POLA godine političkog života ove nacije bit će utrošeno na pogađanje tko će biti sljedeći predsjednik Republike, dakle, tko će, kako se to lijepo hrvatski kaže, ''obnašati funkciju'' koja neće promijeniti baš ništa u našem životu. Osim ako nas predsjednik imenuje za kakvog savjetnika.

Izbori će koštati nekoliko desetaka milijuna kuna. Pretkampanja koja je već uvelike u tijeku, uzet će nešto još vrednije – pola godine života ovog naroda jer će sve druge afere i problemi vlasti biti gurnuti pod tepih pred onim najvažnijim iskonskim pitanjem: Tko će biti predsjednik Republike, tko će biti državni poglavar?

Stvar bi imala smisla da je hrvatska zemlja čiste trodiobe vlasti, poput Sjedinjenih Američkih Država ili Francuske, gdje šef izvršne vlasti sjedi na piramidi cijele državne uprave i doslovno upravlja državom kao takvom. No Hrvatska je 2000. bitno promijenila Ustav, predsjednik Republike danas je osoba lišena gotovo bilo kakvih realnih ovlasti.

Predsjednik gotovo bez ikakvih ovlasti

Predsjednik Republike proglašava zakone – ali on to mora učiniti, mora potpisati zakon i nema nikakvog prava veta (može ga samo poslati na Ustavni sud). Može raspisati referendum – ali na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade. Imenuje mandatara Vlade – ali tek kad joj neki od kandidata donese potpise 76 zastupnika (dobro, to je ustavni običaj, no običaji uredno postoje u ustavnom pravu).

Predsjednik Republike predstavlja i zastupa Republiku. Dakle, može potpisati, primjerice, međunarodni ugovor bez punomoći. Ustav kaže kako se ''brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti'', no ova ovlast se ničim ne razrađuje – pa predsjednik može samo govoriti o tome. Nadalje, predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države te je vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Predsjednik raspisuje i izbore, ali opet obično tek kada se Sabor sam raspusti.

Predsjedniku je preostalo i par ovlasti njegovih monarhijskih prethodnika, kao što je dodjela odlikovanja i priznanja te pomilovanja (makar i njih predlaže posebno povjerenstvo). I, naravno, tu su neki tradicijski simboli, također zaostali iz bivših vremena: državni pečat (iz doba kada carevi, kraljevi i prinčevi nisu znali dobro čitati i pisati pa je postojao neki državni tajnik koji bi provjerio dokument) te predsjednička zastava (također iz doba kada je državni poglavar osobno vodio bitke, da vojska vidi s kojeg brda i s kojeg broda dolaze zapovijedi).

Predsjednik Republike – čovjek kojemu se ne vjeruje

Manje-više sve ostalo predsjednik radi skupa s Vladom, primjerice, ''surađuju u oblikovanju vanjske politike'', o diplomatskim misijama odlučuje predsjednik ''na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade'', a za postavljanje i opoziv šefova diplomatskih misija treba mišljenje nadležnog saborskog odbora i ''prethodni supotpis predsjednika Vlade''. Tu je i nešto o tajnim službama, ali opet uz supotpis predsjednika Vlade. I nadležnog saborskog odbora.

Predsjednik Republike je, ustavno gledano, čovjek kojemu se ne vjeruje. Doslovno. Za sve iznad toga da dodijeli neki orden – treba barem supotpis predsjednika Vlade. U stvarima oko vanjskih poslova trebali bi biti jednaki, ali premijer ima iza sebe cijelo ministarstvo s hrpom profesionalaca, a predsjednik svega nekoliko savjetnika koji često i nisu profesionalci.

Čemu show?

Čemu onda uopće ovakav show, koji puni naslovnice već tjednima i čini se da će ih puniti još mjesecima, oko mjesta koje je doslovno protokolarno i s kojeg se, ako se gleda život hrvatskih građana, praktično ništa ne može napraviti? Predsjednik može svojim govorom ukazati na neke probleme, ali za to ne morate biti predsjednik – možete napisati i tekst za portal. Predsjednik može nešto napraviti oko vanjske politike, ali za složene projekte poput gospodarske diplomacije – potrebni su novac i kadrovi koji su u nadležnom ministarstvu, dakle pod premijerom.

I u konačnici – predsjednik stoluje poput nekog kralja ili cara, u velikoj državnoj vili iznad Zagreba s jelenima i paunovima, više nalik na ljetovalište britanske kraljice ili japanskog cara nego predsjednika države s manje od četiri milijuna ljudi. To je ogroman prostor do kojega građani nemaju pristupa i čije održavanje poprilično košta. Potpuno bespotrebna pompa za malu državu republikanskog uređenja.

Predsjednika birati u Saboru i dati mu ured i auto

Budimo jasni – u ovakvom ustavnom modelu izbor predsjednika Republike nam ne treba. Cijeli višemjesečni cirkus oko predizbora i potom skupi izbori za osobu koja ima samo protokolarne ovlasti predstavljaju gubitak vremena i novca. Hrvatska ima sustav vlasti u kojoj je najvažniji premijer, i to bi trebala priznati pa se i početi ponašati onako kako se ponašaju nemjerljivo bogatije države kao što su Njemačka ili Italija. Predsjednika Njemačke bira Bundesversammlung (Savezna skupština), posebno tijelo sastavljeno od zastupnika Bundestaga, plus jednako toliko zastupnika iz parlamenata saveznih pokrajina. U Italiji predsjednika Republike biraju oba doma Parlamenta uz dodatak regionalnih predstavnika. Nikakvi neposredni izbori.

Što je s mogućnošću povećanja ovlasti predsjednika? Čak i da zanemarimo to što politika ne želi jakog predsjednika, treba li vam danas netko s ovlastima koje je imao Tuđman, netko tko bi najvjerojatnije bio u stalnom sukobu s parlamentom? Nema više jedne jake stranke u Saboru i predsjednika upravo iz te stranke. Ustavno jak predsjednik treba i jak ured, a sve to treba plaćati. Treba li nam to dok nas ima manje od četiri milijuna?

Bilo bi dovoljno da predsjednika bira Sabor

U Hrvatskoj bi bilo sasvim dovoljno da predsjednika, koji ionako ima samo protokolarnu ulogu, bira Sabor po posebnoj proceduri pa neka nađu svakih pet godina nekoga tko zna jezike i ima odgovarajuće državničko ponašanje, ukratko nekoga tko može primjereno predstavljati Republiku. Takvom predsjedniku treba dati ured negdje u Zagrebu, nikakva rezidencija, službeni auto s par ljudi pratnje i to je to. Nikakvi posebni protokoli, nikakve posebne rezidencije i nikakva posebna pompa tu nisu potrebni – predsjednik Republike je u Hrvatskoj protokolarna funkcija. Veleposlanike može primati u nekoj od postojećih svečanih dvorana, imamo ih dovoljno.

Cijeli cirkus koji gledamo ponajviše služi da bi se pažnja naroda odvratila s bitnih pitanja i da bi se pogled skrenuo s onih koji stvarno upravljaju državom.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala