KRISTIE Magnuson i njezin suprug Alex, oboje zaposleni u vojsci, vjenčali su se u dobi od 23 godine, a dvije godine kasnije ona je ostala trudna.

"Očekivala sam da će trebati mjeseci da ostanem trudna, ali imali smo dovoljno sreće da se to vrlo brzo dogodilo. Moja trudnoća bila je laka i bez komplikacija. Osjećala sam se sjajno cijelo vrijeme i čak sam nastavila raditi modificirane CrossFit vježbe. Liječnik me pitao želimo li rutinsku krvnu obradu koja se radi nešto kasnije u prvom tromjesečju, ali sjećam se da sam je odbila", ispričala je Kristie koja je, kako kaže, tada bila uvjerena da je premlada da bi se dogodile ikakve komplikacije.

Osim toga, bila je sigurna da bi nastavila trudnoću neovisno o tome što bi rezultati testa pokazali.

"Negdje u drugom tromjesečju, kasno jedne večeri sam čitala blog jednog tate o njegovom putu da prihvati kćer s Down sindromom. Priča je odjeknula u mojim mislima, uglavnom zbog toga što je tata također bio vojni pilot. Iz kojeg god razloga, otpočeo je ovaj trajni osjećaj u meni da naše dijete ima Downov sindrom. Taj je osjećaj trajao oko dva tjedna, ali nikad nikome nisam otvorila dušu, pa ni svom mužu", prisjetila se ova mama.

Ipak, uspjela je zaboraviti na to i pripisati takve misli klasičnim roditeljskim brigama.

"Više nisam razmišljala o tome. Sve do veljače, dva dana prije nego što se Gabe rodio. Odjednom sam opet imala isti neodoljiv osjećaj, ali još jednom nisam ništa rekla Alexu jer sam znala da će mi reći da se brinem bez razloga", ispričala je.

"Dva dana kasnije, u petak u 11:30, rodio se Gabe. Sekundu nakon što sam ga vidjela, znala sam da ima Downov sindrom. Njegove dragocjene malene oči su mi govorile. Neprestano sam pitala medicinske sestre i liječnika je li 'on dobro', jer sam se previše bojala izgovoriti riječi. U srcu sam samo željela vrisnuti: 'Mislim da ima Downov sindrom!' ali te riječi su mi se učinile previše strašnima da bih ih izgovorila naglas. Ni u subotu nam ništa još uvijek nisu rekli. No, u nedjelju, oko 36 sati nakon što se Gabe rodio, saznali smo da sumnjaju da ima Downov sindrom. Sjećam se da sam u trenutku kada je liječnik ušao sjedila na krevetu prekriženih nogu s Gabeom na rukama. Znala sam što će reći čim je otvorio vrata. Taj se prevladavajući osjećaj opet vratio. Liječnik je rekao nešto o njegovim očima, ušima, niskom mišićnom tonusu...", prisjetila se Magnuson trenutka u kojem su njezine sumnje potvrđene.

Kako je opisala, na početku je samo plakala i ljuljala se naprijed-nazad istovremeno govoreći svom sinčiću koliko ga voli. 

"U tom sam trenutku osjetila kako se moja ljubav i želja da zaštitim Gabea pojačavaju - bio je to poseban osjećaj koji nikad neću zaboraviti", opisala je.

No, nasuprot njoj, prva reakcija njezinog supruga bila je potpuno drugačija. On je nastojao sve negirati. Iako nisu sumnjali u svoju ljubav prema sinu, obuzela ih je neobična mješavina osjećaja - tuge, sreće i zabrinutosti.

Nekoliko dana kasnije stigli su kući, a Kristie i Alex su se s novonastalom situacijom nosili na potpuno drugačije načine. Dok je ona mnogo vremena provodila plačući, on je vrijeme provodio u dvorištu i fokusirajući se na poslove koji zahtijevaju fizičku snagu.

"Kad ste trudni, zamišljate kako će izgledati vaše dijete i kako će se ponašati kad se rodi. Oduvijek sam zamišljala velikog snažnog tipa poput mog muža - nogometaša ili možda vojnog pilota. Ali nakon Gabeove dijagnoze, iznenada su se srušili ti snovi i one ideje koje sam imala. Brinula sam hoće li Gabe ikada moći voziti automobil, vjenčati se ili će jednostavno zauvijek živjeti s nama. Da, imao je tek nekoliko dana kada sam razmišljala o doživotnim posljedicama rođenja sina s Downovim sindromom. Za mene je definitivno bilo malo tuge (koegzistirajući s ekstremnom radošću) dok sam tugovala zbog gubitka djeteta koje sam zamislila i dok sam prihvatila našu novu budućnost kao obitelji", prisjetila se ova mama.

Srećom, i ona i suprug su se vrlo brzo riješili osjećaja tuge i brige zbog budućnosti te se fokusirali na ono što se događa sada.

No, priznaje da se često ulovila kako promatra fotografije djece svojih prijatelja i pitala se zašto oni imaju "normalno dijete", a ona dijete s Downom.

"Sada se osjećam krivom i tužno zbog tih misli, iako znam da je to normalan i zdrav proces kroz koji treba proći. Ali sada, 6 godina kasnije, osjećam toliku zahvalnost što imamo Gabea. Sada sam toliko zahvalna da naše dijete ima Downov sindrom. Ne bi bio isti Gabe kakvog danas poznajemo i volimo bez dodatnog kromosoma. Iskreno vjerujem da je imati dijete s Downovim sindromom jedan od najvećih darova koji možete dobiti na ovome svijetu", napisala je Kristie u svojoj ispovijesti za portal Love What Matters.

Iako u vrijeme kada je rodila Gabea nije poznavala nikoga s Downovim sindromom, u međuvremenu je upoznala još tri osobe. Potom se priključila Facebook grupama kako bi naučila više o tome kako odgajati dijete s Downovim sindromom, a upravo je tamo prvi put otkrila svoje strahove o tome treba li imati još djece. Iako su i ona i suprug maštali o velikoj obitelji, bojali su se da bi novi član obitelji odvratio pozornost od Gabea. Ipak, ljudi koji su prošli kroz iste dvojbe uvjerili su ih da su brat ili sestra najbolja terapija koju mogu osigurati svom djetetu.

"Imali smo sreće pa smo samo 14 mjeseci nakon Gabea dobili i njegovu sestru, Lottie, a u godinama nakon toga dočekali smo i još jednu sestru, Maggie te brata, Vincea. Najmlađi se rodio 2 mjeseca prije nego što je Gabe navršio 4 godine pa smo u tom trenutku imali četvero djece mlađe od četiri godine", otkrila je Kristie.

"Naša je kuća kaotična, glasna i neuredna i apsolutno je savršena. Tako sam zahvalna što ovo četvero ima jedno drugo. Iskreno vjerujem da će Gabeova braća i sestre u životu postati ljubazniji, strpljiviji i suosjećajniji. Već vidim kako se te kvalitete razvijaju", uvjerena je ova ponosna mama koja je odlučila pokrenuti i Facebook grupu Gabe the Babe and Co na kojoj se trudi kroz vlastito iskustvo i druge educirati o Downovom sindromu.

"To što imamo Gabea u životu duboko je promijenilo mog muža i mene. Gabe nas tjera da svijet vidimo drugačije. Sada ima šest godina, dobar je u vrtiću, voli knjige, automobile, hamburgere i krafne, baš kao i bilo koji šestogodišnjak. Mi smo bolji ljudi zbog njega i na tome sam mu zahvalna, kao i za svih njegovih savršenih 47 kromosoma", zaključila je Kristie.