BIVŠI veznjak engleske reprezentacije i prvoligaša Chelseaja Joe Cole objavio je u utorak kako odlazi u igračku mirovinu nakon 20 godina profesionalne karijere.

Cole, koji je prošli tjedan navršio 37 godina, odigrao je 716 utakmica i zabio 104 gola za sedam klubova, a karijeru je završio u američkom drugoligašu Tampa Bay Rowdiesu.

"Nakon 20 godina profesionalne igračke karijere, došlo je vrijeme da objesim svoje kopačke", kazao je Cole koji je igračku karijeru počeo u mladoj momčadi West Hama.

"To je bilo ostvarenje snova. Sve. Što god da se dogodi sljedeće nadam se da će sljedeća dva desetljeća biti posebna kao mojih zadnjih 20 godina", dodao je jedan od zadnjih nogometnih romantika.

Povodom oproštaja Joea Cola od aktivnog igranja nogometa podsjetit ćemo se na tekst koji smo objavili na Indexu uoči SP-a u Rusiji.

Postoje oni golovi koji svojom važnošću, simbolikom i estetikom stvaraju povijest i postaju njezin dio. O njima se pišu knjige, snimaju filmovi, postaju neizbrisiv dio kolektivne memorije navijača i nogometnih zaljubljenika širom svijeta ili, pak, nekog sasvim određenog podneblja.

Neki takvi golovi kultni status stekli su upravo zbog toga što su postignuti u datom povijesnom trenutku, u razdoblju koje je trebalo i tražilo takav gol. Nisu ni morali biti senzacionalno lijepi, a opet su njihovi strijelci i dan danas ovjenčani slavom.

Važni i nevažni golovi

Puno toga ovisi i o igraču koji zabije. Ako je to netko čija pojava na terenu protivniku utjeruje strah u kosti, ako je to netko tko drugačije hoda terenom i drugačije udara loptu nego svi ostali, onda će se i njegovi golovi drugačije tretirati i klinci će ih pokušavati reprizirati na školskom igralištu, a tiraže novina sljedeće će jutro zbog njih porasti.

S druge strane, postoje i golovi koji su svojom ljepotom zaslužili mjesto u nogometnim almanasima i strijelci koji su imali sreću da zabiju senzacionalan gol, ali i nesreću da taj gol ni po čemu nije bio važan pa se njih i njihovih golova sjećaju još samo najzagriženiji nogometni fanatici.

Jedan takav gol postignut je 20. lipnja 2006. u Kölnu na stadionu Mungersdorfer. Šveđani i Englezi igrali su treću, posljednju utakmicu grupne faze SP-a u Njemačkoj koja baš ništa nije odlučivala jer su i jedna i druga momčad već bile osigurale prolazak u osminu finala i igrale su samo za prestiž.

20. lipnja 2006. u Kölnu na stadionu Mungersdorfer. Šveđani i Englezi igrali su treću, posljednju utakmicu grupne faze SP-a u Njemačkoj koja baš ništa nije odlučivala jer su i jedna i druga momčad već bile osigurale prolazak u osminu finala i igrale su samo za prestiž.

Kao i četiri godine ranije, ždrijeb je Švedsku i Englesku spojio u istu skupinu i obje su momčadi prošle dalje. No za razliku od tadašnje ''skupine smrti'', u kojoj su još bili Argentina i Nigerija, u Njemačkoj su Šveđani i Englezi imali najlakšu skupinu na prvenstvu u kojoj su im protivnici bili neuvjerljiv Paragvaj i slabašan debitant Trinidad i Tobago.

Najljepši nevažan gol u povijesti Mundijala

Jedni i drugi su plasman dalje osigurali uoči posljednjeg kola i ta utakmica je nekako svima promaknula ispod radara. Šteta, jer ono što je na njoj napravio Joe Cole spada u nogometnu umjetnost. S više od 30 metara odapeo je iz voleja i pogodio same rašlje Isakssona. Remek-djelo. Komadić najdragocjenijeg nogometnog blaga koje je nažalost polako nagrizla kolektivna amnezija i ovaj tekst je samo skroman pokušaj da se golčina Joea Colea otrgne zaboravu.

Nikome nije jasno kako je West Ham ispao iz lige s onakvim igračima

Baš kao i autor za mnoge najljepšeg gola u povijesti engleskog nogometa, Joe Cole bio je velika nada s početka stoljeća. Nema onog tko je bio upoznat sa stanjem u engleskom nogometu a da u tom 170 centimetara visokom mladiću nije vidio fantastičan potencijal i top veznjaka. Cole je bio član one po pehu slavne generacije West Hama koja je 2003. ispala iz Premiershipa. Zašto kažemo slavne? Momčad u kojoj su igrali David James, Nigel Winterburn, Paolo Di Canio, Tomaš Repka, Don Hutchinson, Lee Bowyer, Michael Carrick, Trevor Sinclair, Les Ferdinand,Frédéric Kanouté, Titi Camara, Glen Johnson i Joe Cole, po nekom logičnom scenariju s obzirom na imena koja su te sezone stolovala na Upton Parku, trebala se boriti za plasman u Europu. Umjesto toga, prvi put nakon 1993. ispali su iz Premiershipa. Ipak, možda i ima neke logike u svemu tome.

U toj je ekipi bilo nekoliko zaista ikoničkih imena, poput Ferdinanda, Winterburna ili Di Canija, no njihovo zlatno doba bilo je odavno prošlo i u dresu Čekićara igrali su u smiraj karijera. S druge strane, Cole, Carrick ili Johnson tek su počeli igrati ozbiljan seniorski nogomet i njihovo vrijeme tek je dolazilo. Ukratko, West Ham je te sezone po imenima bio strašan, no momčad je bila miks igrača koji će tek postati igračine i onih koji su to nekad bili.

Trebao je biti lider i spasitelj posrnulog engleskog nogometa, a nakon što u tome nije uspio, progutao ga je zaborav

Nakon ispadanja, Joe Cole odmah je Upton Park zamijenio Stamford Bridgeom, a dres Chelseaja nosio je punih sedam godina. Za to je vrijeme osvojio tri naslova prvaka, dva FA kupa i igrao je finale Lige prvaka 2008. Koristan i korektan u sredini terena, bio je igrač koji je trebao biti legitimni nasljednik legendarnog Paula Scholesa. Imao je čelična pluća, strašan šut i jako dobar pregled igre. Joe Cole je bio igrač koji je jako puno obećavao, ali nikad do kraja svoj potencijal nije razvio. Za puno toga bile su krive ozlijede koje ga nisu štedjele, no za neke stvari kriv je bio i sam. Nakon što je otišao iz Londona 2010., više nikad nije zaigrao ozbiljan nogomet. Istina, pokušavao je, bio je u Liverpoolu, otišao je čak i na posudbu u Lille, vratio se u matični West Ham, no jednostavno to više nije bilo to. Zadnje utakmice odigrao je u Americi nastupajući za Tampu Bay.

Za Englesku je nastupio na dva svjetska prvenstva, 2006. i 2010. Hrvatski navijači posebno ga pamte jer njemu je Robert Kovač laktom razbio glavu te je zbog toga bio isključen u za Hrvatsku teškom kvalifikacijskom domaćem porazu 1:4 za SP 2010.

Joe Cole bio je predodređen da bude vođa, lider i igrač koji će desetljećima ponižavanom i ismijavanom engleskom nogometu vratiti ponos i dostojanstvo. Nažalost, u tome nije uspio. Engleski nogomet tapka u mjestu skoro 60 godina, a čovjeka koji mu je trebao vratiti slavu progutao je zaborav. Oni koji ga se i dalje sjećaju, pamte ga isključivo zbog onog što je napravio u Kölnu 20. lipnja 2006.