U 70. GODINI preminuo je Jurica Jerković, legendarni kapetan Hajduka i član slavne generacije 70-ih. Jerković je za Hajduk odigrao preko 500 utakmica i postavio je kamen temeljac stadiona Poljud. Rodio se i umro je u Splitu. S Hajdukom osvaja tri prvenstva bivše države u sezonama 1970./1971., 1973./1974., 1974./1975. i pet kupova 1972., 1973., 1974. godine i u sezonama 1975./1976. i 1976./1977. Vođa zlatne generacije Hajduka u povijesti kluba zauzima mjesto rezervirano samo za odabrane. Od bijelog dresa oprostio se 1. kolovoza 1978. godine utakmicom Hajduka protiv Aston Ville. Suigrači su ga na ramenima i sa suzama u očima iznijeli sa stadiona kod stare plinare. Za magazin Start s Jerkovićem je nakon odlaska u Švicarsku razgovarao Mladen Pleše 1978. godine, a tekst objavljujemo u integralnoj verziji u suradnji s Yugopapirom. Fotografije je snimio Alojz Boršić.

Kolovoz 1978: Od ove sezone poznata Hajdukova desetka i višestruki reprezentativac Jugoslavije, Jurica Jerković, nakon petnaestak godina "bijeloga" staža, igra u ciriškome "F. C. Zürichu". Kako sada, na izmaku karijere, ocjenjuje prilike u našem nogometu, za što optužuje klubove i trenere, što misli o našim sucima i igračima? O tim i o drugim zanimljivim temama razgovarali su, ovih dana, naši reporteri kad su ga posjetili u Švicarskoj.

Dok smo se drvenim stepenicama penjali na četvrti kat stare zgrade u Altsteterstrasse 117, u Zürichu, prisjetio sam se reportaže koju je, prije nešto više od osam godina, napisao pokojni urednik "Starta" Boris Janković-Argus o tadašnje tri velike igračke nade Hajduka: Jurici Jerkoviću, Wilsonu Džoniju i Marinu Lemešiću.

Vrativši se iz Splita, Boris Janković nije mogao nahvaliti te dvadesetogodišnjake, koji su tek postajali standardni prvotimci i ljubimci publike, pa je s oduševljenjem, inače posve neuobičajenim za toga žurnalističkog veterana, napisao reportažu o "tri bila tića". Sada, nakon osam godina, toliko se toga izmijenilo: nema više autora te reportaže; Jurica Jerković, nakon petnaestak godina igranja u bijelom dresu, prešao je u "F. C. Zürich"; Džoni je, nezadovoljan situacijom u Hajduku, otišao u Dinamo; Marina Lemešića teška je povreda još prije odvojila od sportskih igrališta.

Uspoređujem Juricu Jerkovića sa slikama iz onog doba: nije se mnogo izmijenio: tek mu se kosa ponešto prorijedila, crte lica postale izraženije, ali karakterističan osmijeh i težina ostali su isti (i danas ima 70 kilograma, kao prije osam godina). Jerković se odmah prisjetio tog napisa:

- Bila je to jedna od prvih većih reportaža o nama. Šjor Argus htio je pisati o Wilsonu i meni, no mi smo ga zamolili da piše i o Marinu: bili smo nerazdruživi prijatelji, i kakva bi to bila reportaža bez njega? Eh, kakvi su to bili dani: samo smo se šalili i smijali, bili smo potpuno bez brige.

Zanimljiv je životni i igrački put trojice ponajboljih Hajdukovih juniora. Naš sugovornik Jerković svakako je najviše postigao: dugo godina bio je kapetan Hajduka, njegov najbolji igrač i pravi vođa momčadi, koja je nekoliko godina superiorno dominirala jugoslavenskim nogometom. Odigrao je 43 utakmice za reprezentaciju Jugoslavije i godinama bio idol ne samo splitske publike. Wilson Džoni također je postao stup momčadi, dogurao je i do reprezentacije, ali je, stjecajem raznih okolnosti, ispao iz nje, a ovog je ljeta, razočaran, promijenio klub. Marin Lemešić pak doživio je tragičan igrački kraj: na utakmici s Partizanom, prije nekoliko godina, požrtvovno se bacio kako bi spriječio zgoditak i pri tomu mu je pukao mišić. Premda je nekoliko puta operiran, nikad se više nije vratio na igralište: poslije je diplomirao na Pravnom fakultetu.

Međusobne optužbe

I tako se, u naponu životne i igračke zrelosti, raspao trio velikog igračkog potencijala a da nije pružio sve što je mogao i znao. Zanimljivo je bilo, stoga, čuti mišljenje Jurice Jerkovića o tomu koliko su oni postigli, jesu li mogli i više i, ako jesu, što ih je u tome spriječilo. No prije negoli smo uspjeli postaviti to pitanje, Jurica nije mogao da se ne požali.

- Vratio sam se, prije nekoliko dana, s oproštajne utakmice u Splitu i mogu vam reći da mi nikad u životu nije bilo teže. Igrao sam trideset minuta i cijelo sam to vrijeme plakao. Mislio sam da ću se ugušiti u suzama: ni u svlačionici se nisam mogao primiriti - priča Jurica uzbuđen. - A kako mi neće biti teško: petnaest godina igrao sam u bijelom dresu i sada, kad sam, možda, mogao najviše dati, morao sam otići!

Jerković je tako doživio sudbinu mnogih naših nogometaša: morao je u inozemstvo da osigura sredstva za život. Dok neki sportski funkcioneri najčešće okrivljuju igrače, tvrdeći da im, dok su bili orni za igru, nije ni na um padala škola, dotle nogometaši, a među njima i Jerković, optužuju nogometnu organizaciju, klubove i funkcionere za neriješen status igrača, za nesređeno stanje u nogometnoj organizaciji, za nedostatak odgojne, obrazovne i kadrovske politike u klubovima, pa igrači, kad završe karijeru, ostaju bez mogućnosti da se, bez većih potresa, uključe u život.

- Nije mi bilo ni na kraj pameti da tražim od kluba da mi kupi kafić ili neki restoran. Htio sam ostati za 20 posto onoga što sam dobio ovdje u Švicarskoj. Dugo sam o tome razmišljao u Armiji, no kad sam osjetio da o mojem ostanku u Hajduku nitko ne želi ozbiljno razgovarati, pa kad se tu još doda i afera sa Žungulom, financijski problemi kluba, neuspjeh u Kupu kupova, nevolje koje su zadesile trenera Markovića, nije bilo druge nego otići. Ne mogu kriti: razočaran sam, premda sam potpisao fantastičan ugovor. Ipak, mogu slobodno reći da sam praktički s 28 i pol godina objesio kopačke o klin. U Jugoslaviji sam igrao iz ljubavi prema klubu i nogometu, a ovdje će mi to biti samo posao. Doduše, utjeha je to što ću raditi posao koji volim i za koji sam odlično plaćen.

Jurica kaže da je u vojsci danima razmišljao što učiniti. Prisjetio se slučaja s Franom Matošićem, koji je, u naponu snage, prestao igrati, ali se, nakon nekog vremena, na nagovor Bernarda Vukasa i zbog potreba Hajduka, vratio na igralište. I publika, koja ga je bila oduševljeno primila, nakon nekoliko loše odigranih utakmica još ga je oduševljenije otjerala.

Ili pak slučaj Dragana Holcera.

- Dragan je bio ne samo velik igrač, nego i velik čovjek. Na oproštajnoj utakmici plakao je kao dijete, no mnogi iz uprave bili su sretni što je otišao: mislili su da više neće moći igrati, pa su jedva čekali da ga skinu s vrata. No grdno su se prevarili: Dragan je i danas jedan od ponajboljih obrambenih igrača u SR Njemačkoj. Sve su to bili razlozi zbog kojih sam, na kraju, ipak otišao iz Splita, nisam želio ponoviti njihove sudbine.

Nakon dva i pol mjeseca Jurica i njegova supruga Ljiljana, kojom se oženio prije odlaska iz Splita, nakon četverogodišnjeg "hodanja", ne kriju da se u Zürichu osjećaju odlično. Financijski uvjeti prijelaza u Švicarsku bili su izvrsni. Priča se da je Jerković zaradio više od 600 milijuna starih dinara. Na prvim utakmicama oduševio je i stručnjake i publiku, pa je odmah postao prvi igrač momčadi.

- Ma, znate, kad smo nedavno bili u Splitu svi su nas ispitivali kako smo, roditelji su bili uvjereni da smo izgubljeni i da nas muči nostalgija - priča supruga Ljiljana. - A nama je bilo naprosto neugodno reći da nam je ovdje, za sada, prekrasno. Često odlazimo na izlete, obišli smo već pola Švicarske, imamo ovdje nekih prijatelja, pa vrijeme brzo prolazi.

Ljiljana je profesorica engleskog i talijanskog, a i Jurica govori ta dva jezika, tako da uopće nisu imali problema pri komuniciranju i uspostavljanju kontakata. Švedski reprezentativac Thorstensen, koji je zbog Jerkovićeva dolaska ispao iz momčadi, često ih posjećuje sa suprugom. Pokraj televizora nalazi se gomila rječnika: to Jurica i Ljiljana marljivo uče njemački.

Bjež' od lopte

- Iz razgovora s mnogim našim igračima znao sam da je u inozemstvu vrlo teško i da se mnogi igrači nikad nisu mogli privići na život izvan Jugoslavije. Eto, i sad često razgovaram telefonom s Ikom Buljanom, kojega muči nostalgija. Zbog svega toga spremio sam se na najgore, ali za sada je dobro. Osim toga, trener mi je Zlatko Čajkovski. Odigrao sam nekoliko odličnih utakmica, dobro se slažem s igračima i članovima uprave, pa nema problema. No ne gajim iluzije da će tako i ostati. Čim momčadi krene lošije, kad zaredaju neuspjesi, najveće kritike bit će upućene baš meni. A tada će se, siguran sam, sve izmijeniti.

Jerkoviću pogoduje način na koji igraju švicarske momčadi: premda se igra krajnje požrtvovno, nema grubosti. Kaže da do sada, u desetak utakmica, još nijednom nije bio grubo i namjerno fauliran.

- Ma ne biste mi vjerovali, ali suci, publika, način igranja i tereni toliko se razlikuju od naših u Jugoslaviji da se, zapravo, još nisam sasvim privikao na takve uvjete. Kao prvo, ovdje ne postoji pojam domaćeg i stranog terena u negativnom smislu, tj. da domaćin mora po svaku cijenu pobijediti. Publika je veoma korektna, igrališta su fantastična, a suci su, za naše pojmove, nevjerojatno pošteni i objektivni, tako da u gostima možete igrati bez ikakva straha i opterećenja. Ponekad će sudac radije oštetiti domaću momčad, samo da mu se poslije ne može prigovoriti da je navijao za domaćine. A kod nas je bilo igrališta na kojima se, jednostavno, nije moglo; bilo je dosta sudaca po kojima se odmah znalo za koga će navijati. Pritisak publike i igrača bio je tako velik da je, ponekad, bilo najpametnije čuvati živu glavu. Eto, izlazimo, pred kraj ovogodišnjeg prvenstva, na teren u Zenici, kad mi priđe jedan igrač i kaže: "Ti znaš da imam ženu i dvoje djece i da će oni ostati gladni ako nas vi danas pobijedite. Zbog toga, bjež' od lopte!" Ja ga, naravno, u početku nisam poslušao, no on mi je odmah prišao i udario me tako snažno i podmuklo da mi poslije toga nije bilo ni na kraj pameti da se previše sastajem s loptom. Ili pak onaj famozni Mečkarov. U životu se nisam više uplašio. Prije jedne utakmice upozorio me da ga se čuvam, i čim se sudac okrenuo,
pokušao mi je zabiti prste u oči. Nikad se u životu nisam toliko prepao: vjerujte mi da me on najozbiljnije htio onesposobiti. Takvih je primjera bilo nebrojno, a da uopće i ne spominjem kako vam poneka publika prijeti. Zbog toga i nije čudo što mnogi suci podlegnu takvoj atmosferi i navijaju za domaćine. To im je jedini način da se zaštite.

Jurica Jerković bio je godinama idol splitske publike, sinonim za profinjenog tehničara i graditelja igre, čovjek koji je primjernim ponašanjem na terenu i izvan njega stekao simpatije gledalaca širom Jugoslavije. I premda je bio vođa navale i najbolji igrač Hajduka u doba njegovih najvećih uspjeha, ipak su mnogi uvjereni da nije dao sve.

Kao ni Hajduk, čini se da ni Jerković nije imao snage za vrhunske pothvate. Zajedno bi posrnuli i razočarali svaki put kad bi se trebalo vinuti na sam vrh europskog nogometa. Osim toga, u reprezentaciji Jerković nije ni izdaleka pokazao sve što je znao i umio. Zbog čega?

- Teško je na to odgovoriti. Moram priznati da sam maksimalno zadovoljan onim što sam dao Hajduku. Mislim da sam mu se pošteno odužio. A jesam li mogao više, ne znam, nisam siguran, a vjerojatno jesam. Uostalom, nijedan klub u Jugoslaviji nije organiziran tako da može izvući od igrača maksimum.

Kod nas nema profesionalnog rada ni profesionalnih odnosa. Nesređeno je stanje u cijeloj nogometnoj organizaciji, pa i u klubovima, i to se mora odraziti i na kvalitetu igre.
Osim toga, nas mlade igrače od početka iskvare kojekakvim obećanjima i gledanjem kroz prste; klupski funkcioneri stvaraju od njih lažne zvijezde, tako da im, na kraju, bude samo do toga da pri potpisivanju novih ugovora ušićare što više para. To im, s vremenom, ostane jedina misao u glavi. Što se pak reprezentacije tiče, tu je bilo, da tako kažem, ponajviše mojih subjektivnih slabosti. Vrlo sam osjetljiv, i činjenica da se u reprezentaciji igralo drugačije i da sam zbog pogreške odmah morao iz momčadi toliko me sputavala da nikad nisam mogao igrati kao u Hajduku. Osim toga, i ono često mijenjanje selektora ničemu nije vodilo.

Na kraju: panika

Kad pokušava analizirati zašto ni on, ni "Hajduk", ni reprezentacija nikad nisu uspjeli pružiti igrački maksimum, pogotovo kad je bilo najpotrebnije, Jerković ne skriva nezadovoljstvo. Sad, s određene distance, s petnaestogodišnjim igračkim iskustvom, vidi mnogo više negoli prije.

- Kad sam polazio na prvi trening "F. C. Züricha", nisam želio zakasniti, pa sam došao na stadion pola sata prije. I znate što se zbilo: došao sam posljednji. Svi su igrači već bili u svlačionicama. Neki su se zagrijavali, drugi pak uređivali opremu, treći se sami masirali, ili pak bandažirali. A kod nas u Hajduku na treninge su kasnili i oni igrači koji bi drugima trebali služiti kao primjer. A da uopće ne spominjem kako se trenira: kod nas smo svi gledali da što manje radimo, da izbjegavamo zadatke i da se, nakon treninga, što prije izgubimo sa stadiona. Kad se to zna, onda je jasno zašto ne možemo na europski i svjetski vrh. U Splitu sam nekoliko puta, kao kapetan, obilazio navečer igrače da vidim kad dolaze kući. I čekam tako jednom nekoga mladog igrača, koji je tek ušao u momčad, do dva sata ujutro. Kad je došao, izgrdio sam ga na pasja kola. Priprijetio sam mu da ću ga prijaviti treneru; on mi se lijepo ispriča, a onda, balavac, za tri dana ponovi to isto. I što onda da radiš s takvim igračima? Veći dio naših nogometaša, dok su mladi, uopće ne razmišlja o budućnosti. Zadovolje se s time da, s malo truda, zarade relativno dosta novaca, i tu se iscrpljuju sve njihove igračke i ljudske ambicije. Tek kad dođu u godine, kad valja razmišljati o tomu što će se raditi nakon završetka nogometne karijere, uhvati ih panika. A tada je, dakako, prekasno. Temperament i psihologija naših profesionalnih nogometaša nisu baš predodređeni za velike pothvate i uspjehe.

A kako Jerković vidi svoju budućnost?

- Vjerujem da ću igrati još četiri godine i da ću potpisati još jedan ugovor. S kime, to ne znam. Jedino sam siguran da više nikad neću zaigrati u Hajduku. Znate, veoma mi se sviđa izjava koju vam je dao Mladinić kad je rekao da se zec nikad ne vraća po tragovima jer bi ga dočekali lovci i ubili. Ni ja se neću vraćati. Govorim dva jezika, sad učim i njemački, pa kad se vratim u Jugoslaviju, vjerujem da ću, bez poteškoća, naći posao. Doduše, žao mi je što mi nitko u klubu nije predložio da se već prije nekoliko godina počnem spremati za trenerski poziv: siguran sam da bih mladim igračima mogao mnogo toga pokazati i naučiti ih, no kod nas o takvim stvarima nitko ne vodi računa.

Razgovarao: Mladen Pleše (Start, 1978.)