MATEO KOVAČIĆ i službeno je prešao iz Real Madrida u Chelsea u najvećem transferu hrvatskog nogometa. Za 40 godina mnoge ću stvari iz nogometne povijesti moći dobro objasniti svojem unuku, ali misterij Matea Kovačića nije ni blizu toga.

Najbolji CV u povijesti hrvatskog nogometa

Bez obzira na to kako završi karijera Matea Kovačića, jedno je sigurno - nijedan hrvatski nogometaš u povijesti u svojem životopisu nije složio tako elitan popis svojih poslodavaca kao njegova vječna nada. U Dinamu je već sa 17 godina djelovao kao da je odavno prerastao konkurenciju, a nakon toga su uslijedili sami teškaši - Inter, Real Madrid i Chelsea. Štoviše, i prvi i drugi najveći transfer-iznos u povijesti hrvatskog nogometa plaćen je upravo za Kovačića. Da mi je netko to rekao onoga dana kada je odlazio preko maksimirskog praga, apsolutno bih povjerovao u takvu tvrdnju. Ono u što ne bih nikako povjerovao je koliko je malo, i u odnosu na svoj talent nedovoljno, Mateo Kovačić napredovao u tom razdoblju. 

Prije ćemo dočekati Godota nego Matea

Bez obzira na to u kojem klubu igrao i pod čijom trenerskom paskom se u tom trenutku nalazio, očekivanja od Kovačića uvijek su bila ista - uvijek je bilo konačno vrijeme da se prometne u igrača koji nam jamči da ćemo po Modrićevom odlasku imati novog nositelja oko kojeg će neki top klub, a posebno hrvatska reprezentacija, moći graditi svoju igru. No očekivanja su uvijek ostala samo očekivanja. Ono što je frustrirajuće kod Matea Kovačića je vječni status quo. On nije nazadovao kao brojni hrvatski talenti i, shodno tome, sišao s najviše scene i preselio svoj talent u drugorazredni klub. Isto tako, nije postao onaj igrač kakvog želimo gledati. Mateo Kovačić je uvijek isti. I to traje toliko dugo da pravo pitanje više nije zašto je on takav. Pravo pitanje jest je li to najveći problem Matea Kovačića ili je to najveći problem javnosti koja od njega uporno očekuje nešto drugačije, konkretnije i bolje. 

Loša pozicijska igra uništava bogomdani talent

Već u prvom dodiru, od prvog dana otkako je nastupio za Dinamo, vidjelo se da je Kovačićev talent na razini kakvu smo dotad rijetko mogli vidjeti. Od prvog trenutka spadao je u kategoriju onih koji loptu udaraju drugačije od običnih smrtnika. To se može vidjeti i danas. Primanje lopte u pokretu i sitan korak kojim se može osloboditi čuvara neodoljivo podsjećaju na Modrića, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati veznjaci koji mogu brzim driblingom stvoriti višak protiv dvojice, pa i više protivnika. Problem Matea Kovačića je što nema dovoljno razvijenu pozicijsku igru, što u prijevodu znači da višak ne može stvarati kontinuirano. Ili da ga jednostavno može stvoriti u zoni u kojoj njegova ekipa od toga ne može imati velike koristi. Njegove kretnje bez lopte nisu u koordinaciji s ostatkom ekipe, teško sam sebi oslobađa prostor i nema osjećaj za raspored svojih suigrača, zbog čega često narušava strukturu u posjedu svoje ekipe. Procjene i ocjene da Kovačić "ne daje sto posto", "dodaje prvom do sebe" i "ne preuzima inicijativu" jer ima blokadu u glavi paušalne su i površne. Kovačić sve to radi jer kada primi loptu, drugih opcija najčešće ni nema.

Real kao vrhunac karijere, ali i zamka

Kada je prešao u Inter, trener Stramaccioni od njega je htio napraviti jednu verziju "registe" - najdublje povučenog veznog igrača koji iz dubine terena razigrava svoju ekipu. Kovačić se nakon sjajne prve sezone u kojoj je podigao svoju igru polako gubio u Interovom bljedilu. Transfer u Real Madrid vjerojatno je nešto najbolje što se može dogoditi bilo kojem nogometašu na svijetu. No u kontekstu Kovačićevog razvoja i rada na onome što mu nedostaje, takav transfer mu nije pomogao. Svoju priliku morao je vrebati s klupe i staviti svoj talent na čekanje. S druge strane, činjenica da je Realov Zidane bio baziran na 100 posto talenta i 0 posto strukture samo je produbila ionako ogroman jaz između onoga što Mateo Kovačić jest i onoga što bi trebao biti.