KOLIKO je svijet izgledao drugačije prije pola stoljeća savršeno očarava ovaj tekst koji donosimo u suradnji s Yugopapirom. Tema teksta je festival eksperimentalnih i nekonvencionalnih filmova (amaterskih i profesionalnih) u Zagrebu, na kojem su prikazani eksplicitni filmovi. Osim same činjenice da je festival izazvao sablazan, ali i neviđen interes, iz današnje perspektive neobična je i zgroženost novinara kadrovima koje je vidio.

Travanj 1970: Točno u 20.15 sati 31. ožujka, pred malim skupom radoznalaca, otvorena je u foajeu Radničkog sveučilišta Moša Pijade u Zagrebu izložba crteža i kipova zagrebačkog kipara Renea Holosa pod nazivom "Falikos antropos". Sam naslov dosta kaže onima koji, slučajno, znaju grčki jezik. Za one koji ne znaju tek pogled bačen na izložbenu prostoriju otkrivao je sve. Svuda naokolo stajali su eksponati u obliku spolnih organa muškarca i žene, s pažnjom i ljubavlju oblikovani, u raznim veličinama i
bojama.

A iznad svih dominirao je ponos muškog roda izrađen od crvenog drveta.

Ova izložba, u stvari, označila je početak jedne neobične priredbe: četvrtog festivala eksperimentalnih i nekonvencionalnih filmova (amaterskih i profesionalnih) u Zagrebu, nazvanog GEFF 69, čija je tema ove godine bila seks, a poanta - seksualnost kao mogućnost za novi humanizam, ili "film u funkciji humaniziranja seksualnosti i seksualiziranja humanosti".

Rat, mir i seks!

Ako Radničko sveučilište "Moša Pijade" zbog nečega žali, onda najviše žali zbog velike posjete ovoj časnoj instituciji za vrijeme festivala GEFF 69. Tri puna dana opsjedali su građani Zagreba malu i veliku sveučilišnu dvoranu (mala je, čak, i demolirana) na čijim su ekranima defilirali erotski, seksualni, istraživački i pornografski filmovi. I, također, puna tri dana naslađivali su se parolama kojih se ne bi stidio ni vašar seksa u Copenhagenu:

"Voljela bih da sam hermafrodit pa da mogu i sa ženama" (Aurora), "Sve zavisi od seksa" (John Lennon), "Revolucija se može i prihvatiti samo ako ima etički i seksualni karakter" (Herbert Marcuse), "Rat, mir i seks" (Mile Dupor), "Za pohotu je žena, za slast dinja, a za uživanje dječak" (arapska poslovica), "Pornografija može biti i umjetnost" (Eugene Schuster). I tako dalje.

Sve je, dakle, bilo kao stvoreno da privuče saznanja žedne duhove - narodne mase, kritičare, filmske estetičare, izvještače, ugledne kulturne radnike. Na projekciji prvog dana, prilikom takmičenja domaćih filmskih amatera-seksologa, primijećena je - bez šale - čak i jedna majka s dvoje predškolske djece! Za spoznaju istine nikad nije dovoljno rano.

"Zašto je baš seks tema ovogodišnjeg GEFF-a?" upitali su novinari dr. Mihovila Pansinija, predsjednika organizacijskog odbora.

"Za spoznaju svijeta oko sebe i oslobađanje ličnosti, seks je jedan od najvažnijih puteva, možda isto tako značajan kao društveni ili politički. GEFF je filmski festival i želi upozoriti na aspekt ljudskog života koji je u suštini veoma emotivan i neopipljiv", rekao je.

Čarobni trougao

"SEKSUS PLEKSUS", amatera Mirka Komosara, bio je prva "bomba" festivala. Gledatelj se do sita mogao nagledati izvjesnog skrivenog dijela ženskog tijela - samo to i ništa više - u jednoj sceni koja je trajala 7-8 minuta, koliko je trajao i film. Kamera je hvatala nepoznatu ženu od koljena do ispod grudi, zapravo samo onaj čarobni trougao, u dugom neprekidnom "kadru". Uz gromoglasnu električarsku muziku, tijelo je ležalo mirno, ili se ovlaš uvijalo po taktu muzike, ne djelujući ni ukusno niti, pak, mnogo izazovno. Ovu projekciju gledatelji su pratili u mrtvoj tišini.

"HVALA, MNOGO HVALA", Veska Kadića, također kino-amatera, izazvao je međutim poprilično smijeha. Riječ je o mladiću koji se, pred budnim okom objektiva, služi - žargonom bi se reklo - seksualnim samoposluživanjem. Umjetničko opravdanje za bljutavu ekshibiciju ovog poletarca, nismo našli. Jer poslije vlastitog čina on, gotovo lepršajući, odlazi kod svoje usnule djevojke i ponavlja - bez njenog sudjelovanja, a u njenom prisustvu - svoje "djelo". Film se, bez ikakvog vidljivog razloga, završava kupanjem jedne nage starije žene pred masom svijeta.

"TIHO, TIHO, MIKI DUŠO" otkrio je - po tko zna koji put - nago tijelo Milje Vujanović. Kakva li je nju nevolja natjerala da se igra ljubavnog čina u ovakvoj besmislici od filma koju su čak i gledatelji vječno gladni erotskih uzbuđenja složno izviždali!

"SEISANA" Mire Mikuljana imao je duha: uz muziku iz Kose, u vidu gramofonske ploče, okretalo se nago žensko tijelo na zamišljenom gramofonu. Probodeno zna se gdje, vrtjelo se oko osi brže i sporije u ludom ritmu.

"NEOBAVEZNI POGLED NA SVET", Miše Budisavljevića, oponašao je spolni akt koji je izvodila jedna djevojka usnama i jezikom priljubljenim uz staklo. I tu je muzika, naravno, dočaravala ekstazu, kulminaciju, malaksalost ...

I počne umjetnost

Ali ono najuzbudljivije, radi čega su mnogi, ruku na srce, i došli na ovaj festival, tek je trebalo doći. Zagrebom se pronijela vijest da će na programu biti pornografski filmovi iz inozemstva pa je direktor festivala Kruno Hajdler morao pozvati miliciju da spriječi one koji su na silu htjeli vidjeti čudo neviđeno. Čudo se i pojavilo, u vidu vitke crnopute djevojke kovrčave kose, s maksimalnom mini-suknjom - Amerikanke Carolee Schneemann, koja je zakazala dvije projekcije svog filma Fuzija, čiji je ona producent, režiser, dobrim dijelom snimatelj i - glavni akter!

"Ja sam Amerikanka", objasnila je publici koja je nestrpljivo očekivala početak projekcije, "mada u posljednje vrijeme živim u Londonu. Po zanimanju sam slikarica, ali se više ne bavim slikanjem, već organiziram razna događanja. Ipak, cjelokupna moja djelatnost, i ova filmska, proistječe iz mojih slikarskih preokupacija. Ono što vam želim prikazati jest igra svjetlosti, sjenki, boja, filmske tehnike sjedinjene u jednom mediju - filmskom. A ono što bih željela da shvatite, to je - da sam činu apsolutnog sjedinjavanja tijela prišla isključivo kao slikar. Zbog toga je moj film Fuzija u San Franciscu, Cannesu, Avignonu, Londonu prikazivan kao umjetničko djelo ravnopravno s ostalim filmovima", rekla je.

Svjetlost se ugasila i - počela umjetnost, koja bi u nekom bordelu vjerojatno bila zlatom nagrađena, ali se usuđujemo posumnjati da će bilo čim unaprijediti svjetsko slikarstvo. Sa svojim partnerom za koga je rekla da je Vijetnamac, mlada dama prikazala je razne bravure iz udžbenika seksualne tehnike, poze po programu Kama-sutre, oralni ekshibicionizam, manualnu pripremu za seksualni čin, orgazam, trenutke nemoći svog partnera - sve to u fleševima, munjevitom montažnom "rezu", kombinirano s pejzažom uzburkanog mora, rascvjetalim voćkama, rađanjem i zalaskom sunca.

A kad je film, poslije gotovo 40 minuta, završen, Carolee Schneemann izišla je na podij s nadmoćnim osmijehom, izrazivši spremnost da publici pruži svaku vrstu tumačenja i detaljnije objasni eventualno nejasna mjesta. I veoma se iznenadila kad je nitko od prisutnih nije zatražio nikakvo objašnjenje. Publici je očigledno bilo dovoljno i ono što je vidjela.

Počašćeni ili degradirani

Još jedna selekcija - filmovi čuvenog američkog pop-slikara Andyja Warhola - predstavljala je pravu senzaciju na GEFF 69. Oba filma, Usamljeni kauboj i Meso, donio je osobno njihov producent koji je također održao malo predavanje gledaocima, napomenuvši da ne shvaćaju suviše ozbiljno ono što će vidjeti, jer je to sve ipak samo šala, komedija, improvizirana od početka do kraja.
 
Sva sreća ako je komedija! Jer, ono što se tijekom sat i pol dešavalo na pustom ranču slavnog glumca Johna Waynea, gdje je ovaj film snimljen, prije bi se moglo nazvati bijedom i tragedijom: glavna lica su grupa kauboja-homoseksualaca i jedna nimfomanka, koji se otimaju za jednog mladog privlačnog biseksualca, pa je on prinuđen svaki čas mijenjati tabor.

Skaradne orgije, od kojih se iole normalnom čovjeku može smučiti, nećemo opisivati. Kao što ne bi imalo nikakvog smisla govoriti o drugom Warholovom filmu Meso u kojem jedan bračni par, homoseksualac i lezbijka, pokazuju svu bijedu ljudskog roda, bar onog dijela koji se, svjesno ili ne, uputio stazama izopačenosti.

Poslije tog, finalnog, uzbuđenja koje je donijelo Meso, preostalo je još samo da članovi žirija, poznati umjetnici i kulturni radnici Mira Trailović, Dušan Vukotić, Dušan Makavejev, Taras Kermauner, Jagoda Buić (za koje se nikako nije moglo utvrditi jesu li počašćeni ili degradirani povjerenjem koje im je ukazano) podjele svaki svoje nagrade. I mada su pobjednici birani među autorima čiji su filmovi na ovoj smotri ljudske grdobe sačuvali dostojanstvo umjetnosti, veliko je pitanje mogu li oni osvojene trofeje smatrati istinskim priznanjem.

Napisao: Slavko Lazarević (Ilustrovana, 1970.)