PROTEKLA godina dala nam je sve ono najbolje i najgore od MMA-a. Velika rivalstva i mečeve, senzacionalne uspjehe i epske poraze, povratak kraljevske kategorije u svom punom sjaju i konačan odgovor na pitanje je li nam više stalo do sporta ili showa.

Teška kategorija ponovno je kraljevska

Dugo godina prevladavalo je mišljenje kako je teška kategorija jedna od onih u UFC-u (a posljedično i većini ostalog svjetski relevantnog borilačkog svijeta) najdeficitarnija talentom. Danas je to daleko od istine. Stipe Miočić možda je izgubio titulu zbog nepažnje, ali je i dalje stroj koji je počistio kategoriju kao nitko prije njega. Curtis Blaydes je važio za potencijalno prvog izazivača i najkompletnijeg borca nove generacije teškaša, dok ga već pomalo zapostavljena kamerunsko-francuska zvijer Ngannou nije pobijedila. Sličnu sudbinu dijeli i Alistair Overeem koji je pobjedom nad ruskom senzacijom Pavlovičem poručio kako njegova karijera nije gotova. Konačno, povratkom Caina Velasqueza koji se sve do Stipe Miočića smatrao daleko najboljim teškaškim prvakom kojeg je UFC ikada imao, s velikim iščekivanjem možemo gledati prema 2019. i potencijalnim mečevima koje jedva čekamo. Uvrstimo li u jednadžbu i renesansu Juniora dos Santosa, nadolazećeg udarača Tuivassu, rekordera Lewisa i nevjerojatno opasnog Olejnika, možemo reći da teška kategorija jako dugo nije imala ovakvu konkurenciju. Zaboravio sam napomenuti i trenutnog prvaka i jednog od najvećih boraca u povijesti sporta, Daniela Cormiera. Ako propadne njegov super-meč protiv WWE senzacije Brocka Lesnara, Stipe bi priliku za povratak titule mogao dobiti i mnogo prije nego li se nadao. Konačno smo u situaciju u kojoj je kvaliteta toliko koncentrirana, a razlike toliko suptilne, da samo jedna borba mijenja sliku čitave divizije.

Konačno, Bellatorov teškaški turnir pokazao je zavidnu razinu kvalitete i izvan najveće svjetske organizacije. Fedor, Roy Nelson, Ryan Bader i Matt Mitrione su imena koje bi i Dana White rado imao na svom rosteru, a Mirko Filipović je i dalje ime koje privlači nevjerojatnu pozornost i eventualnom pobjedom nad Nelsonom može na samom kraju karijere doći u šansu za novi veliki pojas.

Khabib i McGregor najbolje su što se sportu moglo dogoditi

Najveći i najbitniji događaj protekle godine bio je dugoočekivani okršaj između Khabiba i Conora, dva sasvim drugačija arhetipa prvaka. S jedne strane (prividno) skromni Nurmagomedov čija je karijera i opus samo logičan nastavak sličice iz njegova života kada je kao šestogodišnjak učio hrvanje protiv - medvjeda. Tip koji nikad nije izgubio rundu u najopasnijem kavezu na svijetu dugo je vremena zanemarivan od UFC-a, dobrim dijelom zbog svojeg neprilagođenog karaktera. Koji je uglavnom posljedica specifične čečenske kulture zbog čega svaki put djeluje kao uljez, tip u američkim filmovima koji dođe iz nepoznate zemlje, bori se na način koji je nepoznat cijelom svijetu i ta mistika čini ga neopisivo opasnim tipom za kojeg znate da će biti najozbiljniji konkurent vašem američkom junaku, glavnom glumcu i tipu s kojim se apsolutno možete poistovjetiti. S druge strane stoji Conor McGregor, tip koji je u nešto više od sedam godina prošao put od primanja socijalne pomoći do odijela koja izgledaju kao nešto što bi nosio neki zli vladar podzemlja u nekom futurističkom krvoproliću koji je režirao Tarantino. Borba je završila prilično očekivano - Nurmagomedov je kao najbolji hrvač UFC-a dočekao Conora tamo gdje je ovaj najslabiji, a inače poznata Irčeva izvrsna kondicija nije bila spremna na takav presing nakon što se nije borio, izuzmemo li eskapadu s Mayweatherom, dvije godine.

Ono što se dogodilo poslije meča je nešto najbolje što se moglo dogoditi ovom sportu. Slobodna borba nosi vrlo jednostavnu, ljudima istinski urođenu privlačnost, izravniju od svih ostalih sportova. Za razliku od kompleksnih pravila unutar kojih loptom, pakom ili diskom stižete do odličja, u slobodnoj borbi morate doslovno ozlijediti suparnika do one granice koja je potrebna da se borba prekine, čime se ipak donekle zadovolje društvene norme i naše samozavaravanje da smo napredniji od rimskog plebsa koji je oduševljeno klicao gladijatorskim borbama. Situacija u kojoj jedan borac stoji s visoko podignutom rukom, a protivnik do njega leži u vlastitoj lokvi krvi, najizravniji je i najčišći osjećaj pobjede, oko kojeg nije potrebna nikakva dodatna interpretacija i svima nam jasno daje do znanja tko se dokazao kao onaj koji može predvoditi naše pleme.

Mirko Filipović često nam objašnjava da se nijedan sportaš nakon poraza ne osjeća tako jadno i poniženo kao borac koji leži na podu.

UFC je, s druge strane u nastojanju da profesionalizira i standardizira sport, ostao na pola puta između japanskog spektakla koji je često koketirao s cirkusom i hladnokrvne organizacije koja slijepo slijedi pravila, kao što to prividno čini i, recimo, FIFA u nogometu. UFC je danas organizacija koja ima službena rangiranja u svakoj težinskoj kategoriji, a koja često vrlo malo znače u vidu toga kome se daje šansa za titulu. UFC ima stroga pravila vezana uz doping. Ali onda istovremeno određenim borcima daje višegodišnje suspenzije, dok za druge prebacuje priredbe samo nekoliko dana uoči održavanja, dajući pritom najsmješnija opravdanja koja ćete ikada čuti. UFC izbjegava Prideovu praksu "circus fightsa" u kojima smo mogli vidjeti kako se Fedor bori protiv čovjeka od 200 kila, dok istovremeno kečerske zvijezde uvodi u roster, odmah ih stavlja u glavni program najvećih evenata, pa čak im i daje šansu za titulu nakon skora od dviju pobjeda i jednog poraza.