KRAJEM srpnja 20 najboljih hrvatskih maturanata i maturantica nagrađeno je posebnim priznanjima i novčanim nagradama od po 2,5 tisuće kuna.

Ostvarili izniman uspjeh

Riječ je o učenicama i učenicima koji su na državnoj maturi ostvarili izniman rezultat iz ispita Hrvatskoga jezika, Matematike i obveznog stranog jezika, na višoj, A razini.

To su redom: Jana Jelčić, Bjanka Vrljić, Karlo Bujas, Laura Busak i Tina Drinčić iz zagrebačke V. gimnazije, Marko Tutić, Tin Plavec, Laura Boroš, Ana Marija Anđelić, Lucija Gojmerac iz zagrebačke XV. gimnazije, Domagoj Perković, Anđela Maleš, Mislav Barić iz splitske III. Gimnazije, Kim Staničić i Josip Srzić iz Srednje škole fra Andrije Kačića Miošića iz Makarske te Laura Horvat iz Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec.

5000 eura za uspjeh na ispitu iz informatike

Posebna priznanja za izvrstan uspjeh na maturi dobili su Karlo Anđelković iz II. gimnazije u Zagrebu, Toni Ivanković iz III. Gimnazije u Osijeku, Petra Daković iz Gimnazije Antuna Gustava Matoša u Zaboku i Luka Buršić iz Glazbene škole Ivana Matetića – Ronjgova u Puli.

Marko Rajković, učenik III. gimnazije iz Osijeka, ostvario je najbolji, stopostotni rezultat na ispitu iz Informatike za što je nagrađen novoosnovanom nagradom Sakač u iznosu od 5.000 eura.

Što mladi genijalci kažu o budućnosti Hrvatske?

Budući da su problemi u obrazovnom sustavu, kurikularna i druge obrazovne reforme te odlazak mladih i odljev mozgova, koji je u samom europskom vrhu, naše vječne teme, pokušali doći do njih i njihovih priča. Posebno nas je zanimalo kako vide budućnost Hrvatske i svoju budućnost u njoj. Priče onih koji su nam se javili prenosimo u cijelosti onim redoslijedom kojim su nam stizale. Objavljujemo i fotografije onih koji su nam ih poslali.

Kim Staničić

Što se tiče toga gdje želim biti, to je već zanimljivije pitanje. U Hrvatskoj postoji opće uvjerenje da ambiciozni mladi ljudi nakon završenog fakulteta moraju ići u strane države tražiti bolje prilike i tamo izgraditi karijere. Možda je to točno, možda nije - kako god bilo, dok su ljudi uvjereni u to, nastavit će napuštati državu. Početak rješavanja tog problema po meni leži u povezivanju ljudi - ako se još tijekom školovanja u Hrvatskoj međusobno povezuju učenici s već zaposlenim ljudima u željenoj struci, stvorit će se veza sadašnjih i budućih radnika te će stupanje u poslovne vode za njih biti mnogo pristupačnije i lakše.

Što se tiče moje osobne budućnosti, neću lagati i tvrditi "da, naravno da ću ostati u Hrvatskoj!" jer, kao i svi ostali, idem za onim što mi je najbolje. Volim svoju državu i osobno mi je Dalmacija prekrasna za život, ali ako mi poslovne prilike ne budu zadovoljavajuće, idem dalje.

Ipak, pokušavam ne razmišljati previše o svojoj budućnosti. Naravno, nastavit ću redovito učiti i ulagati trud i vrijeme da si izgradim podlogu za bolje sutra, ali navodno sad počinju "najljepše godine života" te bi bilo šteta da one prolete zbog prevelike brige, zar ne?

Josip Srzić

Svoje obrazovanje nastavit ću na FER-u. Jako sam zadovoljan tim izborom jer sam čuo mnogo dobrih stvari o organizaciji i kvaliteti fakulteta. Zanima me područje računarstva, u kojem vidim veliku važnost za trenutni, ali i budući razvoj svijeta.

Jako sam zainteresiran i za znanstveni rad, kroz suradnju informatike i fizike ili informatike i matematike.

Ako budem imao priliku, volio bih na nekoj od viših godina sudjelovati u razmjeni studenata ili na neki drugi način steći iskustvo u inozemstvu. Ta iskustva želim iskoristiti i primijeniti u Hrvatskoj, i na taj način donijeti svoj doprinos.

Smatram da je Hrvatska zemlja velikog potencijala, no koja, nažalost, još uvijek dopušta da joj taj potencijal često sklizne iz ruke. Iz godine u godinu veliki broj mladih, osobito visokokvalificiranih, odlazi iz Hrvatske. Razlozi su što ili ne mogu naći posao ili su im uvjeti puno lošiji nego u nekoj drugoj zemlji.

Mislim da država treba dati više poticaja i osigurati ostanak tih ljudi, kao i općenito staviti veći fokus na obrazovanje. Ono je kamen temeljac svih velikih i razvijenih država, a Hrvatska to itekako može biti.

Tin Plavec

Budućnost Hrvatske vidim u Europskoj uniji. No trebamo se više integrirati i bolje iskoristiti globalno tržište čijim smo dijelom. Naš izvoz je poprilično manji u odnosu na naše susjede na zapadu i sjeveru. Stoga bi u Hrvatskoj trebalo više slušati uspješne poduzetnike jer će upravo oni stvoriti stalna i kvalitetna radna mjesta koja će pomoći poboljšati sveukupnu sliku Hrvatske.

Neke države slične našoj odlučile su se specijalizirati u pojedinoj industriji i tako privući velike investicije (npr. Slovačka u autoindustriji). Danas je u razvoju IT industrija što je iznimna prilika za male zemlje. Za tu industriju je potrebna električna energija, internet i sposobni ljudi. To sve imamo, ali ono što nemamo su primjereni zakoni i porezi. Za kraj bih rekao kako ipak postoje određena poboljšanja u ovim područjima, a nadam se da će se tako i nastaviti. Svoju budućnost vidim u takvoj Hrvatskoj.

Karlo Bujas

Nažalost, čini mi se da će se moja budućnost i budućnost Hrvatske uskoro razići, a ne znam kada će se ponovno sresti. Ove godine počinjem studij u Londonu, a kada ću se vratiti, to ne znam. Za svoju budućnost ne znam što da kažem, još uvijek ne znam što želim biti kad narastem.

Za Hrvatsku se nadam da će se riješiti svih nepotrebnih otpadaka iz prijašnjeg sustava i da će se okrenuti prema budućnosti i ulagati u znanost i obrazovanje, s naglaskom na novu tehnologiju i informatiku. Na kraju krajeva, upravo su današnji studenti i školarci oni koji su budućnost ove zemlje i u njih treba ulagati najviše.

Mislim da smo krenuli u pravom smjeru, a kao primjer mi pada na pamet stipendija za studente iz STEM područja koja je nedavno uvedena. Nadam se da ću se jednog dana vratiti u Hrvatsku i biti ugodno iznenađen.

Tina Drinčić

Već duže vrijeme znam da nakon srednje škole želim studirati medicinu. Kad sam upoznala Sveučilište u Groningenu u Nizozemskoj i njihov jedinstveni pristup studiju medicine, bilo mi je jasno da ću tamo biti okružena ambicioznim, motiviranim ljudima s mnoštvom zajedničkih interesa i ciljeva.

Nadam se da ću nakon studija u državi s jednim od najkvalitetnijih zdravstvenih sustava u svijetu usvojeno znanje imati priliku primijeniti i na unaprjeđenje zdravstva u Hrvatskoj.

Vjerujem da će se i kod nas s vremenom pronaći način da se više mladih ljudi usmjeri na zaposlenje u zdravstvenom sektoru, kao i da se već zaposlene liječnike motivira, osigura im se kontinuirana edukacija o najsuvremenijim dostignućima medicine te da će se više ulagati u tehnologiju pomoću koje će oni to znanje moći upotrijebiti u svom svakodnevnom radu. Veselim se mogućnosti da ću u tome imati vlastitu ulogu.

Luka Buršić

Ne volim često izražavati svoja predviđanja za Hrvatsku općenito ili za njezino obrazovanje jer nemam baš dobro mišljenje što se toga tiče, a mislim da nema koristi ikoga dodatno bedirati. Svi znaju da će onaj koji želi, uspjeti i u prosječnim uvjetima iako je svaka pomoć u tome i više nego dobrodošla. Problem u Hrvatskoj je što se previše naglašava obrazovanje za masu; svakog se pokušava dovući do visokog obrazovanja, a zbog slabosti sustava oni koji uopće nisu za određeno područje uspijevaju doći do tog stupnja jer ih nijedan stupanj prije nije dovoljno strogo ocijenio i rušio. I nakon toga ili dođu na vidjelo njihovi nedostaci, ili oni uspiju i kroz to izmigoljiti, dobiti diplomu i biti u istom rangu s nekima doista vrijednima nekog područja.

Pravi primjer su gimnazije. Prije su gimnazijalci bili ljudi željni i sposobni na mnogim područjima, a danas se u gimnazijama popunjavaju mjesta ljudima koji ne znaju kuda sa sobom pa si uzmu još 4 godine za razmišljanje. Drugi pravi primjer neučinkovitosti sustava su 5,0 đaci. Imati 5,0 je nemoguće. I sȃm sam imao 5,0 cijelo dosadašnje školovanje i znam da jednostavno nisam izvrstan u svim predmetima i nema čovjeka koji jest. Ljudi podcjenjuju pojam izvrsnosti. Za većinu je to poznavanje mnogih činjenica, umjesto da to postane spoj poznavanja činjenica i samostalnog angažmana koji daljnjim istraživanjem područja vodi na zaključivanje stvarajući čvrsto znanje koje ne nestane dva sata nakon ispita. A to nijedan sustav, pa ni Škola za život, ne može potaknuti kod mase. Masa se može školovati do nekog prosječnog stupnja kako bi mogla funkcionirati u društvu, ali sve iznad toga proizlazi iz osobnog afiniteta prema nečemu. I na tome bi se trebao temeljiti obrazovni sustav: čvrsta baza općeg znanja i slobodne visine koje doista razlikuju čovjeka koji je napamet nabubetao neke riječi i čovjeka koji je te riječi sa zanimanjem prostudirao i shvatio. Kad to budemo imali, onda ćemo možda napokon imati ljude koji znaju svoj posao.

Razlog zbog kojeg sam se najviše dotaknuo obrazovanja je taj što stvarno mislim da je to temelj za razvoj normalnog društva. Međutim, pritom ne mislim samo na klasično obrazovanje, sjedenje u školskim klupama, već na svako prenošenje znanja. Biti pametan znači znati znanje svoga zanata, tj. da ste svojim znanjem sposobni napredovati u onom što radite. I tako dođete do smiješne situacije sada u Hrvatskoj u kojoj shvatite da bi jedan čovjek, koji ima završenu samo osnovnu školu, ali je spreman za svoj posao naučiti još mnogo konkretnih stvari koje će mu u njemu pomoći, manje vrijedio od jednog plagijatora koji je jednom zasjeo na ministarsku fotelju. I to, nažalost, ne može regulirati nijedan sustav koji učeniku ne daje jasno do znanja za što je, a za što nije, sve dok postoje prosuđivanja na temelju diploma umjesto na temelju kvalitete odrađenog posla. Ali to je daleko od ikakvog zakonski reguliranog sustava dok u našim balkanskim glavama ne utihne misao "ako prođe, prođe" (balkanizam se ne odnosi samo na stanovnike Balkana kao što se ni glembajevština ne odnosi samo na Glembayeve), inače će takvi sustavi biti samo mrtvo slovo na papiru, što sada i jesu. Za uspjeh su potrebni odgovorni ljudi koji znaju što rade.

Laura Boroš

Moja generacija (rođena 2000. i kasnije) i formalno pripada novom tisućljeću, novom dobu. I to nije samo fraza. Iako smo, barem većina koje znam, odgajani u tradicionalnom duhu, mi samo iz obiteljskih ili povijesnih priča još znamo što je bilo prije 'milenijskog booma'. Prije NAS.

Mislim da ta generacija diše drugačije, jer zahvaljujući tehnološkoj revoluciji i otvorenim granicama – nama je cijeli svijet doslovce svakodnevno na dlanu. I nitko nam ne može tek tako 'prodati priču'. Znam da na ovim našim prostorima u ljudskim glavama još uvijek nisu završeni svi ratovi, no moju generaciju ne opterećuju ni zastave ni zvijezde ni križevi ni mjeseci i/ili polumjeseci. Ni petokrake ni svastike, ni boje, ni rodovnici.... Jedino budućnost. I to NAŠA.

Danas slušamo priče demografa kako izumiremo. Trajno i nezaustavljivo. Za 30-ak godina će nas biti upola manje, za 100-tinjak će ostati šačica jednog naroda koji je slučajno prije 15-ak stoljeća sebi pronašao komadić raja na zemlji. I vjerojatno će se neki budući arheolozi i povjesničari za nekoliko stoljeća čudom čuditi kako taj slučajni narod nije želio živjeti u tom svom raju, nego su odlazili iz njega u potrazi za nečim što su zvali „boljim”. Čudit će se zbog čega se taj narod nije htio množiti i zašto se sami nisu pobrinuli za svoj boljitak i svoju budućnost. I usprkos svim tehnološkim dostignućima neće imati razuman odgovor na to pitanje.

Kakav bih ja to bila mladi čovjek koji je upravo školske klupe zamijenio sveučilišnim katedrama i laboratorijima, a da ne vjerujem kako će baš ta moja „boom generacija” sve promijeniti. Možda ne iz temelja – ali svakako na bolje! Jer ovo je tako prokleto lijepa zemlja, s prokleto dobrim prijateljima i ljudima. I kada ne bih u to vjerovala, zar bi sve ovo imalo smisla? Uostalom, upravo su naši roditelji odredili da će budućnost biti jedino i samo NAŠA!