SA ŠIMOM Gligorom, poznatim paškim sirarom, razgovarali smo u povodu odlaska Megglea iz Hrvatske o problemima mljekarske industrije, poljoprivrede te o perspektivama.

Na Facebooku ste objavili da nije čudno što je Meggle ugasio proizvodnju u Hrvatskoj jer se kod nas "ne proizvodi ni pola sirovog mlijeka za potrebe našeg tržišta". Zašto je stanje takvo?

Hrvatska već dugi niz godina ima deficit u proizvodnji mlijeka te se manjak sirovog kravljeg mlijeka podmiruje uvozom i preradom u mljekarama ili se pak direktno uvoze gotovi proizvodi kao trajno mlijeko i prerađeni mliječni proizvodi. Nakon Grčke, u samodostatnosti smo druga najgora zemlja u EU što se tiče proizvodnje sirovog mlijeka, jer nemamo količina ni za 50 posto potreba. Problem je što taj indeks pada iz godine u godinu, tako da bismo uskoro mogli biti gori i od Grčke. Stvar je tim gora za nas što su Grci ipak veliki konzumenti mliječnih proizvoda, posebno sireva (poznata grčka Feta), imaju i jaku turističku potrošnju, a imaju lošije uvjete za govedarstvo od nas. Osim toga, oni imaju vrlo dobar udio proizvodnje ostalih mlijeka, poput ovčjeg, kravljeg i bivoljeg, koja se kod nas neusporedivo manje proizvode. Tako da smo po nekim pokazateljima već sad gori od njih.

Kod velikih mljekara je transport sirovog mlijeka bitna stavka i ako nema dovoljno domaćih farmera u blizini, cijena transporta postaje previsoka i prerada u mliječne proizvode neisplativa.

Mislite li da je Meggle otišao i zbog krize uzrokovane koronom?

Vjerojatno je pad prodaje uzrokovan ovom krizom samo ubrzao odluku. Jednostavno, gdje nema dovoljno sirovine, velike mljekare nemaju perspektivu razvoja. Vjerujem da su toj odluci pridružili i slab rast hrvatske kupovne moći, kao i nedostupnu domaću radnu snagu.

Spominjete primjer Slovenije koja ima dovoljno mlijeka za svoje potrebe i ostane joj još 20 posto za izvoz. Što Slovenija, po Vašem mišljenju, dobro radi, a Hrvatska ne?

Pa Slovenija je oduvijek bila naprednija od Hrvatske u svim industrijama, pa tako i u mljekarstvu. Tako da je još za vrijeme Jugoslavije imala i najbolju srednju mljekarsku školu u Kranju koju je završio i npr. moj otac kao i mnogi drugi mljekarski stručnjaci iz cijele bivše Jugoslavije. Ta škola je imala jaku praktičnu nastavu i producirala gotove kadrove spremne za rad. Oni su takvu politiku edukacije nastavili i dandanas, jer bez jake prehrambene industrije ne može se imati ni jaka poljoprivreda. Osim toga, Slovenija ima GDP per capita 75 posto veći od hrvatskog, što znači da ima i veću potrošnju mliječnih proizvoda per capita, mogućnost da usmjere više poticaja u mljekarsku proizvodnju, a zanimljivo, PDV na mliječne proizvode imaju 9,5 posto, dok je kod nas 25 posto na sve osim konzumnog mlijeka.

To sve skupa čini ogromnu razliku. E sad, zašto su Slovenci razvijeniji u svemu, pa tako i u ovome, pitanje je sigurno geografije, mentaliteta, efikasnije države, bolje poduzetničke klime itd. Konkretno, kod njih se puno brže rješavaju natječaji za EU fondove za ulaganje u poljoprivredu nego kod nas. U Sloveniji prolazi puno veći udio prijavljenih natječaja, imaju bolje organiziranu savjetodavnu službu kao i organiziraniju poljoprivrednu komoru. To je presudno da biste imali nove mlade poljoprivrednike koji su voljni investirati u proizvodnju.

U dijelu statusa gdje spominjete "trideset godina krive poljoprivredne politike" ukazujete i na "totalno krivo usmjerene poticaje". Prije šest godina u jednom ste razgovoru zapazili da bi "tijela lokalne i državne vlasti trebala više poticati ovčare na otocima kojima je potpora svedena na minimum kao i velikim govedarskim farmama". Što bi trebalo uraditi?

Većina država u svijetu odlučila je poticati poljoprivredu, u prvom redu kako bi spriječila depopulaciju ruralnih krajeva. Hrane se u razvijenom svijetu proizvodi uglavnom viška, zbog napredovanja agrarne tehnologije, te su zbog toga poljoprivredni proizvodi na globalnom tržištu jeftini, marža je mala i kao takvi često puta prodajna cijena poljoprivrednicima ne pokriva troškove proizvodnje, pogotovo u zemljama u kojima prevladavaju relativno mali proizvođači. U isto vrijeme je poljoprivredna proizvodnja ovisna o vremenskim prilikama te su dodatni troškovi nepredvidivi. Dok je to tako, i dok sve zemlje potiču poljoprivredu, to mora činiti i Hrvatska, ako želi da netko još uvijek živi na selu, a da nije npr. digitalni nomad.

Poljoprivreda nikada nije bila visokoprofitabilna industrija i nju se potiče radi sociogeografskih i geopolitičkih razloga, a ne radi razvijanja opće ekonomije. S druge strane, razvijenim zemljama, onima koji imaju jake ostale grane industrije, nije problem "uzeti" npr. Mercedesu, Microsoftu i dati poljoprivredniku, ali problem nastaje kod zemalja koje nemaju jaku ekonomiju. Takva je, nažalost, Hrvatska, i ako se onda poticaji ne usmjeravaju precizno i da zbilja bude, kako i sama riječ govori, poticaj da poboljšaš produktivnost i profitabilnost i da budeš sve manje ovisan o pomoći države, onda nemaju smisla.

 Kome postojeći sustav poticaja najviše pogoduje?

Najviše pogoduje onima koji ništa ne rade i ništa ne ulažu. Ako potičemo nekoga samo zato što je npr. uzeo u jeftin zakup ogromne površine pašnjaka, koji niti ne živi na selu, a proizvodi ništa ili minimum, to je čisto spaljivanje novaca poreznih obveznika. To je onda ta famozna "zelena mafija". Pa nam se onda događa smanjenje poljoprivredne proizvodnje i raseljavanje Slavonije i ostalih ruralnih krajeva.

Kad su stvari počele strmoglavo ići u lošem smjeru?

Stvari su išle nizbrdo već jako dugo, ali strmoglavili smo se nakon europskog embarga prema Rusiji te ukidanja mljekarskih kvota u EU. Bilo se “potrefilo” i usporavanje Kine. Tada je cijena sirovog mlijeka otišla prema dolje, a većina naših proizvođača je bila jednostavno tehnološki i količinski nepripremljena na to. Država naravno nedovoljno ekonomski jaka da odgovori na to privremeno povećanim poticajima, a oni prethodno plasirani nisu bili dobro usmjereni u povećavanje produktivnosti proizvođača. 

Prije šest godina apelirali ste na bolju komunikaciju države i gospodarstvenika. Što se promijenilo u međuvremenu? Jeste li uspjeli razgovarati s nekim iz vrha države, je li uvaženo išta od onog što ste sugerirali?

U više navrata smo kroz Udrugu malih mljekara apelirali na smanjenje PDV-a na sve mliječne proizvode, kako bi krajnji proizvod bio jeftiniji i potakla se potrošnja tih proizvoda. Također je bilo i zahtjeva za oslobađanjem i ostalih nelogičnih nameta i obaveza za mljekare, međutim bez nekog uspjeha. S druge strane, lokalne samouprave u ruralnim krajevima bi mogle puno učiniti za razvoj poljoprivrede, što kroz ulaganje u infrastrukturu, što kroz direktne poticaje stočarima, ali, eto, bilo je važnije spaliti novce na nove automobile, reprezentacije, manifestacije i slične "projekte". Dok je to tako, nema razvoja.

Tvrdite da je hrvatski PDV na sve mliječne fermentirane proizvode od 25 posto najveći u EU. Koliki je u drugim državama te koliki bi, po Vašem sudu, realno trebao biti?

Da, to je najveći PDV na mliječne proizvode u Europskoj uniji. Smiješno je da je PDV npr. na mlijeko 5 posto, a na isto to, ali kiselo mlijeko 25 posto. U susjednoj Sloveniji PDV je 9,5 posto, u Italiji 4 posto, i tako se kreće u većini država članica. Primjerice, u Britaniji i Irskoj je PDV na sir i mliječne proizvode 0 posto. Suludo je to što subvencioniramo proizvodnju mlijeka, a s druge strane opalimo najveću stopu PDV-a na mliječne i ostale poljoprivredne proizvode.

Kako Vaša tvrtka izlazi na kraj sa svim ovim problemima - od manjka sirovog mlijeka do visokog PDV-a?

Mi smo relativno mali proizvođač, tako da se lakše snalazimo oko nabave mlijeka. Imamo vlastitu sirovinsku bazu, tj. kooperante za ovčje, kravlje i kozje mlijeko, te za sada uspijevamo doći do dovoljnih količina mlijeka za naše sireve. Usto, imamo i lanac vlastitih specijaliziranih trgovina i webshop, tako da uz sireve prodajemo i ostale delikatesne proizvode. Ekstra visoki PDV sigurno ne pomaže, još kad se usporedi kupovna moć našeg potrošača i onog na zapadu, udio izdvajanja Hrvata za hranu u potrošačkoj košarici je enormno visok. Visoke porezne stope u zemljama s neefikasnim javnim sektorom mogu imati samo negativan utjecaj na poduzetništvo i standard stanovništva.

Možete li prognozirati kako će se situacija razvijati kada se postojećim problemima pridruži i gospodarska kriza uzrokovana pandemijom?

Ako Hrvatska ekonomski otklizi još dublje, to će se odraziti jako i na mljekarstvo i na poljoprivrednu proizvodnju. Ni jedna slaba ekonomija ne može imati jaku poljoprivredu, kao ni što poljoprivreda ne može biti motor razvoja neke ekonomije. A za razvoj naše ekonomije je potrebno omogućiti razvoj profitabilnih, odnosno modernih industrija kroz uvođenje pravnog okvira i manjih poreza, tj. smanjivanja birokratskog aparata koji je gutač novaca i faktor usporavanja razvoja. Takve reforme su potrebne odmah, jer će biti prekasno.