U POVODU Međunarodnog dana sjećanja na holokaust na zagrebačkoj se katedrali mogao vidjeti nesvakidašnji prizor - ogromni transparent na kojemu je na hrvatskom i hebrejskom jeziku pisalo “27. 1. – Dan sjećanja na žrtve holokausta – Međunarodni dan sjećanja na HaŠoa”, a uz to i citat iz Knjige proroka Izaije (56, 5): “Podići ću im u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime… dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno.”

S obzirom na općepoznatu činjenicu da je Katolička crkva u Hrvata ultranacionalistički i desno nastrojena, te da u svojim strukturama ima i mnogo otvorenih ljubitelja NDH, ovakvo obilježavanje Dana holokausta bilo je iznenađujuće, između ostaloga i jer se dogodilo prvi put. No, nije sve ostalo samo na transparentu, nego je i zagrebački kardinal Josip Bozanić u prisustvu predstavnika židovske zajednice održao i govor o holokaustu u kojemu je dosad najoštrije osudio taj strašni zločin, jedinstven u povijesti čovječanstva.

Iznenađujuća naklonost lijevo-liberalnih medija

Bozanić je zbog toga dobio dosta pohvala i od medija i javnih aktera inače kritičnih prema društveno-političkom djelovanju Katoličke crkve u Hrvatskoj, pa je tako liberalni portal Telegram Bozanićev govor ocijenio “važnim nastupom”, a ljevičarski povjesničar i predsjednik Nove ljevice Dragan Markovina konstatirao da je to bio korak u dobrom pravcu, ali da Bozanićev potez “nije ni približno dovoljan”. Slobodna Dalmacija je s uzdahom olakšanja svoj članak o tome naslovila s “Kardinal Bozanić napokon jasno i glasno osudio zločine počinjene u NDH, učinio je to na istom mjestu kao i nadbiskup Stepinac”, a tjednik Express se zapitao “Što se krije iza Bozanićevog napada na NDH?”, konstatirajući da je njegov govor bio “iznenađujuć i pokajnički”.

O tome kakvu je politiku dosad vodila Katolička crkva u Hrvata, zorno svjedoče konstatacije o Bozanićevom istupu kao iznenađujućem, odnosno iznenađenjem se smatra osuda holokausta od strane jednog hrvatskog katoličkog velikodostojnika. Ipak, reakcije na Bozanićev govor su, uza sve ograde, u lijevo-liberalnoj javnosti bile pretežito pozitivne, a vrijedi napomenuti i da je u svom intervjuu na televiziji N1 pozitivno o tom istupu govorio i Ante Đapić, nekadašnji lider HSP-a i današnji predsjednik marginalne desničarske stranke Desno, koji je poznat po svojim filoustaškim sentimentima. 

I Đapić pohvalio Bozanićev govor

Za Đapića je to bio “veliki iskorak”, te je još dodao: “To pokazuje da Katolička crkva ima snagu da sa židovskim narodom sama progovori o holokaustu. On je vrlo jasno istaknuo odnos Katoličke crkve prema holokaustu. Jedino mi je malo sporan onaj dio oko potomaka, da se oko toga trebaju preispitati. Ja sam iz ustaške obitelji, ali nikad se zbog toga nisam osjećao odgovornim niti sam mislio da je netko iz moje obitelji činio zločine. Svaki zločin ima svoje ime i prezime.”

Zanimljivo je i da su neki lijevo-liberalni mediji vidjeli u Bozanićevom govoru i više od onoga što je kardinal doista odgovorio, pa se tako citiralo da je on rekao kako “kršćanin ne može biti ljubitelj NDH”, dok je Bozanić zapravo rekao da “kršćanin ne može biti antisemit”. S obzirom na povijest kršćanstva, a naročito Katoličke crkve, to je poprilično revolucionarna, ali i licemjerna izjava, s obzirom na općepoznate činjenice o tome da je baš RKC milenijima bila glavna širiteljica antisemitizma, između ostaloga svojim stavom da su Židovi ubili Isusa. 

Bozanić nije spomenuo ni ustaše ni NDH, a kamoli ih osudio

Bozanić u svojem kratkom govoru, koji u tekstualnoj formi zauzima manje od četiri stranice, nije niti jednom spomenuo NDH, kao niti ustaše, iako je na području današnje Hrvatske i BiH baš NDH bila ta koja je provodila holokaust. Bozanić je izrijekom spomenuo Jasenovac i to ovako:  “Za Dan sjećanja na žrtve holokausta izabran je 27. siječnja, dan oslobođenja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, simbola svih nacističkih i fašističkih logora diljem Europe, pri čemu mi moramo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi."

No, Bozanić je sam u svom govoru kroz propuštanje da Jasenovac jasno i glasno kvalificira kao ustaški logor smrti i proizvod službene politike NDH učinio baš suprotno od onoga što preporučuje, a to je dati “posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj”. Iz Bozanićevog govora se bez problema može zaključiti da je Jasenovac 1941. pao s Marsa na teritorij onoga što je danas RH, a ne da je bio logor smrti koji je osnovala i vodila NDH, da je bio logičan izraz ustaške ideologije, koju Europski sud za ljudska prava kvalificira fašističkom i rasističkom, a ustaški režim totalitarnim.

Slučaj Stjepana Razuma

Još licemjernije zvuče Bozanićeve riječi o Jasenovcu ako se zna činjenica da je jedan od vodećih hrvatskih apologeta ustaštva i negatora Jasenovca šef Matičnog ureda Zagrebačke nadbiskupije. Svećenik Stjepan Razum nedavno je i s ekstremno desnim akademikom Josipom Pečarićem predstavio knjigu pod naslovom “Razotkrivena jasenovačka laž”, koja je prije dva tjedna predstavljena u dvorani Isusovačke crkve u Zagrebu. Bozanić, dakle, na važnoj poziciji na Kaptolu drži negatora Jasenovca Razuma, a istovremeno drži govore o “strahotama Jasenovca” koje taj isti Razum niječe. U pitanju je školski primjer katoličkog licemjerja.

Na to upozorava i povjesničar Hrvoje Klasić u izjavi za Index: “Po meni, ne radi se o nikakvom povijesno govoru, jer ako 2019. godine govor jednog kršćanskog svećenika koji govori protiv holokausta smatramo povijesnim, onda je situacija mnogo gora nego što mislim. Što se tiče samog sadržaja, vrijedi ga usporediti s istupima Alojzija Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata. On je u jednoj prilici osudio Jasenovac, ali kao i Bozanić nije izrijekom osudio ustaški pokret niti NDH. Još gore je što Stepinac tijekom rata nije svećenike pozivao na red i da se ponašaju u skladu s njegovim govorima, a to ne čini ni Bozanić. Od tih nekoliko izgovorenih rečenica bilo bi mi draže da Bozanić djeluje u okviru svojih ingerencija koji organiziraju predstavljanje knjiga koje slave Maksa Luburića i negiraju Jasenovac, te projekcije takvih filmova. Gdje je Bozanićeva reakcija na izjave Stjepana Razuma i Vlade Košića?”

Klasić poziva Bozanića na djela, a ne prazne riječi

“U čije ime govori nadbiskup Bozanić i kome se obraća?”, pita se Klasić, te nastavlja: “Ako ne govori u ime katoličkih svećenika u Hrvatskoj, kao i onih u emigraciji koji i dalje slave Antu Pavelića, u čije ime govori? Samo u svoje? Ako im se ne može suprotstaviti, onda se Bozanić zapravo obraća ljudima koji ionako osuđuju holokaust, genocid i revizionizam.”

Pitali smo Klasića kako bi izgledao Bozanićev govor o ovoj temi koji bi se mogao doista smatrati povijesnim. Podrazumijeva li to i spominjanje Srba, Roma i hrvatskih komunista koji su bili žrtve Jasenovca? Natpis na ćirilici i petokraku na katedrali uz hebrejski jezik?

Klasić odgovara da nije veliki pristaša takvih gesti i velikih simboličkih govora, nego preferira vođenje sustavne politike koja bi bila proturevizionistička i koja bi utjecala da se vrijednosti o kojima se govori i žive u društvu.

“Ali ako baš moram, volio bih da Bozanić na dan obilježavanja proboja logoraša iz Jasenovca na tom mjestu održi misu i govor, zajedno s predstavnicima židovske i pravoslavne vjere, da na tom mjestu upozori na zlo koje se događalo dok su ustaše bili na vlasti. Također, da spomene svećenike koji su se suprotstavljali fašizmu i sudjelovali u antifašističkom pokretu, ali i da zatraži oprost u ime velikog broja svećenika koji je podržavao NDH i ustaše. Zbog njih treba istražiti kajanje i zatražiti oprost od žrtava i potomaka žrtava”, zaključuje Klasić.

Katastrofalni Bozanićev odlazak u Jasenovac 2009. godine

Znakovito je da je Bozanić baš prije točno deset godina imao priliku to učiniti. U medijima se u rujnu 2009. naširoko najavljivalo kako će Bozanić s biskupima konačno posjetiti Jasenovac. No, cijela se stvar pretvorila u fijasko. Naime, Bozanić je prvo održao propovijed u crkvi u Jasenovcu, na kojoj je nastupio prilično defenzivno. “Osjećamo duboku bol zbog svih žrtava, a posebno zbog onih koji su trpjeli i bili ubijani od strane pripadnika hrvatskog naroda, a još više od strane pripadnika Katoličke crkve, ali nismo došli ovamo radi raspravljanja i polemiziranja, a ne dolazimo iznijeti, premda to neki od nas i dalje traže - ispriku, opravdanja, očitovanja", rekao je tada Bozanić, odbijajući i samu ideju da bi se trebao ispričati.

Nije propustio ni lamentirati kako je prava žrtva Jasenovca reputacija ideje Neovisne Hrvatske Države: “Dobro znamo koliko su upravo žrtve jasenovačkog logora bile iskorištavane u svrhu stigmatiziranja hrvatskog naroda, kao genocidnog naroda i hrvatske države kao nepoćudne jedinice.” Nije ni izdržao da u istu rečenicu spakira i jasenovačke žrtve i Alojzija Stepinca, stavljajući ih u ekvivalentan položaj kroz konstataciju da žrtve u jasenovačkom logoru vape za istinom, a prema njegovim riječima 'vape i za istinom o Blaženiku Stepincu koja je prekrivena plaštem laži”. Tj. Bozanić je ubijene u Jasenovcu koristio da reklamira Stepinca.

Bozanić je ostao isti licemjer, samo je nabavio bolji PR

I na kraju je poentirao rečenicom koja je vrhunac licemjerja i laži: “Još je nerazumljivije da se danas, s političkih pozornica, propagira da je Katolička crkva uporište ustaštva.” Ma kakvi, Stjepan Razum, Vlado Košić, Luka Prcela, Vjekoslav Lasić i mnogi drugi javnosti dobro poznati filoustaški nastrojeni pripadnici klera nemaju nikakve veze s Katoličkom crkvom u Hrvata.

No, svoj najodvratniji potez Bozanić je ostavio za kraj svojeg posjeta Jasenovcu te 2009. godine. Krenuo je sa svojom svitom prema kamenom cvijetu, ali se na pola puta okrenuo i odbio je posjetiti spomenik ubijenima u Jasenovcu. Nije mu se dalo hodati još 500 metara, izgleda.

U osnovi, nema neke suštinske razlike između Bozanićeva ponašanja kada je riječ o osudi ustaštva i NDH 2009. i danas. Jedina razlika je što je kardinal u međuvremenu angažirao bolje ljude za PR, pa se njegovo standardno licemjerje, iza kojega se kriju filoustaške strukture Katoličke crkve u Hrvata, ovaj put uspjelo javnosti prodati kao značajan korak naprijed i pozitivan povijesni čin.