistencije već razvijen zbog akumulacije masti u jetri i drugim tkivima. Oni su puno osjetljiviji na virusnu infekciju u smislu pogoršanja kontrole razina glukoze u krvi, a naročito određena skupina koja još ima i neke genetske predispozicije za to“, rekao je Polić.

Autori ističu da navedeni fiziološki mehanizam predstavlja "Ahilovu petu" u virusnoj infekciji pretilih pre-dijabetičnih osoba, a njegova identifikacija podlogu za razvoj novih medicinskih procedura u prevenciji razvoja dijabetesa.

 "Mehanizam koji smo otkrili važan je iz dva razloga. Jedan je da bi se zahvaljujući njegovu otkriću u rizičnoj skupini predijabetičara razvoj T2DM mogao prevenirati cijepljenjem ili izravnim liječenjem infekcije nekim antivirusnim lijekovima. Drugim riječima, treba agresivnije pristupiti liječenju virusnih bolesti", rekao je Polić.

"S druge strane, kako postoji različit mehanizam smanjenja regulacije receptora inzulina u mišićima, u odnosu na jetru i druga tkiva koja su važna za dijabetes, stoga bi se na temelju tih razlika, kada se razluči njihov molekularni mehanizam i nađu odgovarajući terapijski ciljevi, mogli razviti specifični lijekovi koji bi djelovali na mišiće pa bi se spriječio smanjeni izražaj receptora pod utjecajem interferona gama. Dakle, trebalo bi naći specifične inhibitore koji bi blokirali djelovanje interferona gama u mišićima kako bi se prevenirao taj smanjeni izražaj receptora. Time bi se prevenirao i efekt na razvoj dijabetesa", dodao je.

U istraživanju su sudjelovali Marko Šestan, Sonja Marinović, Inga Kavazović, Đurđica Cekinović, Stephan Wueest, Tamara Turk Wensveen, Ilija Brizić, Stipan Jonjić, Daniel Konrad, Felix M. Wensveen i Bojan Polić.