NAKON što je otkrila da je njezin sin žrtva zlostavljanja u školi, Camilla Roelants odlučila je napisati dirljivo pismo.

31-godišnja mama objasnila je da je njezin sin dijete s poremećajem iz autističnog spektra zbog čega ga školi vršnjaci zlostavljaju. 

"Ne mogu vam opisati što točno osjećam nakon što sam još jednu večer provela tješeći svog sina", rekla je Camilla i pismom pokušala dočarati svoje osjećaje nad kojim bismo se svi mogli duboko zamisliti.

"Srce me boli kad te vidim tako tužnog. 

Kao što već i znaš, svi smo drugačiji, a drugačije nije loše. Voljela bih da svi mogu vidjeti, oni koje poznaješ i one koje ćeš tek upoznati, koliko si pametan, zabavan i bistar, koliko si osjećajan i sladak. 

Uzeli su te na pik u školi i slomili to tvoje malo srce. Čvrsto te držim, brišem ti suze, ali u sebi plačem. Tako bih voljela da ti nije teško. 

Kako je zapravo okrutan ovaj svijet kada se samo želiš uklopiti, pogotovo ti kojem treba dosta vremena za prilagodbu.

Ne shvaćaš pravila igre, ne razumiješ riječi pjesama. Oni ti se smiju kada s njima dijeliš svoje misli.

Iako imaju samo sedam godina, mogu biti zločesti, nemarni i bestidni. Mogu biti netolerantni, ravnodušni i neljubazni. 

Voljela bih da nisu takvi, ali ruke su mi vezane. Ne mogu im dati dio svoga uma. Ne mogu ih naučiti toleranciji i ljubaznosti. Ne mogu ubrzati sustav koji nas je iznevjerio, ne mogu promijeniti tvoje tužno lice. 

Ti i ja protiv svijeta, prijatelju. 

Obećavam da te nikada neću iznevjeriti. 

Uvijek ću biti jedina osoba kojoj sve možeš reći, bit ću tu kad ćeš padati - tvoj najveći prijatelj i saveznik. Bit ću tvoja mama. 

Bit ću ta koja će ti brisati suze i držati te čvrsto i govoriti ti da će sve biti u redu. 

Jučer, sutra i večeras, voljela bih da ti mogu oduzeti tugu. 

Uvijek ću biti tu uz tebe, padala tuča ili kiša, bio dan ili noć. 

Dok ne dobijemo odgovore, sjedit ćemo i čekati, koliko god to dugo trajalo.

Kucamo na vrata, držimo se jedno drugoga. Nastojimo ostati jaki, ne dopuštamo da nas to muči. 

No kada ideš u školu, ne mogu te držati za ruku. Kad prođeš kroz ta vrata, ostaješ sam i nemoćan. 

Voljela bih da to sve može izliječiti poljubac, kao kad si bio mali. Voljela bih da se ne osjećaš pogrešno shvaćeno i izostavljeno. Voljela bih da imam čarobni štapić ili neke super moći. Ili sposobnost da utječem na umove drugih.

Ja želim... 

Toliko te volim i tako sam ponosna na tebe. 

Mama."