U SUBOTU s početkom od 18 sati na stadionu Rajko Mitić odigrat će se 159. ''večiti'' derbi između Crvene zvezde i Partizana.

Kao najavu tog susreta uzeli smo zanimljiv intervju Miroslava Ćire Blaževića iz 1988. u kojem ''trener svih trenera'' priča o svojoj davnoj želji da sjedne na klupu Crvene zvezde. U ovom intervjuu saznat ćemo da je Ćiro navodno sve dogovorio i s Partizanom, ali...

Intervju Blaževića s novinarom Stevanom Zecom donosimo u suradnji s Yugopapirom.

S njim čovjek treba biti oprezan. Zato sve na magnetsku vrpcu. Prošlog proljeća sam objavio u "Tempu" ekskluzivnu vijest da on, Miroslav Blažević, znan i kao Ćiro, postaje trener beogradskog Partizana! To se nije dogodilo, naravno, a poslije su se čitatelji, a još više kolege, sprdali s takvom "ekskluzivnošću".

''Oba mi oka ispala, ako sam želio išta drugo nego baš tebi dati tu novost'', veli Blažević. ''Tog dana bilo je sve dogovoreno između mene i generala Lončara, ali on je poslije promijenio mišljenje! Odlučio se za Jusufija, uz obrazloženje da Partizanu treba trener koji je već bio u klubu kao igrač.''

Kakav je čovjek trener Ćiro Blažević? Gospodin s bijelim šalom koji se ne libi i na teren izaći u smokingu i s leptir-mašnom, ili primitivac koji na javnom treningu svoje igrače, dakle, i pred publikom koja to čuje, šalje u majčinu i psuje kao kočijaš?!

Je li on filantrop i zaštitnik sirotinje, jer dijeli karte za sjedenje svakom tko ga traži pred derbi, ili je proračunati lihvar koji ništa u nogometu ne radi ako nema osobne koristi?!

Je li on znalac loptanja koji je od Dinama, ekipe koja se i s jednim Ivićem borila za goli prvoligaški život, napravio konkurenta za naslov, ili je nogometni duduk koji se ne trepnuvši odrekao usluga jednog Kataneca, Prosinečkog, Bore Cvetkovića, Bračuna, za duže Lulića, Kasala...!

''Pitanja su zločesta, ali ja na sve imam odgovor'', kaže Blažević, ''a najviše volim kada se narod šali na moj račun. Eto, čuo sam najduhovitiji vic iz Beograda nedavno. Kao, Dejan Savićević najlakše može u Zvezdu ako ga ja prvo dovedem u Dinamo! Zar to nije divno? Mi smo narod koji može biti bez posla, bez auta, bez kruha, ali nikada ne možemo ostati bez duha - i zato smo neuništivi!''

Najdulji je šef stručnog stožera NK Dinama iz Zagreba u povijesti ovog kluba. Trener je povratnik, evo već dvije godine, a u prethodnom mandatu (početkom 80-ih) osvojio je jednom prvenstvo i jednom nacionalni kup.

''I ne samo to, već sam one godine kada sam bio prvak s Dinamom, bio i finalist Kupa. Pobijedila nas je Zvezda, i to na produžetke, a one godine kada smo osvojili Kup, bili smo viceprvaci odmah iza Partizana. Dlaka nam je falila da dvaput uzmemo dvostruku krunu!''

Umoran je već od Zagreba, od Dinama. Borba sa stalnom opozicijom u klubu i gradu ga dovodi do fobije. Čovjek bi pomislio da ga je zahvatila manija gonjenja. Stalno priča da ga smjenjuju...

''Joj, tko ne poznaje Zagreb i dinamovce, neka mi ništa ne priča. Ovdje ti sve mogu oprostiti osim uspjeha! Sve! Jedino ako imaš uspjeh koji oni nisu imali, onda si stalno na meti. Kao glineni golub...''

Tijekom dvosatnog razgovora dvaput je na liniji imao Pariz. Njega su zvali. Znači, ono što se priča o Paris Saint-Germainu je istina?

Od ljeta će Skoblar u Dinamo, a Ćiro u Pariz?

''A neće to biti baš tako lako. Ne dam dušmanima hrane. Prvo ću izboriti Dinamu poziciju koja ga odvodi u europsko natjecanje. Kup prvaka ili Kup UEFA-e, a onda ćemo vidjeti. Iz Dinama bez Europe ne idem. Ne dam se pljuvati...''

Osim što je razgovarao s Parizom dva puta, podijelio je na moje oči više stotina ulaznica za utakmicu Dinamo-Zvezda. I to sve skupe karte, sjedenje na tribinama.

''Što ćeš? Tko dolazi moliti za karte? Sirotinja, prijatelju. Nije lako ući skrušeno na vrata i prositi za kartu, dvije, tri...''

U Zvezdi, primjerice, Velibor Vasović ima za svaku utakmicu samo tri ulaznice koje može podijeliti. Ostalo na blagajnu, kupi pa dijeli.

Kako to može Ćiro u Dinamu?

''Lako! Tko meni može ograničiti broj besplatnih ulaznica? Taj se nije rodio. Ja donosim desetine milijardi i imam moralno pravo pokloniti na svoj račun, ako hoću, i sto milijuna. To je logika i pravda. Kažu, to može Ćiro samo u Zagrebu, samo u samoupravnoj socijalističkoj Jugoslaviji, zašto to nije radio u Švicarskoj? A jesam i u Švicarskoj.

Ušao sam u anale ciriškog nogometa jer je na utakmicu Grasshoppers-Juventus došlo 30.000 Talijana. Morali smo mijenjati stadion zbog navale na karte. Ja sam tada poklonio više od 500 karata za tribine, i to gotovo sve mojim Jugovićima...''

Branio je, javno, nedavno Vasovića kada je Zvezda prijetila da će mu dati otkaz. Nije se očekivalo, predugo flerta s Crveno-belima. Zar Ćiro jedva ne čeka da Zvezda otjera trenera kako bi se opet ponudio?

''Nisam branio Vasovića, već sebe! Ma ne može neki pekar iz uprave kluba ocjenjivati stručnost jednog Vasovića! Zašto ga nije napao Džajić da loše radi? Dostojanstvo struke se mora očuvati.''

Stambolić i Zvezda

To je druga serija pitanja. Izgleda kao da je Ćiro ostao tako dugo na vrućoj trenerskoj klupi zagrebačkih Modrih baš zbog lukavog flerta sa Zvezdom, pa čak i Partizanom. Čim mu se drma u Maksimiru, on dođe, popije kavicu s Džajićem ili na Stadionu JNA, a poslije novine pišu: ''Evo Ćire u Beogradu!''

''Nisi u pravu, prijatelju'', kao ljuti se Blažević. ''Meni su akcije kod Dinamovih navijača pale zbog tog stalnog potenciranja da želim postati trener Zvezde, a samo mi je do navijača u svakom klubu stalo.''

Pa što je tu istina?

''Imao sam tu privilegiju i čast da osobno upoznam Ivicu Stambolića, tadašnjeg prvog čovjeka političkog života u Srbiji - čovjeka kojem je bilo stalo i do Zvezde. Simpatije su bile obostrane. Postojala je mogućnost dolaska u Zvezdu. Doista. Ali nikada Stambolić nije umišljao da je on "tata u Zvezdi" koji sve odlučuje. On je samo sugerirao da bi bilo dobro da ja dođem u Zvezdu.

Svojevremeno je preko novina sam Blažević to demantirao. Rekao je da ne poznaje Stambolića, da nije bilo kontakata na najvišem nivou. Šuškalo se da je jedan drugi političar iz tog vremena, Dragoslav-Draža Marković, rekao samo jednu riječ: "Ne!" - i Ćiro nije došao u Zvezdu.

''To za Dražu ne znam, njega osobno ne poznajem pa ne mogu tvrditi, ali znam da sam zbog razgovora sa Stambolićem i naših obostranih simpatija, imao velikih problema. Zato sam pristao javno reći da lažem premda je epizoda sa Stambolićem bila istinita.''

Koji su razlozi zbog kojih jedan san Blaževića - on u beogradskoj Crvenoj zvezdi - nikad neće postati stvarnost?

''Crvena zvezda je naš najveći klub. Bez diskusije. Zbog mase navijača, milijunske vojske ljudi koji je vole, pa tek onda zbog stalnog sudjelovanja u europskim natjecanjima. To je klub u Jugoslaviji kojem ni Partizan, ni Hajduk, ni Dinamo, da se u sol pretvore, ne mogu ručak posoliti.

Zato bih ja volio doći tamo. Ali Zvezda, osim pravila da ne mijenja trenera tijekom sezone, ima još jedno pravilo koje sam ja teško shvatio, i to jako kasno. Zvezda nikada nije angažirala već poznatog trenera. Ona je uvijek od običnog čovjeka napravila velikog trenera.

Tko je bio uopće poznati trener Zvezde prije nego što je došao u nju: Miljanić? Zec? Stanković? Vasović? Tek su stekli ime i ugled. U Zvezdi trener nije najvažniji čovjek mašinerije. Ona to ne da! Igrač može biti bog, ali trener - ne! I to je realnost naše neostvarene, rekao bih, jednostrane ljubavi.

Ja hoću biti trener - bog u klubu. Zvezda to ne dozvoljava! I tu nema ljubavi. Ostala je samo naklonost. Što je meni osobno žao. Ali ja imam već 52 godine i ne mogu se mijenjati, bilo bi smiješno. A ja da mijenjam Zvezdu i njen način - to je nemoguće...''

Nesretan zbog nadimka

Tako ni Džajić ne priča o svom klubu. Gdje su te tajne veličine Zvezde?

''Samo u narodu! I još negdje - u imenu! Ja sam kao dečko bio nesretan zbog nadimka Ćiro. Jako nesretan. A sad mi je jasno da trećinu svoje popularnosti imam baš zbog tog nadimka. Ime je jako važno za poslovni uspjeh. A Crvena zvezda? Pa to je Rotes Stern, Red Star, Etoile Rouge, Estrella Roja, Krasnaja Zvezda... Ja sam se svojevremeno zanosio mišlju da Dinamu promijenim ime.

Jer Lokomotiva, Torpeda, Dinama i raznih drugih reglera ima kao pljeve u socijalističkim zemljama. Osim toga, sprdajmo se, ali poluozbiljno, dinamo je nadmašena mašina u mehanici. Ostao je još samo na biciklu.''

Mora se priznati da Miroslav Blažević ima hrabrosti; u subotu, dan uoči nedavne odlučujuće utakmice s Crvenom zvezdom u Zagrebu, otjerao je kući (dakle, i iz ekipe) Mladena Munjakovića, dotadašnjeg kapetana momčadi. Razlog, prigovor ovog igrača da Ćiro forsira nove, nedavno kupljene igrače na račun domaćih - Zagrepčana i starih dinamovaca! Hereza se kod Ćire plaća odmah nogom u guzicu!

''Ma da mi je sin rođeni! Da mi je desna ruka, odsjekao bih je u trenutku kad se gušim ako me ne sluša! Igrači su divni, zdravi, mladi, umni ljudi kojima su društvene okolnosti u dvadesetoj godini dale ono što je normalno u četrdesetoj: auto, kuću, račun u banci. I oni ne mogu normalno razmišljati jer su bijesni.

Ako osjete da mogu štogod dobiti na prevaru, oni postaju Luciferi, vragovi, đavoli i naprave takav nered u klubu da i jedan Dinamo ili Hajduk mogu doći začas do druge lige! I trener mora biti taj koji će reći: Stop, dalje ne može. Članovi uprave, amateri, privrednici i političari, ne mogu znati gdje je ta granica jer oni u svom poslu imaju kontakt s ljudima drugačije prirode. Oni ne poznaju mentalitet igrača.

Neka se ne naljuti Dejan Savićević, ali on voli Zvezdu samo dok ne dobije 20.000 njemačkih maraka više od mene ili od Partizana. I odmah će sazvati konferenciju za novinare i reći da je oduvijek volio Dinamo ili Stadion JNA.''

Opozicija, zapravo oni dinamovci manje ili više utjecajni, najviše krive Ćiru što je olako otpisao tako puno dobrih igrača.

Kako se Blažević od tog pogovora brani?

''Svi igrači koji su bili kod mene znaju da sam ja u stanju dati svoje krvi za njih. Doslovno. Nema toga što ja neću dati igraču sve dok me ne iznevjeri. Ali ako vidim da mi ne dođe na trening, da mi ne dođe na utakmicu, da pije, a rekao je da neće više, da se kocka, pa ga ja vadim iz zatvora drugi put, ako mi njegova žena dođe plačući zbog njegovog kurvanja i zapostavljanja obitelji po treći put, a on mi da riječ da je sad i više nikad, a to se ponovi...

Šut-karta! Pa bio ti poslije prvi strijelac Kupa prvaka, najbolji igrač na svijetu...''

Ćiro kao Atila Bič Božji? Ima li i grešaka u tom odsijecanju na panju?

''Ima samo jedan. Zove se Robert Prosinečki. Ali drago mi je da je tako. On u Dinamu ne bi bio tako brzo i tako veliko ime već sada. On je dio fenomena koji zovemo Zvezda, uz osobne kvalitete, naravno, a i pod utjecajem drugih okolnosti. Prevario sam se, srce me boli što nisam vidio ono što su vidjeli poslije drugi, ali tom dečku želim da postane Maradona i da zaigra u Real Madridu, ako mu je to san...''