NE SANJATE, ovo se zaista dogodio. Dinamo je na Maksimiru pobijedio Spartak iz Trnave (3:1), ostvario prezimljavanje u Europi, srušio veliko klupsko prokletstvo i otvorio novu knjigu svoje europske povijesti. Kod nekih navijača izazvao je erupciju oduševljenja, dok je drugima dao prijeko potreban miran san.

Od Spartaka do Spartaka

Na granici između bizarnog, sudbonosnog i romantičnog je činjenica da je Dinamo svoje europsko prokletstvo prelomio protiv kluba koji se zove jednako kao onaj protiv kojeg je sve počelo. Bilo je to davnog 5. listopada 1966. godine, kada je Dinamo na Maksimiru u uzvratu prvog kola Kupa velesajamskih gradova ugostio Spartak iz Brna. Česi su sa sobom donijeli prednost od 2:0, ali ju je Zambata smanjio već u 4. minuti. Kada je Jukić poravnao ukupni rezultat nakon 20 minuta, Česi su bili u nokdaunu, ali su izdržali do kraja utakmice. U produžecima je Dinamu dosuđen jedanaesterac, ali je već pomalo zaboravljeni Ivica Kiš bio neprecizan. Nakon 120 minuta rovovske bitke, ukupni rezultat bio je 2:2. Tada se nisu raspucavali jedanaesterci, nego se stvar rješavala isključivo kockom. Odnosno, novčićem. Nakon dva neuspješna bacanja u kojima je kapetan Slaven Zambata lukavo zbunio suparnike i suca, pristupilo se i trećem bacanju. Zambata nije čekao da novčić padne na pod, nego se i prije konačnog ishoda počeo veseliti, skakati i širiti ruke, što je izazvalo istu reakciju njegovih suigrača. Sudac je bio prevaren a da toga vjerojatno nije bio ni svjestan. Nije se više htio natezati s prepredenim Purgerima - Dinamo je prošao dalje, a Spartak ispao. Ostalo je povijest - Dinamo je izbacio redom Dunfermline, Dinamo Pitesti, Juventus, Eintracht i Leeds, za prvi i jedini europski naslov jednog hrvatskog nogometnog kluba. Zambatin novčić postao je sinonim za najveći uspjeh u povijesti kluba. Ali tu je priča s Dinamovom srećom stala i najpoznatiji predmet u njegovoj povijesti postao je njegovo najveće prokletstvo.

U sezoni 1998./99. Dinamo je završio kao drugoplasirani u skupini Lige prvaka. Pogađate, to je bila jedina sezona u povijesti tog natjecanja u kojoj drugo mjesto nije donosilo prolaz u sljedeću fazu - na zamrznutom Maksimiru Olympiakos je stigao po željeni bod. Protiv Heerenveena Dinamo je imao 2:0 pet minuta prije kraja, ali nije izdržao. Fritz Stuchlik, poznatiji kao austrijski zločinac, pogurao je Heerenveen prema izjednačenju koje je donijelo novu frustraciju.

Sjećamo se punog stadiona protiv PAOK-a, šizofrene atmosfere u gradu i neobjašnjive moći Grka da zabiju iz jedine polušanse na utakmici. Sjećate se vjerojatno i Temišvara, kada smo u nevjerici gledali kako nam višestruko slabija momčad krade snove. Situacije, protagonisti sa suprotne strane i scenariji su se mijenjali, ali rasplet je uvijek bio identičan - beskrajna tuga i frustracija u svakom srcu koje kuca za Dinamo, ali uz već naučenu bespomoćnost. Lov na europsko proljeće bio je kao potraga za Svetim gralom. Svi su čuli da postoji i da je moguće naići na njega ako se dovoljno trudiš i ako te Fortuna barem malo poljubi, ali za Dinamo je to ostao nedosanjani san. Mijenjale su se sjajne generacije igrača, vatreni navijači dolazili su i napuštali tribinu, ali nitko od njih nije dočekao europski susret u kratkim rukavima. Pojam Zambatinog prokletstva od početne je zgodne prispodobe postao krucijalan dio klupskog identiteta. Svaki klub ima neku crtu koja ga određuje i čini baš takvim kakav jest. Dinamo je bio purgerski klub. Bio je izraz hrvatskog identiteta u bivšoj državi. Bio je klub koji je neprestano u prevratima i bitkama. Bio je klub koji je postao apsolutni gospodar HNL-a. I bio je klub koji nikako ne može prezimiti u Europi. Danas je umro dio njegovog identiteta, ali onaj koji smo svi toliko iskonski mrzili. Sumnjam da je sudac s utakmice protiv češkog Spartaka danas živ, ali treba se barem posthumno ispričati za sve ružne misli i riječi upućene u njegovom smjeru jer je dozvolio da ovakva kletva lebdi nad Maksimirom. Slaven Zambata konačno može odahnuti. Od danas je ono što i treba biti, jedan od najvećih Dinamovih centarfora, sa zanimljivom povijesnom zgodom iza sebe, a ne uzrok najvećih nevolja njegove europske povijesti. Nisam praznovjerna osoba, generalno mrzim mitove i držim ih slatkorječivim narativom koji daje nepostojeće bogatstvo nečemu što od sveg srca želimo romantizirati. Ali Zambatin novčić za mene je bio stvaran. Koliko god sam zbog dosadašnjih Dinamovih tragičnih ispadanja očajavao, toliko sam još više bio uvjeren u točno takav ishod. 

Dinamova europska povijest dobila je novi početak

Dinamova povijest može se podijeliti prema nekoliko velikih događaja, onih koji su definirali klub i njegovu bit. Netko je dijeli prije i poslije KVG-a 1967., netko prije i poslije 1982. godine, a netko prije i poslije povratka imena prije 18 godina. Ovaj uspjeh sasvim sigurno nema emocionalnu ni objektivnu vrijednost kao ti uspjesi, ali je u pogledu Dinamovih europskih avantura nova referentna točka. Dinamo konačno postaje klub koji jednostavno može normalno igrati Europu, prolaziti i ispadati iz nje kao svaki drugi klub a da pritom ne lovi vlastiti imaginarni i iracionalni cilj koji ga je paralizirao gotovo 50 godina. I koliko god predivan i oslobađajući osjećaj to bio, koliko god se litara alkohola danas ispije u nazdravljanju onih kojima je Dinamo u srcu, jedan majušni dio autora ovog teksta ipak je sjetan.

Proljeće u Europi je u svojoj osnovi relativno bezvrijedan cilj, koji nema nikakvu logičku potporu i nije nešto o čemu na takav način razmišlja ijedan drugi klub na svijetu. Ali za nas je bio čaroban iz jednostavnog razloga - smatrali smo ga neostvarivim. Baš je ono neostvarivo često i najprivlačnije, daleka težnja prema kojoj ploviš cijeli život uz neku dozu pomalo morbidnog zadovoljstva što nikad nećeš stići do nje, ali ti pokazuje put, daje ti svrhu i jednostavno postane dio tebe. Uspjehom se pokazalo da je taj narativ, koliko god bio minoran njegov udio u našoj zajedničkoj ljubavi prema Dinamu, zapravo izmišljen. A ljudi, posebno djeca, što fanatični sportski navijači zapravo i jesu, ne mrze ništa više od trenutka kada im netko otkrije da neka bajka nije čarobna priča, nego puka ovosvjetovna poruka kojoj su samo tvoje emocije i naivnost dali veće značenje nego što ga sama ima. Bajka je postala stvarnost, a stvarnost je uvijek dosadnija. Vrlo vjerojatno postoji dobar dio čitatelja koji nisu shvatili ovaj odlomak, ali to je sasvim u redu. Ne razumijem ga ni ja. Mrzio sam iz dna duše svaki Dinamov poraz. Ali istovremeno sam neopisivo volio taj prokleti Zambatin novčić i znam da će mi neopisivo nedostajati. Barem do sljedeće bajke koju zajedno napišemo i u nju povjerujemo.

Tomo, spavaj u miru

I konačno, ne bih si oprostio da na kraju teksta i ovakvog dana ne spomenem Tomislava Židaka. Voljeli ga ili ne, rijetko tko je o Dinamu pisao s toliko šlifa i osjećaja i rijetko tko je toliko volio Dinamo. I baš nitko nije mogao toliko očito zavaravati ljude, a da mu ipak svi vjeruju. Tomo je kreirao izraz "Dinamovo proljeće", a samim time i jedan veliki, bitan i neizostavan dio njegove povijesti. Kada je prije godinu i pol dana posljednji put sklopio oči, bilo je to grubo, nepošteno i naglo. Nisam više pratio njegova razmišljanja kao prije, ali osjećao sam da mu nedostaje još jedna kolumna, ma barem jedna rečenica da u miru ode na neko bolje mjesto. Sada konačno može spavati u miru.