PRIJE dva dana javnost je zaintrigirala objava jedne aukcijske kuće koja nudi brončanu medalju koju je netko od igrača ili članova stručnog stožera nogometne reprezentacije Hrvatske iz 1998. odlučio prodati.

Ponuđeno odličje ovako je opisano: "Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Službena medalja za treće mjesto koje je osvojila Hrvatska. Brončana medalja visi o originalnoj vrpci. Proizvođač - Bertoni. Samo je trideset kopija ovakve medalje. U pitanju je apsolutna rijetkost u aukcijskoj prodaji." Autentičnost ponuđene medalje jamči aukcijska kuća, a početna cijena je 7,5 tisuća eura. Aukcija će se održati 7. i 8. prosinca, a medalju Hrvatske sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj dobit će onaj tko ponudi najviše. 

Tko je od originalnih Vatrenih odlučio prodati uspomenu na najvažniji trenutak svoje karijere i jednu od najljepših priča hrvatskog sporta uopće?

Okrenuli smo broj Petra Krpana, jednog od brončanih, i pitali ga gdje je njegova medalja.

''Bez brige, moja je na sigurnom. Kad se ta vijest pojavila u medijima odmah su me prijatelji u zezanciji zvali da me pitaju jesam li prodao medalju, a neki su tražili da je vide da se uvjere kako ne izmišljam. Ma, nema šanse da bih ju ikad prodao. Da se ne znam što dogodi, ta medalja će uvijek biti uz mene. Ona je dio povijesti, a takve se stvari ne prodaju. Nije me nitko nikad pitao da ju prodam, možda zato što svi znaju kakav bi odgovor dobili'', rekao je nam je bivši Vatreni koji je na senzacionalan način na mala vrata upao na popis za Francusku.

Embed from Getty Images

Podsjetimo, Krpan je karijeru započeo u strašnom Osijeku, možda i najjačem ikad, onom za koji su igrali Vukoja, Bičanić, Beširević, Žitnjak, Ergović, Špehar… Na Gradskom vrtu je igrao pet godina, a onda je zaradio poziv Ćire Blaževića u reprezentaciju, s kojom je u Francuskoj uzeo svjetsku broncu. Karijeru je potom nastavio u lisabonskom Sportingu, a onda u União Leiri. 2001. vratio se u Osijek, a onda prelazi u Zagreb s kojim osvaja naslov prvaka Hrvatske. Zatim slijede splitske godine. S Hajdukom je u dvije sezone osvojio naslov prvaka, Kup i Superkup. Vraća se u Portugal, a onda s Rijekom osvaja Kup 2006. Nakon kratke epizode u Kini, vraća se u Hrvatsku, odijeva dres zaprešićkog Inkera, a igračku karijeru zaključuje u rodnom gradu 2008. igrajući za lokalni Grafičar.

U međuvremenu je s Markom Babićem, još jednim Osječaninom i bivšim reprezentativcem, otvorio privatnu nogometnu Akademiju, a trenutačno obnaša funkciju izbornika hrvatske U-17 reprezentacije i instruktor je u Savezu.

S Krpanom smo pričali o aktualnom stanju u hrvatskom nogometu, o hrvatskoj reprezentaciji, o problemu napadača i, po njemu, najvećem problemu s kojim se mora boriti domaći nogomet – a to je nestrpljivost klubova i prerani odljev mladih igrača u inozemstvo.

Počeli smo s Ligom nacija.

''Kako je počelo, kako smo izgledali nakon prvog kola  i utakmice u Elcheu, oduševljen sam. Iza nas je najuspješnija godina u povijesti hrvatskog nogometa. Hrvatska je druga na svijetu, plasman u elitno kolo izborila je U-19 reprezentacija, U-21 je nakon 14 godina izborila Euro, a Dinamo nakon 50 godina europsko proljeće. Također, osigurali smo status nositelja u kvalifikacijama za Euro 2020., a to je bio glavni cilj uoči početka Lige nacija. Naravno, ostaje žal što se nismo plasirali na final-four, no bez obzira na sve moramo biti oduševljeni. Što se tiče nastupa u Ligi nacija, da, složio bih se da je bilo oscilacija u igri, ali pokazali smo da imamo kvalitetu.''

Petar Krpan je bio jako dobar napadač i on je jedan od mjerodavnijih kad pričamo o problemu nedostatka prave špice. Rebić i Perišić su krila, Kramarić također nije rođeni centarfor, a na koncu, to nije bio ni Mario Mandžukić. Krpan danas radi s mladima, kao rijetko tko poznaje situaciju i zbog toga smo ga pitali u čemu je problem s pravim napadačem.

"Zapitajmo se zašto od Šukera i Dudua nemamo vrhunskog napadača''

''U pravu ste. Od Davora i Eduarda nismo imali vrhunsku klasičnu špicu. Od njih dvojice hrvatski nogomet nije imao igrača koji je sposoban zabiti iz ničega. Zapitajmo se zašto je to tako. To je veliki problem jer za razliku od nekih reprezentacija koje imaju takve igrače, mi moramo krvariti da bi zabili. Ono što me posebno muči je činjenica da takvog igrača ne vidim ni u mladim selekcijama. Jednostavno ga nemamo. Zašto je to tako? Za odgovoriti na pitanje potrebna je dublja analiza. Pogledajte tko u HNL-u igra tu poziciju, koji igrači zabijaju najviše golova. Samo stranci. Nekad su vrhunski talenti imali priliku da sazriju, klubovi su znali istrpjeti neke mladenačke bolesti tih klinaca i zato su izlazili Šukeri, Bokšići, Vlaovići, Cvitanovići… Danas je sve drugačije. Pitam vas koji klub u Hrvatskoj ima volje, želje i strpljenja čekati mladog igrača? Dinamo ili Hajduk, koji se bore za Europu i titule ili klubovi s dna ljestvice koji se iz kola u kolo grčevito bore za ostanak. Centralni napadač U-19 je Šego. Može li ga Hajduk istrpjeti? Malo igra, pa onda ne igra. Tko je u Dinamu glavni napadač? Gavranović. Dakle, stranac. U Osijeku je to Henty, a bio je Ejupi. U redu, tu je sad i Marić, ali čini mi se da je on više izuzetak, nego pravilo. Pri tome govorim o klubovima koji se bore za Europu, koji bi po mom mišljenju trebali biti u stanju istrpjeti mlade talentirane igrače jer od njih profitira reprezentacija. Ako to oni nisu u stanju, što očekivati od klubova kojima je svaki dan borba za puko preživljavanje'', rekao nam je Krpan pa je nastavio pričati o još jednom gorućem problemu hrvatskog sporta – o menadžerima:

Menadžeri, roditelji i klubovi

''Čim se pojavi dijete koje malo iskoči, odmah se pojavi nekakav menadžer koji mu obećava brda i doline. Roditelji su nestrpljivi, ne mogu dočekati da im se dijete razvije na ispravan način nego bi do para i uspjeha željeli doći bržim putem. A to se tako ne radi. U zabludi su svi oni roditelji koji misle da im je dijete nakon tri, četiri dobre utakmice novi Messi. Zbog nekih sitnih interesa upropaštavamo djecu. Da je isto to dijete dobilo garanciju da će igrati, da će ga se istrpjeti, onda bi na taj način i reprezentacija puno dobila, a i sami  klubovi. Međutim, to je tako kad smo ovisni o sitnim ciframa jer bogati klubovi jedu sve ove male. No, tu smo gdje jesmo, ne isplati se kukati. Unatoč svim tim problemima, hrvatski nogomet je ove godine napravio strašne stvari i na to moramo biti ponosni. Mislim da mi u Hrvatskoj toga nismo svjesni, ali naš nogomet je svjetski brend. Sad sam bio u Portugalu, pa to nije normalno, svi samo traže kockice. Žao mi je samo kad vidim da nas vani puno više cijene nego doma.''

Tvrdite da se u našoj zemlji hrvatski nogomet puno manje cijeni nego vani. Ako je to tako, što bi po vama trebalo napraviti da se percepcija javnosti promijeni?

''Ne znam, to je delikatno pitanje. Trebali bi svi mi koji smo u nogometu sjesti i ozbiljno raditi na tom pitanju. Trebamo što više ulagati u manje sredine poput Pula ili Varaždina. Imamo sad odlične terene u Rijeci, Splitu, Osijeku, Zagrebu. Sve su to top tereni. To trebamo iskoristiti jer mladih talenata imamo. Što se tiče tih nekih priča o sukobu juga i sjevera, to su za mene totalne gluposti. Zar ne bi trebalo biti normalno da smo svi skupa, da svi radimo za isti cilj. Igrao sam u Hajduku, u Osijeku, u Zagrebu… S Hajdukom i sa Zagrebom sam bio prvak. Obožavam Hajduk, ali tko je Splićanima kriv što su zadnji put bili prvaci 2005.? Mislim da je najvažnije da klubovi budu stabilni, da se zna plan kluba, da temelji budu zdravi i kad bi to bilo tako onda sam siguran da nitko ne bi tražio neprijatelja u susjedstvu.''