FILIP HRGOVIĆ pobjedom je započeo svoj američki put. U prvoj rundi je za samo 60 sekundi nokautirao Grega Corbina i obranio WBC naslov.

Najbolji hrvatski boksač vratio se u Hrvatsku nakon borbe u Washingtonu i obratio se javnosti u Zagrebu.

U velikom intervjuu za Index prisjetio se razlaza s bivšim trenerom Leonardom Pijetrajem.

"Bio je to ružan i nekorektan potez, ali skupljalo se godinama, odnos se pogoršavao, kulminiralo je na Olimpijadi, gdje sam ja na polufinale išao jednim busom, on drugim, praktički nismo ni pričali. Zadnjih par godina su se skupljale greške u tom odnosu. Kad ga jednom pokvariš, teško ga je vratiti. Nisam više mogao tako funkcionirati i promijenio sam trenera."

KRONOLOGIJA DOGAĐAJA

>> Hrgović uzvraća udarac: Nisam odbio Hrvatsku, pa nije moj otac išao u rat iz Niških postrojbi

>> Hrgović prijetio i razbijao u prostorijama Hrvatskog boksačkog saveza, prijavljen policiji

>> Hrgović: Nisam prijetio, ti uhljebi i jugonostalgičari me neće zaustaviti

>> Boksački savez traži ispriku Hrgovića: "Pozivamo institucije da nas zaštite od nasilnika"

Filip Hrgović je za Index govorio i o situaciji koja se prije sedam godina dogodila na aerodromu u kazahstanskoj Astani, kada je mjesec dana ostao u pritvoru.

U nastavku prenosimo Pijetrajev odgovor na Hrgovićeve optužbe.

"Poštovani!

Zaista ne uživam u ovakvim raspravama, ali prisiljen sam reagirati kad vidim da se moje ime u javnosti spominje u zlonamjernom i neistinitom kontekstu. Ovaj put, valjda u nemogućnosti da smisle neki pametniji razlog, moj prekid suradnje s njegovim sinom i ponajboljim hrvatskim boksačem nakon Mate Parlova, obitelj Hrgović objasnila je incidentom koji se 2012. godine dogodio u Kazahstanu.

I kad su već krenuli objašnjavati, obitelj Hrgović mogla je ispričati istinu, potpunu istinu i ništa osim istine. No, da su to učinili, onda me ne bi mogli oblatiti i oklevetati. Od događaja koji se opisuje prošlo je sedam godina i prvi put od muškog dijela obitelji čujem da mi se zamjera bilo što vezano za Filipovo zadržavanje u zračnoj luci u Almatiju zbog neprijavljivanja većeg dolarskog iznosa.

Jedina koja mi je išta o tom slučaju spomenula bila je Filipova majka i to tek prošle godine kad smo se sreli na ulici. Objasnio sam joj da Filip tada, nažalost, morao ostati u Kazahstanu dulje nego smo se nadali, ponajprije zbog tamošnje spore birokracije. Međutim, njen sin nije bio ni u kakvom kućnom pritvoru, mogao se slobodno kretati, mogao je čak i napustiti Kazahstan, ali bez novca. Filip je odlučio čekati da se provjera završi i da mu vrate novac. To se i dogodilo i potom se vratio kući.

Hrvoje Sep je živi svjedok tog događaja. Na aerodromu je kroz kontrolu prije ulaska u zrakoplov prvo prošao Sep, pa potom ja, a Filip je išao zadnji. Shvatio sam da nešto nije u redu i vratio se do Filipa. Počela je rasprava oko novca kojeg su pronašli, koja je potrajala zato što su službenici slabo ili nikako govorili engleski jezik. Sep je već ušao u avion.

Službenici su nam potom objasnili da Filip može u avion, ali bez novca. A ako ga želi zadržati, mora ostati u Almatiju dok se ne ispita porijeklo novca. Filip me pitao hoću li ostati s njim i odgovorio sam mu: 'Naravno, idem samo javiti Sepu da nas dvojica ostajemo.' Svi putnici već su bili na svojim mjestima i čekalo se samo nas. Kad sam Sepu rekao da Filip i ja ostajemo u Kazahstanu, a on je odgovorio da u tom slučaju ostaje i on. Krenuli smo prema vratima zrakoplova.

Zaustavila nas je stjuardesa i rekla da se vrata upravo zatvaraju i da više ne možemo van. Počeo sam se na vratima raspravljati sa stjuardesom. To je vidio policajac, koji je stajao na pristupnoj rampi, te naložio stjuardesi da nam prevede kako nas vodi ravno u pritvor ako stupimo nogom izvan aviona. Sep i ja smo shvatili da moramo ustuknuti, jer bismo mogli samo izazvati još veći problem. Bilo je to vrijeme napetosti i straha od terorizma, sigurnosne mjere u Kazahstanu bile su na najvišoj razini, a komunikacija s većinom Kazahstanaca bitno je otežana jezičnom barijerom.

Odmah sam nazvao Filipa i objasnio mu što se dogodilo, potom sam još prije polijetanja obavijestio naše tadašnje poslodavce iz Astana Arlansa i zamolio ih za pomoć. Svi smo očekivali da će problem biti riješen za najviše dan ili dva, no Filip je morao ostati tjednima. Sigurno nije pomoglo ni to što je u zračnoj luci pred policajcima udario rukom i probio zid od knaufa na službenim prostorijama.

Iz Zagreba sam svakodnevno bio u kontaktu s ljudima iz Astana Arlansa i kazahstanskog veleposlanstva u Zagrebu. Svi su me uvjeravali da će sve biti u redu, ali i da zbog kazahstanske birokracije i procedure ne znaju kad će Filipu vratiti novac. Stalno sam bio u kontaktu s njegovom obitelji. Jedino što sam još mogao učiniti je vratiti se u Kazahstan i čekati zajedno s Filipom. Da sam zaista vjerovao kako se nalazi u opasnosti ili većim problemima, ja bih to i učinio.

Međutim, mama Hrgović nije imala odgovor na pitanje zašto nitko od obitelji nije krenuo put Almatija ako su i tada zaista smatrali da se njihov sin nalazi u teškim nevoljama i da sam ga 'izdao'. Rekao bih da je prava istina u tome da je Petru Hrgoviću trebao neki 'razlog', kako bi objasnio zašto je Filip napustio BK Leonardo. Pet godina nakon incidenta i još šest godina prije, tata Hrgović me tapšao po leđima i govorio kako sam najbolji i najpošteniji trener. Ni on, ni Filip nisu spominjali događaj iz Almatija.

U međuvremenu je Filip nokautirao Kubance i Ruse, osvojio europski naslov, te konačno u Rio de Janeiru stigao i do olimpijske bronce. Tako je Filip Hrgović postao najbolji hrvatski boksač nakon Mate Parlova, a ja jedini trener u povijesti hrvatskog boksa koji je borca vodio od njegova prvog dodira s boksom do olimpijske medalje. Pritom je zahvaljujući svom talentu i trudu, ali i mojim pregovaračkim sposobnostima, još kao amater zaradio oko pola milijuna dolara.

Kao i obično, kad se pojavio novac, pojavili su se i problemi. Nakon što sam dogovorio posao s promotorima oko profesionalnog angažmana i trebalo je samo staviti potpis na unosan ugovor, Filip se 'sjetio' da sam ga 2012. godine 'izdao'.

Ne bih žalio ni za čim, niti pisao ovakve dopise, ali ne znam što da odgovorim kad moja vlastita djeca pročitaju rečenice Petra Hrgovića i pitaju: 'Tata, jesu li to oni ljudi zbog kojih te 12 godina nikad nije bilo doma, zbog kojih smo 12 godina išli sami na more, zbog kojih si propuštao naše rođendane, naše prve školske dane i rođenje našeg najmlađeg brata?' Zbog njih sam morao reagirati.

Leonard Pijetraj"