ZAMISLITE da ste proglašeni najboljim njemačkim talentom generacije. Zamislite beskrajan pritisak, neprestane reflektore na svakom vašem potezu. Zamislite hrpe medijskih napisa posvećenih padu forme ili pogreški u utakmici. Zamislite, samo na sekundu, da vas slave kao budućnost nacije. Biste li se mogli nositi s takvom titulom? Na prijelazu tisućljeća, mnogi su Sebastiana Deislera smatrali upravom takvim, za web stranicu thesefootballtimes.co piše Matt Gault.

Embed from Getty Images

Kao supertalent predstavljao je budućnost njemačkog nogometa u vrijeme kad je supersila bila ponešto neplodna u proizvodnji prvorazrednih talenata. Gledajući unatrag, prijelaz tisućljeća bio je anomalično vrijeme u povijesti njemačkog nogometa. Die Mannschaft je bez pobjede ispao s Europskog prvenstva 2000. godine i perspektiva je bila siromašna, a očekivanja nacije pala su na povijesno nisku razinu. Njemačka je igrala tako loše da je The Observer u kolovozu 2001. godine objavio naslov "Koliko je loša njemačka reprezentacija?“

Nacionalno poniženje za Njemačku

Kad Englezi podcjenjuju Nijemce, obično im se to kasnije obije o glavu, ali Engleska je na Olimpijskom stadionu u Münchenu razbila nimalo impresivnu Njemačku Rudija Völlera 5:1. Velika pobjeda Engleske, nacionalno poniženje za Njemačku.

Tijekom te utakmice, Deisler je bio jedan u nizu njemačkih igrača koji su podbacili, ali njegova je ispodprosječna predstava ostavila dublji dojam nego igra njegovih suigrača zato što je playmaker Herthe uoči utakmice označen kao najveća opasnost po Englesku. Uoči utakmice, Deisler je istaknut kao glavna nada za domaću reprezentaciju i čovjek koji će pomoći Njemačkoj da izađe iz tamnog razdoblja i vrati se blistavoj tradiciji.

Embed from Getty Images

Deisler se slabo snašao u porazu od Engleske, čak su ga smatrali krivcem za jedan gol nakon jednog traljavog povratnog dodavanja Oliveru Kahnu. Zapravo, Njemačka je bila kolektivno u neredu, ali ipak se dogodio jedan bljesak kvalitete čovjeka koji je proglašen svjetionikom u budućnosti. Deisler je progurao lijepo dodavanje iza engleske obrane, koje je Oliver Neuville proslijedio do strijelca Carstena Janckera. Deislerova vizija i tehnika inicirale su prvi pogodak te oplemenile utakmicu. Naravno, prije nego se ona pretvorila u šou Michaela Owena, opisuje Gault.

Generacijski talent koji mijenja nogomet

Šušur oko Deislera u ranim fazama njegove karijere bio je jednostavno kolosalan. Potpisavši profesionalni ugovor s Borussijom Mönchengladbach, ovaj nadareni ofenzivni veznjak bačen je u borbu za ostanak, koju će njegova momčad na kraju izgubiti. No svi su bili prepuni pohvala na račun ovog tinejdžera. Lijepe riječi stizale su s najviših razina, Franz Beckenbauer opisao ga je kao „fizički i tehnički najboljeg u Njemačkoj“, dok je izbornik Völler za njega ustvrdio da će "utjecati na Njemačku u sljedećih 10 godina“.

Nažalost po Deislera i za njemački nogomet u cjelini, Völlerove su riječi bile promašene. Deset godina nakon Völlerova komentara, Deislera nije bilo nigdje. Povukao se iz nogometa 2007. godine nakon što je odlučio da jednostavno nije stvoren za život profesionalnog nogometaša. Bilo je to nevjerojatno nazadovanje takvog talenta, ali priroda elitnog nogometa je neumoljiva. Nema načina da se sakrijete ili pobjegnete kad počnete nazadovati. Budite sigurni da ćete se naći u svim medijima kad karijera krene nizbrdo nakon što ste bili proglašeni budućom zvijezdom.

Deislerov pad utjelovljuje jednu od tužnijih priča u njemačkom nogometu, ali to ne znači da se ne trebamo prisjetiti ljepših i obećavajućih godina njegove karijere, nastavlja Gault. Kad je Borussija Mönchengladbach 1999. godine osuđena na ispadanje, najmanje 26 klubova prišlo je Deisleru. Najveće europske nogometne institucije tog vremena tražile su njegov potpis.

Neiskusna Hertha

Deislerova kreativnost i svestranost blistale su tijekom kratkog, ali izvrsnog boravka u Mönchengladbachu. Svojim je brzim nogama i preciznim dodavanjima terorizirao obrane u Bundesligi. Ove kvalitete dodatno su izbrušene u Herthi koja je pobijedila u utrci za njegovim uslugama i Deisleru ponudila da se istakne na najvećoj sceni – Ligi prvaka. Deisler se bacio u središte pozornosti u glamuru europskog nogometa.

Hertha nije imala iskustva u Ligi prvaka i smatrana je autsajderom u skupini s Chelseajem, Milanom i Galatasarayem. No, s Deislerom u srcu napadačke strategije trenera Jürgena Röbera te uz Alija Daeija, Michaela Preetza i Dariusa Wosza, njemački je klub nadmašio očekivanja i probio se u skupinu drugog kruga.

Embed from Getty Images

Liga prvaka tada je imala smiješno složeni sustav natjecanja u kojem su klubovi morali odigrati 12 utakmica u skupinama prije plasmana u četvrtfinale.

Deislerova se karijera razvijala u pravom smjeru sve dok se nije dogodila ozljeda koje se svaki nogometaš najviše boji. Došlo je do puknuća prednjeg križnog ligamenta i suočio se s dugotrajnim izbivanjem iz igre. Razumljivo, ostavilo je to velikog traga na igraču koji je još bio tinejdžer i mnogi su se promatrači počeli pitati može li se Deisler vratiti s rehabilitacije podjednako dobar.

Povratak nogometu

Deisler se zaista vratio, ali nije prošlo dugo prije nego što je u listopadu 2001. godine ponovno završio kod fizioterapeuta s ozljedom sinovijalne membrane na desnom koljenu. Za njega je sezona bila završena. Nova ozljeda, međutim, dogodila se u zanimljivo i značajno vrijeme za njega, jer je njemački tabloid Bild izvijestio o sporazumu prema kojem će se Deisler na početku sezone 2002./2003. pridružiti minhenskom Bayernu. Iako ga je mučila ozljeda i borio se da bi ispunio svoj ogroman potencijal, dobio je veliku priliku u jednom od najvećih klubova svijeta.

Embed from Getty Images

U to vrijeme našao se na udaru kritika zbog selidbe i zbog toga što je šutio o transferu. Međutim Deisler je tvrdio da mu je tadašnji direktor Herthe Dieter Hoeneß rekao da ne govori o transferu. Upravo u to doba počeo je ozbiljno sumnjati u svoju vjeru u nogomet. Iako je i dalje bio mlad igrač, koji je cijeli svijet imao pod nogama, sjeme sumnje bilo je posijano duboko u njegovu savjest i nepovratno je narušilo Deislerovu strast i glad za nogometom.

Deisler se osjećao usamljeno i zgađeno. Razočarao se u Hoeneßu, koji je bio njegov mentor, ali nije dovoljno zaštitio igrača od plimnog vala uvreda kojima je bio izložen. „Umjesto toga, Hoeneß je stajao i gledao kako me progone iz Berlina. To je počelo kvariti moj pogled na nogomet. To je bio pucanj u moj potiljak. Danas znam da je to bio trenutak u kojem sam trebao prestati“, rekao je Deisler kasnije u razgovoru za tjednik Die Zeit.

Mračan tunel u Bavarskoj

Ako je Deisler pomislio da je pritisak u Berlinu bio intenzivan, Bayernova veličina kao nogometnog kluba odlučno ga je gurnula u mračan tunel. Deisler je u Bavarsku stigao na štakama jer su problemi s desnim koljenom trajali i dalje. Ottmar Hitzfeld, iako svjestan teških ozljeda koje su se već dogodile u Deislerovoj karijeri, pokušao je izgraditi Bayernovu momčad oko ofenzivnog veznjaka. Izgledao je poput Stefana Effenberga nakon što je Bayernov veteranski vođa počeo završavati karijeru prelaskom u Wolfsburg.

Iako su nogometne paralele između Effenberga i Deislera bile očigledne, njihovi su mentaliteti bili sasvim suprotni. Kroz karijeru koju su obilježili i neki veliki uspjesi, Effenberg je bio poznat kao Der Tiger zbog svog neustrašivog i beskompromisnog karaktera. Effenberg je bio poznat kao uvredljiv i imao je niz sukoba s trenerima i direktorima, zbog kojih je i njegova reprezentativna karijera završila prije vremena. Ali Deisler nije bio ni sličan tome. Pogođen gorkim rastankom s Herthom, Deisler jednostavno nije mogao probuditi onu istu gorljivu strast za nogometom u Bayernu, kakvu je imao Effenberg. Međutim, ovo je nogomet i nitko nije zaista znao što se događa iza kulisa.

Borba s rakom

Deisler je 2003. godine šokirao svijet objavom da mu je dijagnosticiran rak. Liječio se na Max-Planck-Instituteu u Münchenu. Završio je u depresiji koja je privukla pažnju cijele Njemačke, posebice zato što se to dogodilo samo nekoliko mjeseci nakon što je još jedan bundesligaški nogometaš, Čeh Jan Šimák iz Hannovera, nestao sa scene, iscrpljen pritiskom na najvišoj razini. I dok se Šimák na kraju vratio nogometu, Deisler se nije mogao suočiti sa sportom koji mu je nanio toliko boli kad se očekivalo da će njegova karijera biti ispunjena neobuzdanim ushitom.

"Ne postoji vremenski plan i neću si više nametati pritisak. To je lekcija koju sam naučio u posljednjih nekoliko tjedana. Vrijeme povratka u nogomet i dalje je jako daleko. Prvo se moram oporaviti. Znam da patim od depresije, da patim od bolesti. Morate me ostaviti na miru. Kad dođe vrijeme, reći ću nešto više o tome“, hrabro je Deisler istupio tijekom svog oporavka. Ove su riječi pokazale da Deisler nikad nije zaista pronašao mir na terenu.

Nakon oporavka i povratka, Deisler je napokon izgledao spreman vratiti se u Bayernovu momčad u sezoni 2004./2005. U veznom redu čekao ga je kapetan Njemačke Michael Ballack. Međutim, ponovno je oštetio sinovijalnu membranu u koljenu i propustio Svjetsko prvenstvo na domaćem terenu. S obzirom na to da ozljede nisu popuštale i da je sve više bio razočaran nogometom, Deisler je bio na rubu objave da napušta profesionalni nogomet.

Novi povratak

Vratio se u momčad u studenome 2006. godine, ali duboko u sebi znao je da neće potrajati. Pokazavši primjernu hrabrost, Deisler je najavio oproštaj, znajući da njegov život leži izvan nogometa. Briljirao je početkom karijere, ali ponekad je neosporno da se igrač i sport ne podudaraju. Ponekad mora postojati i stupanj prihvaćanja. Deisler je to prihvatio nakon serije ozljeda, operacija i razdoblja depresije i odlučio se povući.

Embed from Getty Images

Priča o Deislerovoj karijeri je uznemirujuća, ali isto tako i važna da podizanje svijesti o depresiji u nogometu, ističe Gault. „On je jedan od najboljih nogometaša koje je Njemačka ikad imala i zato je to teško shvatiti. Međutim, ovu bitku smo izgubili“, rekao je tadašnji direktor Bayerna Uli Hoeneß. Franz Beckenbauer se dotaknuo određenih zadrški koje je Bayern imao prilikom dovođenja Deislera:

„Deisler je došao u naš klub kao iznimno introvertirana osoba. Ali nitko nije mogao predvidjeti da će se situacija iskazati kao psihološki problem.“

U svojoj autobiografiji Deisler ističe pritisak pod kojim je bio u Münchenu kao jedan od glavnih faktora svoje depresije.

"Uvijek sam potiskivao stvari i smatrao da me klub treba kako bih igrao. Nije se moglo tako nastaviti. Imao sam 19 ili 20 godina i Nijemci su mislili da mogu spasiti njihov nogomet. Sam samcat“, rekao je Deisler kasnije za Die Zeit.

I nogometaši su ljudi

Deislerova bi karijera trebala poslužiti kao upozorenje na izvanredne pritiske koje nosi vrhunski nogomet. Kad se uklone talent, novac i mediji, nogometaši su ljudi, imaju ljudske emocije i trpe zbog raznih ljudskih stanja. Deisler je primjer kako je teško živjeti zbog neizbježne histerije koja okružuje nadolazećeg mladog talenta. On je kasnije u svojoj autobiografiji napomenuo da se osjeća prazno i umorno i da više ne želi takvo mučenje.

Umor i mučenje. Jesu li to osjećaji koje želimo kod heroja naše igre? Ne, oni bi trebali osjećati ushićenje i euforiju kakvu navijači osjećaju kad se pobjeđuje. Uvijek će osjećati bol, ali ta bol trebala bi proizlaziti iz poraza u utakmici ili ozljede. Bol koja ih tjera da napuste nogomet prisiljava nas da ustuknemo i pogledamo kako se prikazuju neki mladi nogometaši. Nogometaš ulazi u sport zbog ljubavi prema igri, a u slučaju Sebastiana Deislera, tragično je da nije i završilo na isti način, zaključuje Gault za thesefootballtimes.co.