POČETKOM 90-ih grupica nas studenata novinarstva pisala je za studentski magazin Puls i u jednom broju objavili smo temu o tome tko uređuje Hrvatsku. Među najutjecajnijim urednicima u Hrvatskoj tada je bio Denis Kuljiš koji je uređivao tjednik Globus u njegovim najprodavanijim danima. Kako smo svakome od tih vodećih urednika u članku zalijepili nadimak koji ga najbolje karakterizira, predložio sam tada da Kuljišu ide "nišandžija", što mu je bio rod u vojsci, kako sam bio tada negdje pročitao.

Koga bi on nanišanio, taj se ne bi dobro proveo

Ta mu je karakteristika doista dobro pristajala: koga bi on nanišanio i opalio u svom medijskom prostoru, taj se ne bi dobro proveo.

Iako smo kasnije nekoliko puta surađivali, nisam bio u njegovom "unutrašnjem krugu", mada je teško reći da takvo što postoji s obzirom na broj krugova u kojima se Denis Kuljiš tijekom svog bogatog života kretao. Fascinirali su ga neobični ljudi i njihove priče, a i sam ih je gravitacijski privlačio u redakcijama u kojima je radio. Te priče je strastveno skupljao i slagao u svoj privatni arhiv koji bi, da se otvori, mogao još štošta ispričati. Imao je oko, nos i uho za priče.

Ništa ga nije moglo zaustaviti

Jednom smo kao kolege iz redakcije dnevnog lista koji je poživio tek tri mjeseca zajedno išli na sastanak u Esplanadi s jednim hadezeovcem stare garde, bivšim Tuđmanovim ministrom. 

Zapleteni u redakcijske obaveze, toliko smo zakasnili da je sjedoglavi hadezeovski starješina izgubio strpljenje pa nas je umjesto korisnih informacija o tadašnjoj atmosferi unutar vladajuće stranke dočekalo, više-manje, samo pristojno ispratiti našeg nesuđenog informatora. Dok smo plaćali čaj, Kuljišu je zapeo za oko čovjek koji je s društvom sjedio u jednom separeu. "Ma, je li to Babo?" pitao me. "Da", potvrdio sam. Bio je to doista Fikret Abdić, bosanski političar koji je u Hrvatskoj odslužio robiju po optužbi za ratne zločine. 

U tom trenutku Denisa više ništa nije moglo spriječiti da se uglavi u separe i sjedne pored Abdića te pokuša doznati one stvari čije je mjesto još bilo neispunjeno u njegovim "crnim knjižicama". Babo je bio neumoljiv, nikakve izjave nije smio dati, ali bilo je inspirativno gledati Kuljiša kako ne posustaje sve do samog kraja. Takav je bio.

Gađao je, pogađao i dizao prašinu

Restoran zagrebačkog hotela Esplanada bio je Kuljišev dnevni boravak, što je ustvari bilo posve prirodno jer je stanovao u neposrednoj blizini. Otprilike na istoj udaljenosti od stana bio mu je i pitoreskni kafić starog zagrebačkog hotela Palace na Strossmayerovom trgu, gdje sam jednom svjedočio angažiranoj raspravi o jednom Kuljiševom članku koju je pokrenuo konobar kad nam je došao naplatiti kavu. Takav je bio Denis Kuljiš, gađao je, pogađao i dizao prašinu. To je bila njegova vizija novinarstva.

Naravno, znao bi i promašiti. Jednom prilikom sudbina se poigrala tako da me je stavila u ulogu urednika članka koji je Kuljiš napisao. Tad sam se zatekao u nezgodnoj situaciji - morao sam hodajuću legendu cijele jedne ere hrvatskog novinarstva upozoriti da je počinio grešku. Njegova reakcija me razoružala: skinuo je naočale, pogledao me, grohotom se nasmijao i kazao da mu je drago da je konačno jednom netko zbilja njegov tekst i - pročitao.

Neka mu je laka crna zemlja.