Komentar Drage Pilsela: Molitva siromaha
DOGAĐA mi se i to, s vremena na vrijeme (nažalost, sve rjeđe), da nešto čujem, nešto vidim, nekoga susretnem, nešto lošega ili dobroga doživim, da požalim što živim kako živim, što sam tako olako zaboravio one neopisive trenutke sabranosti, molitve i tišine, kada nisam bio siguran ima li uopće Boga, a ležao sam u franjevačkom habitu, s čelom oslonjen na podu ili što sam previše ufuran u tu nekakvu svoju novinarsku ulogu.
Ne, varate se ako mislite da sam pobudalio u ovoj profesiji. Dakako, sasvim je moguće da sam pobudalio, ali sasvim sigurno ne tako što smatram da mi je novinarstvo sve u životu. Doduše, što više i više o tomu razmatram, sve manje uspijevam dokučiti što bih bio i čime bih se bavio da presuši u meni izvor koji me drži u struji žurnalizma ili pisanja uopće. Ali novinarsko mi je pisanje muka. Teret kojeg sve teže nosim.
I zato što bi ponekad, kao danas, samo plakao shvaćajući koliko sam mizerna osoba (slobodno mi to, poštovani forumaši, manje ili više sočno potvrdite) imam potrebu podijeliti nešto sasvim osobno a opet opće, barem za one koji se, ponekad, kao i ja danas, osjećaju ganuti spoznajom da su drugima upućeni, kao kap kiše žednoj zemlji i koji imaju potrebu da ta knedla koja se stvara u grlu pretvori u potrebu da nekome učinimo neku pažnju, neku sitnicu, neku dobru stvar.
Molim, zato, oprost, svima onima koje će ovo što ću sada napisati iritirati jer će zaključiti da sam zloporabio javni prostor. Da to ne napišem, mislim da bih otišao na spavanje siguran da ne zaslužujem se iz kreveta uopće više nikada ni podići vlastitim snagama.
Vjerujete li u Boga ili ne, ravnodušni ste ili pak ne znate točno kakav vam je svjetonazor, volio bih da se previše ne naljutite ako u ime vas kažem:
Gospodine, oprosti što sam navikao gledati na djecu koja izgledaju da imaju osam godina a imaju četiri ili pet godina više. Pa tako, oprosti i to što zaboravljam da mogu izići iz blata a oni ne.
Oprosti Gospodine što ne cijenim što imam kupaonicu, wc školjku i vodu, a ovi tvoji najmanji nemaju ništa od toga, a opet su zadovoljni i sretni.
Oprosti što svaki puta palim svijetlo potpuno nesvjestan da gomila moje braće i sestara to ne može činiti jer čitaju pod svijećom, ako je uopće imaju i ako uopće znaju čitati.
Kad bi bilo potrebno, mogao bih štrajkati glađu, iako bi mi bilo teško, jer sam proždrljiv, a ovi tvoji siromasi to ne mogu činiti, jer štrajkati glađu ne mogu oni koji su vječito gladni.
Oprosti, sto mi puta Gospodine oprosti, jer im govorim da čovjek ne živi samo od kruha ali se ne borim da bi ga uopće imali na stolu.
Volio bih, Gospodine, da ih volim, da molim kao siromah, da im budem glasonoša, ali sam toliko zagledan u sebe, toliko sam sebičan, toliko ohol.
Nekoć sam maštao kako ću život položiti za tvoje siromahe, da ću izgarati za njihovo dobro, da ću se svim silama boriti za poštovanje njihova digniteta, a postao sam drek, umišljeni bedak, nasilnik...
Molite, zato, ako možete, sa mnom: blaženi oni koji ne traže privilegije. Pomozi nam, Gospodine, jer nitko od nas nije toliko bogat da mu ništa nije potrebno niti toliko siromašan da nema što dati drugima.
Gazim, naime, 25. godišnjicu novinarskog rada, to jest, bavljenja novinarstvom i tako sam nesretan onim što gledam osvrnuvši se na prijeđeni put da vam to ne mogu opisati. Ako Boga znate učinite, barem vi, nešto vrijedno vlastitim životom i u životu drugih. Želite mudrost. Ona je potok koji ispire prljavštinu strasti. Mudrac, naime, vidi koliko treba a ne koliko može.
Drago Pilsel
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati