VELJAČA 1988: Novosadski odvjetnik Veljko Komlenović stigao je do mirovine, ali nije prestao dokazivati da bi način izvršenja smrtnih kazni trebalo mijenjati. Zbog osuđenika, ali i zbog izvršitelja. Zar nije humanije da to obavlja medicinsko osoblje nekom injekcijom ili da se izvršenje kazne prepusti samom osuđeniku? – pita se on. I sve dokazuje sudbinama egzekutora koje opominju...

Život je tako htio da Veljko Komlenović u svom životu lovi, tuži i brani kriminalce. Poslije rata radio je u SUP-u, potom bio tužitelj, a krajem radnoga vijeka skrasio se kao odvjetnik u Novom Sadu. Zaposlenja su se mijenjala, stigao je ovaj odvjetnik i do mirovine, ali nikada ga nije napustila ideja o ukidanju smrtne kazne.

Pripada redu okorjelih abolicionista u nas i s najvatrenijim zagovornicima te ideje pokušao je sve i svašta. Pokretali su osnivanje udruženja u nekoliko navrata kako bi organizirano djelovali po programu, sa svim potrebnim statutima i materijalnim sredstvima, koja su potrebna za jedno udruženje. Ali nije išlo. Posljednji pokušaj grupe abolicionista na čelu s dr. Ivanom Jankovićem, među kojima je bio i Komlenović, proglašen je neustavnim.

Borba za ukidanje smrtne kazne stajala je Veljka Komlenovića i akademske titule. Nije magistrirao iz svog rada, koji je uvelike potkrjepljivao razloge ukidanja smrtne kazne (nije htio izbrisati nekoliko "spornih rečenica"). Prihvatljivije mu je bilo da se odrekne titule magistra nego jedne rečenice i svog uvjerenja ispisanog u tom radu.

Razlog više

"Za smrtnu kaznu i protiv nje uvijek će se naći dovoljno razloga. Ja sam tragao za razlogom više protiv smrtne kazne. Taj moj razlog više bila je činjenica da smrtna kazna ostavlja psihičke i traumatske posljedice na lica koja je izvršavaju ili prisustvuju izvršenju, i to trajne posljedice koje su u nekim primjerima i tragične. Poslije rata smrtne su kazne izvršavala dva ili jedno lice, a kasnije se taj broj izvršitelja povećao na osam policajaca pokraj kojih izvršenju prisustvuju još četiri službena lica", kaže nam Veljko Komlenović.

Taj novosadski odvjetnik u mirovini latio se zaista velikog posla, jer je godinama tragao za ljudima koji su izvršavali smrtne kazne. Nalazio ih je u mirovini (prijevremenoj), bolnicama, ludnicama, u gostionicama kao kronične alkoholičare, ljude nesređenih obiteljskih prilika, rastavljene, odvojene od djece, jednom riječju "na dnu života".

Iz te tužne galerije likova Veljko Komlenović je izdvojio dva primjera. Svojedobno je na jednom seoskom putu ubijen čovjek. U prvi mah nitko nije znao za motiv ubojstva jer se sve dogodilo pod čudnim okolnostima. Čovjek je išao seoskim putem, pristupio mu je drugi i zatražio vatre da pripali cigaretu. Umjesto šibica, ovaj je izvadio nož i ubio slučajnog prolaznika. Kao odvjetnik, Veljko Komlenović je razgovarao s porodicom optuženoga i saznao o čemu se radi.

Za vrijeme rata taj čovjek je Nijemcima krao hranu, odjeću i obuću i to pripisivao kao svoj udio u borbi protiv neprijatelja. Poslije rata njegovom su ulicom partizani provodili zarobljenog okupatorskog vojnika. Čovjek iz naše priče želio je dokazati svoju privrženost novoj vlasti i počeo tući zarobljenika. Netko mu je dao oružje i predložio da ubije zarobljenika. On je to i učinio. Kasnije je njegova profesija bila – izvršitelj smrtnih kazni.

Do mirovine on je izvršio više od sto takvih kazni, i to uvijek na isti način – pucajući u njih. U mirovini su počeli njegovi mučni dani. Sanjao je umorene. Kad mu je na putu pristupio čovjek i zatražio šibice da pripali cigaretu, latio se noža i ubio nedužna čovjeka, a odvjetniku Veljku Komlenoviću obrazložio je to riječima:

"Ne znam što mi bi. U tom času htio sam vidjeti kako teče krv."

Samoubojstvo u vinogradu

Druga priča govori o čovjeku koji je bio miran i povučen. U svojoj sredini poštovan, pa i omiljen. Uživao je i on u mirovini, ali gotovo nitko nije znao kako ju je zaradio. I on je izvršavao smrtne kazne, čuo je, ili pročitao negdje, da se Veljko Komlenović, tada načelnik Javne uprave unutrašnjih poslova, bori protiv smrtne kazne i zatražio kod njega prijem. Veljko Komlenović našao je za njega vremena ne znajući što će mu ovaj ispričati.

"Kad je izgovorio prve riječi, briznuo je u plač", prisjeća se Veljko Komlenović. "Kad se smirio, ispričao je užas u kojem se nalazi. I njemu u san dolaze umoreni. Nakon stanovitog vremena čovjek iz ove priče više nije ni spavao. Viđali su ga kako i danju i noću dugo šeta oko grada. A jednoga dana izvršio je samoubojstvo u vinogradu."

U svom traganju Veljko Komlenović se nije sretao samo s ljudima koji su sami izvršavali smrtnu kaznu, već i s onima što su izvršenju sudjelovali i tu su rezultati traganja donijeli porazne spoznaje.

Iako osam policajaca koji pucaju navodno ne znaju tko je ispalio ubojiti metak, svaki od njih misli da je to on učinio. Sretao se i sa sucima koji su izricali smrtne kazne i izvršenjima prisustvovali. Malo ih je, kako kaže Komlenović, koji su izrekli dvije smrtne kazne i ostali i dalje "krivičari". Već nakon prve bježe od tih poslova.

U ratnim strahotama Veljko Komlenović nalazi temelj ove svoje ideje. I sam je prisustvovao izvršenju smrtne kazne nad jednim svojim klijentom. Kako život režira nevjerojatne stvari, ni njemu nije ostao dužan. Upravo zbog svog stava prema smrtnoj kazni Veljko Komlenović je želio izbjeći prisustvovanje tom izvršenju. Saznavši da će njegovom klijentu biti rečeno da mu je žalba za pomilovanje odbijena i da će kazna biti drugo jutro izvršena, Veljko Komlenović je imao želju da ga još jednom posjeti i u razgovoru mu je pružao lažnu nadu da će možda biti pomilovan te da ima i posljednju želju ako do nje dođe. Rastao se sa svojim klijentom misleći da ga više nikada neće vidjeti, ali ne...

Sokratov primjer

U neko doba u kuću mu banuše policajci i rekoše da je njegov klijent izrazio posljednju želju da upravo on prisustvuje izvršenju kazne. Uputio se ponovo do svoga klijenta, a ovaj ga dočekao riječima:

"Želio sam da dođete, da se imam na koga osloniti, bit će mi lakše."

"Kada smo takvo društvo i kad još uvijek ne pristajemo ni da govorimo o ukidanju smrtne kazne, moji prijedlozi se sada svode na to da se smanji broj ljudi koji prisustvuju izvršenju smrtne kazne. Prije svega pitam: trebaju li izvršitelji kazne biti policajci? Predlagao sam da to obavija zatvorski stražar. Zar to ne bi mogao biti netko od medicinskog osoblja koji bi nesretniku dao neku injekciju ili, na kraju, zašto se to izvršenje ne bi prepustilo samom okrivljenom? Način kako će to izvršiti neka se odredi. Za to ima potvrda i u povijesti. Sokrat i Seneka, recimo, sami su nad sobom izvršili smrtne kazne. Ostavljen im je otrov da ga popiju.

Prema vojnom zakonu stare Jugoslavije, nastavlja Komlenović, na sličan su način izvršavane smrtne kazne. Onome tko je bio osuđen na smrtnu kaznu ostavljen je pištolj da se ubije. To su primjeri iz povijesti, a njegovo istraživanje i susreti s tim nesretnim ljudima koji su poslije rata izvršavali smrtne kazne ili prisustvovali njihovom izvršenju dovoljno je upozoravajuće da bi trebalo nešto učiniti.

"Sudbine tih ljudi opominju", kaže Veljko Komlenović, koji ne odustaje od svoje ideje i prijedloga nadajući se da će možda u neko vrijeme oni biti stvarno razlog više za ukidanje smrtne kazne.

Razgovarao: Jovo Paripović (Top, 1988.)