Igor Rudan, jedan od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće, za Index je napisao seriju tekstova o (ne)održivosti svijeta. Rudan često oštro i argumentirano komentira društvene događaje u Hrvatskoj i svijetu, a mi u nastavku donosimo prvi tekst iz Rudanovog serijala.

TIJEKOM proteklih mjeseci moglo se, temeljem medijskih napisa, zabrinuti zbog vijesti o klimi, zatopljavanju, plastici u oceanima, požarima u Sibiru, na Aljasci, u Amazoniji, česticama plastike u hrani, tropskim ciklonama. U ovoj seriji tekstova pokušat ću objasniti zašto mi se čini da će pitanje održivosti obilježiti 21. stoljeće. Osvrnut ću se i na nekoliko očiglednih i sasvim novih izazova s kojima će se čovječanstvo suočiti već u idućim desetljećima, a na koje će trebati prikladno odgovoriti. 

Analogija s hermetički zatvorenom zgradom

Što se događa i koliko bismo se trebali brinuti? Pokušat ću to opisati krajnje jednostavno - analogijom s vrlo velikom, ali hermetički potpuno zatvorenom zgradom s oko 200 stanova. U toj analogiji zgrada predstavlja planet Zemlju, a stanovi pojedine države. U početku, svi stanovi bili su u fazi grubih radova. Neki od njih su vrlo mali, imaju tek ponekog stanara. Drugi se protežu na više katova i udomljuju tisuće ljudi. Iz te zgrade ne može se izaći nikamo jer ona nema vrata. Na stepeništu ima biljaka i životinja koje se mogu unijeti u stanove i uzgajati radi prehrane ljudi. Uz to, u zidovima su cijevi kojima teče voda. Ona je pitka, a slijeva se u slivnike, pa se opet vraća u cijevi i tako kruži, ali nitko ne zna koliko je točno ima. U svakom stanu ljudi nastoje živjeti na neki svoj način.

Stanari su s vremenom otkrili da u zidovima postoje plinske cijevi, kao i žice pod naponom. Kombinacijom plina i struje počeli su proizvoditi keramičke pločice, parkete, boje za zidove, namještaj, razne uređaje. To se zbivalo brže i efikasnije što su tržišta u tim stanovima bila slobodnija. U stanovima gdje nije bilo takvih sloboda, pročulo se da postoje stanovi u kojima se živi bolje. No "vladarima" neslobodnih stanova to nije bilo važno. Oni su i u tim neuređenim stanovima sjajno živjeli iskorištavajući sve ostale. Nisu se zamarali razmišljanjem o slobodnom tržištu i općem dobru. Dok su ti stanovi bez ekonomskih sloboda stagnirali, stanari najbolje uređenih stanova počeli su probijati otvore u zidovima. Tako su lakše prelazili iz jednih u druge, međusobno se posjećivali i trgovali. Ipak, vrata prema stepeništu i dalje su čvrsto zaključavali.

U neuređenim je stanovima raslo nezadovoljstvo. Zato su se neki odlučili izbušiti rupe u zidovima te se penjati ili spuštati s vanjske strane zgrade do tih boljih stanova. Tamošnji stanari su ih potajno pripuštali unutra, ali uz financijsku naknadu. Ipak, neki bi u tim pokušajima pali sa zgrade i to bi bio njihov kraj. To je žalosna struja migranata koja se pokreće između stanova koji su bolje i lošije uređeni, zbog razlike između njihova ekonomskog potencijala. Slično kao u elektrotehnici, gdje će zbog razlike električnog potencijala kroz vodič poteći struja elektrona.

Nosivi zidovi pucaju, temperatura raste...

Stigli smo do točke u vremenu u kojoj su stanovi koji su prigrlili slobodno tržište lijepo uređeni. Ipak, u zgradi su ostali još brojni stanovi, mnogi među njima vrlo veliki, koji su i dalje prilično neuređeni. Tada je netko na drugom, sedmom i četrnaestom katu zgrade primijetio napuknuća u nosivim zidovima. Uz to, netko drugi je brojao životinje na stepeništu i zaključio da im se broj počeo smanjivati jer se više ne uspijevaju održavati u istom broju. Treći je mjerio temperaturu u unutrašnjosti zgrade pa zaključio da je malo porasla. Nekim biljkama na stepeništu i lišće je malo požutjelo. U inače čistoj vodi koja je uvijek tekla cijevima, pojavile su se čestice otpadnih tvari, koje su nastale proizvodnjom svih onih korisnih stvari u stanovima. Naposlijetku, istraživači su povezali korištenje plina iz cijevi sa zagrijavanjem zraka u zgradi.

Tijekom dotadašnjeg poboljšanja životnih uvjeta u brojnim stanovima, nitko nije pomislio da bi ugradnja svih tih pločica i parketa, izrada namještaja i uređaja, kao i naglo povećanje broja ljudi koji žive u stanovima mogli ugroziti statiku same zgrade. Nitko nije pomislio ni da bi proizvodnja mogla zagrijati zrak u zgradi - do te mjere da bi životinje i biljke, koje su stanarima hrana i izvor kisika, mogle postati ugrožene. Nitko nije mislio ni da bi se voda u cijevima mogla zagaditi do te mjere da više ne bude pogodna za piće.

Situacija nije toliko alarmantna jer smo je postali svjesni, ali...

Je li takva situacija alarmantna? I jest, i nije. Nije zato što smo je postali svjesni. Sigurno postoje načini na koje bismo sada mogli popraviti stvari, a budući razvoj znanosti donijet će i neka sasvim nova rješenja. Ali i jest alarmantna zato što postaje jasno da će se nastavkom svega što se zbiva te tzv. negativne eksternalije samo pogoršavati. Na njih nitko nije računao, ali s vremenom će one dovoditi do sve većih problema. Pritom, drugo stanište za stanare ne postoji jer oni mogu živjeti samo u toj zgradi.

Pitanje održivosti je, dakle, u tome što bi sada stanarima bilo najpametnije učiniti? Bilo bi dobro omogućiti život i stotinama budućih generacija stanara u toj istoj zgradi jer iz nje nitko ne može izaći. Život velikog broja ljudi u svemiru izgleda lijepo na filmovima, ali je za sada sasvim nerealan. Stanari bi, primjerice, mogli zaključiti da im je slobodno tržište u svim onim stanovima koji su ga prigrlili uvijek pomagalo. Nastave li promovirati razvoj slobodnog tržišta u svim stanovima u zgradi, tada bi se mnogi problemi možda mogli s vremenom riješiti sami od sebe. Naime, svi ti neočekivani problemi, tzv. negativne eksternalije - npr., porast temperature u zgradi, njezina poremećena statika, odumiranje drugih vrsta, onečišćenje vode - mogli bi se sada uključiti u sve cijene. Utjecaji svakog novog proizvoda na te tzv. negativne eksternalije uračunavali bi se u njegovu cijenu pa bi tako s vremenom možda opet sve bilo u redu. To je pristup rješavanju pitanja održivosti putem političke ekonomije.

Što su ciljevi održivog razvoja?

Također, stanari bi mogli i sazvati neku vrstu kućnog savjeta i zadužiti znanstvenike da po cijeloj zgradi postave senzore i kamere, pažljivo prebrojavaju životinje, analiziraju sastav vode, provjere stanje zgrade. U ovom pristupu, o cijeloj bi svojoj zgradi, tj. planetu Zemlji, mogli razmišljati kao o velikom svemirskom brodu koji se počeo pregrijavati pa su sada potrebni tehničari - odnosno znanstvenici - kako bi ga servisirali. Stručnjaci za prirodne znanosti mogli bi prikupiti i analizirati podatke, izraditi projekcije, predložiti konkretne planove i mjere za zaokret u nepoželjnim trendovima. Time bi definirali "ciljeve održivog razvoja". 

Te ciljeve trebalo bi zatim ugraditi u politike unutar stanova, posebnim zakonima utemeljenima na znanstvenim istraživanjima. Pritom, zamislivo je da bi preporuke tog kućnog savjeta u nekim slučajevima možda mogle biti donesene i protiv logike slobodnog tržišta, a ponekad i protiv interesa nekih stanova, ali u interesu cijele zgrade. Naime, ako i svi stanari koji još nisu uredili svoje stanove učine to kao i oni koji su ih već uredili, prilično je sigurno da će se nepoželjni trendovi nastaviti. Bit će sve više napuklina u nosivim zidovima, temperatura će nastaviti rasti, voda postati još zagađenija, a životinja će biti sve manje.

Tko uopće treba rješavati problem u kojem smo se našli?

Iz ove analogije s velikom zgradom trebalo bi razumjeti važno pitanje: trebamo li problematiku klimatskih promjena i zagađenja okoliša smatrati nečim što će rješavati politička ekonomija, tj. društvene znanosti? Ili možda trebamo shvatiti cijelu Zemlju kao naš "svemirski brod" kojem je potreban servis, a njega će osmisliti klimatolozi, oceanolozi, konzervacijski biolozi i matematičari? Jesu li možda potrebna oba pristupa i njihova koordinacija? Naime, tanak sloj atmosfere nad ohlađenom površinom Zemlje naša je "zgrada". Ona je jedino mjesto u cijelom poznatom svemiru gdje ljudi mogu živjeti. Ako ga uspijemo učiniti nepovoljnim za život, nemamo kamo otići.

Stoga su Ujedinjeni narodi 2015. godine, nakon isteka roka za postizanje tzv. Milenijskih razvojnih ciljeva, definirali nove Ciljeve održivog razvoja. Oni postaju okosnica brojnih politika sve većeg broja država svijeta, a o njima će biti riječi u idućem nastavku.