ANKETE su i više nego jasne - u 2019. godini za Hrvate postoje samo HDZ i SDP. Samo te dvije stranke predstavljaju relevantnu političku snagu u Hrvatskoj, gotovo 30 godina nakon što se raspalo jednostranačje i nakon što se Savez komunista podijelio. Podsjetimo se, krajem 1990. godine SKH-SDP, današnji SDP, ostaje na ni 50.000 članova, dok HDZ preuzima 97.000 članova Saveza komunista Hrvatske. Približava se 30. godina ulaska u demokratski sustav i na vidiku nema nikog novog. Štoviše, nova generacija političara u četrdesetim godinama često su djeca onih koji su bili utjecajni u 70-im i 80-im godinama.

HDZ, HDZ, SDP, HDZ, HDZ, SDP - otprilike izgleda slaganje vlasti u Hrvatskoj. Kada HDZ u dva mandata postane jako bahat, jako lopovski, jako neprihvatljiv čak i svojim simpatizerima, onda dolazi jedan mandat SDP-a, koji redom ne uspije napraviti nijednu vidljivu reformu, osim što se plaši i svoje sjene, a gospodarstvo zna zeznuti i više od HDZ-a. Možda je i vrijeme da te dvije bratske stranke, gotovo jednakih programa, osim što jedni malo više mašu zastavama, a drugi malo više pričaju o antifašizmu, napokon krenu zajednički i formiraju veliku koaliciju? Kako stvari idu, to je više nego izgledno, inače nitko neće moći formirati vlast.

Ankete sasvim dobro detektiraju trendove i stvari su jasne

Predizborne ankete znaju nešto malo pogriješiti, u Hrvatskoj još moramo dodati i sustav izbornih jedinica koji omogućava da IDS dobije svoja tri glasa unatoč maloj nacionalnoj popularnosti ili da HNS s 2,2% dobije mandat zbog popularnog župana - no ankete su sasvim dovoljne za prepoznati glavne trendove. A trendovi su da prema posljednjim istraživanjima imamo rastući HDZ, rastući SDP i da budemo iskreni - šaku političkog jada. Ako ne vjerujete, pogledajte.

Dakle, imamo trenutno HDZ s 26,4%, kojemu je za petama SDP s 22,6%. Treći je čovjek koji bi bio sve - Mislav Kolakušić, koji je očekivano u velikom padu, dijelom i zbog nemoguće postavljenog cilja (predsjednik, pa premijer koji bi imao iza sebe apsolutnu većinu!) dijelom i zbog dolaska drugih predsjedničkih kandidata. Živi zid se raspao, bilo je dovoljno jedno jedino dobro plaćeno radno mjesto u establišment klasi, Europskom parlamentu, da se velika priča o antiestablišment pokretu pred novinama raspadne, kao epizoda meksičke serije…

Desnica ispod praga, liberali politički ne postoje

Što je s ostalima? Neovisni za Hrvatsku su u padu, a sada kada su se definitivno raspali, dodatno će nestati sa scene. Od samozvane desnice nitko se više ni približava pragu, dakle uspjeh na EU-izborima je bio uspjeh Ruže Tomašić kao osobe, a nikakav uspjeh neke nove ujedinjene desnice. Ruža je svojevremeno pokušala ujediniti desnicu i nije uspjela, teško da će to sada ponovno pokušavati, dakle s desnicom je ista priča od 90-ih kada smo dobili više HSP-ova nego što su čak i analitičari uspjeli zapamtiti. Most je i dalje tu, ali je također sve manje važna grupa politički i programski vrlo heterogenih ljudi.

HSS je na 3,4%, to može značiti da će ponegdje prijeći 5%, ali je očigledno da se Krešo Beljak nije uspio nametnuti kao lider oporbe, a i presporo reformira stranku u neke suvremene zelene. Lidera oporbe u biti nemamo - šef SDP-a je previše nepopularan da bi preuzeo tu ulogu. Milan Bandić je na ispod 2%, dakle izvan lokalne vlasti Zagreba politički ne postoji unatoč svojim „žetončićima“, a liberali valjda imaju po jednu stranku za svakog aktivista, pa ako se ne opamete (a neće), nemaju ni šansu proći izborni prag. Možda jednog ili dvojicu zastupnika na račun lokalne popularnosti, ali ne stranke.

Nekada smo imali snažniji i raskošniji sabor

Što nam se uopće politički dogodilo? Pa u ono ružno ratno i poratno doba imali smo i jak HSLS sa snažnim političarima i ljudima koji su doslovno robijali za Hrvatsku, poput Dražena Budiše i Vlade Gotovca. Imali smo i utjecajan HNS sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom. Imali smo jednog Josipa Pankretića, pučkog tribuna i dugogodišnjeg zastupnika HSS-a, čovjeka čiji govori su se sutradan prepričavali… Imali smo u saboru i jake nestranačke ljude poput vrhunskog intelektualca i glazbenika Vice Vukova. Imali smo ljude sa stavom, dignitetom i imali smo više stranaka, i na listama tih stranaka i jakih nestranačkih ljudi.

Onda pad. Posljednjih deset godina stalno se pojavljuju politički mesije koji bi na brzinu riješili sve probleme, pojavljuju se i zgasnu čim se pojavi neki stvarni problem ili pokoje dobro plaćeno parlamentarno mjesto. Zastupnici u saboru postaju ili bezlični likovi kojima ni imena ne znamo ili osebujni likovi koji bi u bilo kojoj državi zabavljali narod u lokalnoj birtiji, uz gemišt ili bevandu, a ne cijelu naciju preko saborskog prijenosa.

HDZ i SDP - stranke gotovo jednakih politika

Ostali su nam HDZ i SDP. Hrvati su tako raspodijelili glasove. Na dvije stranke koje se zalažu za jaku državu, jak državni aparat, rješavanje svih problema državnom intervencijom i velike poreze koji pune državu blagajnu pa onda političari dijele okolo tuđe novce za svoju popularnost! Pri tome stalno nalazimo te iste političare s rukama u pekmezu i to gledamo muljaže najniže razine: putni nalozi, čudne javne nabave, prenamjena zemljišta, kupnja nekretnina ispod cijene, pa i dizanje državne love izravno s bankomata. Pa ti nisu sposobni ni ukrasti, kamoli nešto korisno napravit!

Moramo se duboko zabrinuti - ova zemlja ide loše. Nekada smo pričali viceve s Česima, Slovacima, Mađarima, danas sve te države imaju osjetno viši standard i brže se razvijaju. Preskočila nas je i Rumunjska, zemlja koja se još sjeća doslovno gladi.

Skoro će 30 godina od dolaska demokracije. Umjesto tisuću cvjetova, Hrvati ostaju zarobljeni glasajući poslušno, krotko i uporno za dvije stranke nastale od Saveza komunista, dvije stranke koje podržavaju državni i rodijački kapitalizam i apsolutno ne žele nikakve stvarne promjene. Je li to zato što je većini, koliko god grintali, intimno dobro i ne žele promjene? Drugog objašnjenja baš i nema. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala